Đuka Begović

Ivan Kozarac je u svom djelu “Đuka Begović” opisao život glavnog junaka po kojemu je roman i dobio naziv. Opisao je korijene od kojih potječe, a koji su razlog njegove raspojasanosti, njegovu težnju prema samouništenju i ćudljivu narav.

Ovaj roman psihološka je karakterizacija glavnog lika.Tragična sudbina Đuke Begovića može nam poslužiti kao sinonim obijesnog i strasnog bećarskog života.

Pripovijedanje teče u zanosu, povišenog je tona i ubrzanog ritma, a autor se koristi slavonskim govorom, odnosno štokavskom ikavicom koja je još više pojačala dojam lokalnosti.

Kratak sadržaj

Radnja romana počinje kada se tridesetogodišnji glavni lik Đuka Begović vraća iz zatvora nazad u svoje rodno selo koje se nalazi u okolici Županje. Proveo je u zatvoru četiri godina zbog ubojstva oca i sada kada se vratio kući na sve načine želi izbjeći znatiželjne poglede susjeda.

Kada se vratio na svoje imanje, prvo ga je obišao, a potom je legao pod šljivu i prisjetio se života.

Prvo se prisjetio svog najranijeg djetinjstva. Majka mu je umrla kada je imao samo pet godina pa je odrastao živeći samo s ocem. Otac Šima bio je bogat i lijen, a on je kao dječak upijao njegovo ponašanje.  Vodio ga je u birtije gdje su dane i noći provodili u društvu Cigana lumpujući te zabavljajući se u društvu lakih žena. Već u najranijoj mladosti otac Šima svoga je sina učio takvim životom. Učio ga je da štipa djevojke. Tako da je dane uglavnom provodio razmišljajući o ženama.

Đuka je sve više poprimao karakteristike svoga oca. Bio je jako oholi sin rasipnog mu oca Šime Begovića. Bio je poput oca, rasipali su djedovinu i živjeli rasipnim životom. Ono što mu nije uspio rasuti otac, nastavio je on. Uglavnom, Đuka Begović živio je bećarskim životom.

Otac je Đuki kupovao sve što mu se prohtjelo, lijepo ga je odijevao i on je imao sve što je mogao poželjeti. Tako je postao razmaženi sin jedinac.

Imanje Begovića vodili su nadničari, a Šima je dane provodio uživajući i učeći svoga sina jedinca jednakim životom. Htio ga je naučiti kako će postati glavni bećar, bećar nad bećarima jer Begovići nisu obični ljudi, oni su puni života i strasti te su bolji od ostalih, običnih ljudi toga kraja. Pošto je Šima bio čvrsto uvjeren da su Begovići iznad svih, on svoga jedinca nije poslao niti u školu jer je smatrao da Begovićima škola nije potrebna.

U petnaestoj godini u Đuki se sve promijenilo. Od jednog događaja Đuka je gledao posve drukčije na oca, ali i na sve žene. Naime, Đukin je otac Šime od smrti njegove majke uvijek imao ženu. Često ih je mijenjao pa se izmijenilo čak i njih desetak. Jedne večeri otac i sin vratili su se kući pijani, a otac je naočigled sinu obljubio ženu. Tada se u Đuki nešto preokrenulo i on je bio uvjeren da su žene tu samo da udovolje muškarcu.

S vremenom, kako je Đuka postajao sve stariji, pojavio se veliki razdor između njega i oca mu Šime. Đuka se oteo kontroli, odrastao je ček se i oženio, ali nije se uspio smiriti. I dalje je živio bećarskim životom, upravo onako kako je to bio naučio od svoga oca.

Oženio se mirnom djevojkom Marijom, koja mu je ubrzo dosadila pa ju je varao. Upoznao je jednu birtašicu koja je odabrala njega, a ne njegova oca te se zabavljao u njezinom društvu.

Ubrzo je bio pozvan u vojsku gdje je ostao tri godine. Za to vrijeme, nježna žena koju nikada nije volio je umrla. Đuka je kratko odžalio pa je dalje nastavio po starome, bećarskom životu. Žena mu je umrla tijekom porođaja, ali ostavila mu je iza sebe kćerkicu Smilju.

Nakon povratka iz vojske, zatekao je kuću u rasulu. Posvađao se s ocem odmah čim se vratio, prvo radi dijeljenja zajedničke ljubavnice, a onda i radi toga jer je Šima počeo prodavati imetak pa se Đuka preplašio da neće imati od čega živjeti kasnije.

Kako su se svađali, u velikoj navali bijesa, zbog ljubomore i prezira, Đuka je oca udario željeznim žaračem po glavi i ubio ga je.

Zbog toga je Đuka proveo u zatvoru četiri godine, a kada se vratio kući bio je isti kakav je bio i prije. Tada u romanu slijedi povratak u sadašnjost.

Iako se u početku činilo da se Đuka promijenio jer se počeo brinuti za zemlju i za kćerkicu Smilju, no ubrzo se vratio starom načinu života, tipičnim za Begoviće.

Ponovo se odao piću i noći je provodio pijući u krčmama. Ujutro bi ga vozili u kolima prepunim Cigana kući gdje je dolazio od zvuk pjesme i gusala, podbuhlog lica i krvavih očiju. Vraćao se Đuka kući ujutro kada je sav pošten seljački narod odlazio u polje kako bi radili na zemlji. On je tada krčmu zamijenio lakim ženama i trijeznio se u njihovim rukama. Običan život seljaka koji živi teškim radom i koji je nagrađen skromnim životom, Đuku nije zanimao. Mijenjao je žene, a više mjeseci tajno se sastajao i s čobanicom Ružom. No, i ona mu je ubrzo dosadila.

Imetak Begovića se sve više s godinama topio, a Đuka je i dalje živio jednakim, rasipnim životom. Iako je prijateljima zavidio na mirnom, obiteljskom životu, nikako se nije mogao odlučiti za njega.

Baba Mara, koja se brinula o Đukinoj kćeri Smilji, priopćila mu je vijest da je vrijeme da se Smilja uda. No, nitko je ne želi jer nema pripremljen miraz.

Tada se činilo u jednom navratu kao da se malo smirio jer je odlučio pripremiti novac od prodaje rasutog imanja za miraz kćerke Smilje, ali u naletu bijesa potjerao je potencijalne kupce iz kuće. Nakon toga se ponovo vratio starom životu, u opijanje i društvo žena.

Poželio se i ispovjediti te je otišao u crkvu. Otišao je na procesiju u Ilaču te je tamo htio zamoliti Gospu da mu oprosti grijehe i omogući mu da započne pristojan život. Ipak, sve to nije dugo trajalo. Za vrijeme procesije spetljao se s rođakinjom Olom.

Vratio se u selo i prodao je imanje. Uložio je novac za Smiljin miraz i malo se smirio.

Stigla je jesen i u Đuku se vratio stari nemir. Podigao je Smiljin miraz iz banke i potrošio je sve što se potrošiti dalo pa čak i Smiljin miraz. Zapio je i zemlju i kuću i još je ostao dužan. Kao dug priložio je ostatak imanja te je završio kao čobanin čuvajući tuđu stoku kod Andre Mijaljeva, čovjeka kojeg je prezirao.

Kraj romana završava autorovim nagađanjem. On piše o tome kako se sada Đuka Begović smirio. Kako taj šutljiv, ćudljiv i miran čovjek sada dane provodi radeći za druge. No, autor nagađa kako sumnja da će se smiriti jer ipak se radi o vreloj krvi Begovića. Vjeruje da će se on ponovo vratiti razvratnom životu, samo što ovoga puta neće imati novac pa će morati krasti, varati, a ne sumnja niti da neće ubiti jer već je jednom i to učinio.

Tim autorovim nagađanjem završava roman “Đuka Begović”, ostavljajući čitatelje u neizvjesnosti i brizi za Đuku. Jer Đuka je bio čovjek koji se otrgnuo od konvencionalnog načina života i živio je kako je htio. I tko zna gdje će još njegova ćudljiva narav odvesti…

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: selo u okolici Županje

Likovi: Đuka Begović, Šime Begović, Marija, Smilja, baba Mara, žene, cigani, seljaci…

Analiza likova

Đuka Begović – glavni lik romana. Cijeli život živio je raskalašenim i lagodnim životom. Volio je muziku Cigana i prisustvo žena više od ičega. Sve to naučio je od oca mu Šime koja ga je podučio životu koji mora živjeti, a koji je dostojan njegovog prezimena Begović. Otac ga je učio da je njegova obitelj drukčija od ostalih i da nisu obični. Majka mu je umrla kad je imao samo pet godina pa je za njegov odgoj bio najzaslužniji otac. Mijenjao je žene, oženio se jer je smatrao da se to mora učiniti, no mirna i dobra žena Marija mu je postala dosadna. Varao ju je od samog početka, a kada mu je rodila kćer Smilju, pri porodu je umrla. Nije dugo žalovao i dalje je nastavio po starom. Ubio je oca Šimu u naletu bijesa te je četiri godine proveo u zatvoru. Potratio je i rasuo ostatak života i ostao je bez ičega. Na kraju je završio čuvajući kao čobanin stoku čovjeka kojega je mrzio.

Bilješka o autoru

Ivan Kozarac hrvatski je romanopisac i pripovjedač. Rodio se 1885. godine u Vinkovcima. Njegov život je bio težak i kratak, uspijevao se boriti protiv siromaštva, ali nije mogao pobijediti bolest.

Potječe iz siromašne obitelji koja ga ipak uspijeva školovati. Tako je krenuo u gimnaziju, ali završio je samo dva razreda. Naime, tada mu je umro otac, a pošto je obitelj bila jako siromašna, morao se zaposliti. Cijeli svoj kratki život proveo je zarađujući za život kao činovnik.

Kratko vrijeme proveo je u vojsci, ali pošto je bio krhkog zdravlja, ubrzo se vraća u Zagreb gdje je nastavio službu.

1910. godine vratio se u rodne Vinkovce već jako bolestan. Već je par godina bio bolovao od tuberkuloze, a želja mu je bila da kraj svog života dočeka u svom rodnom kraju. Vinkovci su mu bili izvor inspiracija, kako stvaralačkih, tako i životnih. Krajem 1910. godine je umro i to samo s dvadeset i pet godina.

Već u njegovim prvim napisanim riječima, koji su bili stihovi, možemo vidjeti da se radilo o velikom talentu. Iako oni nisu imali dubinu niti su bili stilski dotjerani, bili su prepuni mladenačkog optimizma i volje za životom.

Kozarac je poznavatelj slavonskih ljudi i običaja pa su njegova djela prepuna opisa običnog čovjeka iz toga kraja i to često s velikom kritičnošću, krajolika i pejzaža, ali i slavonskih žena.

Njegovo najuspješnije djelo roman je “Đuka Begović”. U njemu je došao do izražaja sav njegov talent pa se s pravom ovo djelo ubraja u najuspješnija djela hrvatske književnosti.

Autor: M.L.