Bijeg

Roman “Bijeg” svrstava se u jedan od najboljih romana hrvatske moderne. Tiskan je davne 1909. godine, a nosi i podnaslov “Povijest jednog našeg čovjeka”.

Autor nam je ispričao priču o Đuri Andrijaševiću, prenio nam je njegov težak život. U romanu je opisana njegova sudbina. On je bio siromašni hrvatski intelektualac koji se školovao u velikom gradu, no na kraju ga je dotukao život provincijskog gradića gdje je u potpunosti propao.

Roman je to o Đuri koji se nalazi u lošim socijalnim prilikama, odlazi u veliki grad koji ga je dokrajčio i tamo je propao, da bi se vratio na hrvatsko selo. Autor nam podnaslovom sugerira da je u liku Đure ustvari opisao jedan tipičan karakter. Iako je kroz cijeli roman naglašena socijalna komponenta, autor se bavi prvenstveno stanjem svijesti glavnog lika pa iz tog razloga možemo reći da se radi o psihološkom romanu.

U “Bijegu” možemo vidjeti puno značajki moderne proze. Autor je stavio naglasak na unutarnjoj karakterizaciji lika i njegovih sukoba, a tijekom pripovijedanja česti su i monolozi glavnog lika kroz njegova pisma i dnevnike.

“Bijeg” se sastoji od dvanaest poglavlja nejednake dužine. Možemo primijetiti da se u prvom poglavlju romana autor bavi Đurinim razmišljanjima tijekom jedne noći u vlaku, a ona opisuju njegov život od rođenja i djetinjstva pa sve do završetka studija. Ostala poglavlja bave se sljedećim dvjema godinama njegova života, ali radnja je puno sporija i više je orijentirana na unutarnja razmišljanja glavnog lika.

Kratak sadržaj

Đuro Andrijašević putuje vlakom iz Beča u Slavoniju, a putem razmišlja o tome kako ne voli putovati. Svaki put kada je morao putovati on je osjetio nevjerojatnu nervozu. Prisjetio se i kako je ist tako bio nervozan kada je putovao iz Zagreba. Tada se ponašao jako hladno i rezervirano prema svojoj zaručnici Veri i njezinim roditeljima.

U vlaku je kratio vrijeme pričajući s trojicom mladića. No, ubrzo je osjetio kako ga taj razgovor jako umara, a i jedan od mladića je prepoznao u njemu pisca novela pa je htio voditi razgovor u tom smjeru, smjeru književnosti. Đuri se nije dalo o pričati o toj temi i upravo je odahnuo kada su mladići sišli s vlaka na jednoj od sljedeće postaje.

Kada je Đuro ostao sam, počeo je razmišljati… Prepustio se mislima. Sjetio se svoje zaručnice Vere i razmišljao je o tome kako bježi od zaručnice Vere jer joj nije niti javio da će putovati u Zdence. Bio je svjestan i toga da odgađa susret s njezinim roditeljima zbog, za njega, vrlo nepovoljne situacije. Naime, oni su, kao i Vera, polagali velike nada u ostavštinu Đurinog strica Tome. No, stric nakon smrti nije ništa ostavio Đuri.

Misli su mu išle sve dalje. Razmišljao je o svom stalnom zaposlenju koje mu se činilo još jako daleko. Naime, iako je položio doktorski ispit, morao je položiti još i profesorski kako bi pronašao stalno zaposlenje. Znao je i sam da ga do toga dijele još najmanje dvije godine, a kako je s Verom bio već četiri, smatrao je da će njezinoj majci biti dosta čekanja. Volio je Veru i pri samoj pomisli da je ima netko drugi, tijelo mu se streslo, ali sada mu se to činilo kao jedino i idealno rješenje.

Promatrao je prizore koji su se nizali kako je vlak jurio i razmišljao je o svom dotadašnjem životu.

Majka mu je bila iz trgovačke obitelji, dok mu je otac bio mornar, a Đurom im je bio sin jedinac. Otac mu je rano umro, Đuri je bilo samo osam godina. Iz tog razloga, za njegov odgoj je uz majku bio najzaslužniji i stric Tomo.

Još kao dijete, Đuro je volio puno čitati, a svirao je i glasovir. Školovao se u Rijeci i bio je odličan učenik. Još za vrijeme školovanja u “Vijencu” su mu izašli i njegovi prvi književni pokušaji.

Kasno djetinjstvo obilježio je njegov unutarnji sukob zbog spolnog sazrijevanja i kršćanskog odgoja. O spolnosti je puno čitao u medicinskim knjigama. Rješenje je pronašao u pisanju.

Kada je položio maturu, Đuro je otišao kod strica Tome u Kraljevicu gdje je provodio ljetne praznike. Tada je upoznao djevojku Zoru Markovu i njezina brata Marka. U početku mu je djevojka bila antipatična, nije mu se svidjelo što je bila dosta samostalna i za njegova pojmove ponašala se kao muškarac. No, s vremenom se u nju zaljubio. Osjećao se kao da je u snovima. Nakon što su proveli zajedničku noć, u njemu kao da je sve bilo ubijeno. Tjelesnost mu je ubila osjećaje osjećao se obično.

Tri dana nakon tog događaja, Zora je otišla. On nikako nije mogao dočekati vrijeme kada će otići na studij u Beč. Probao je vrijeme kratiti pisanjem, ali nije mogao pisati. Po prvi puta posumnjao je u književnost naspram vrijednosti života i te sumnje sve više nikada nije mogao riješiti.

Sa Zorom nije ostao u kontaktu, niti je ona pisala njemu, niti on njoj. U Beču je obavio i novelu u kojoj je pisao o njihovoj ljubavi i postigao veliki uspjeh, ali niti nakon toga Zora se nije javila. Malo nakon toga, Đuro je u Beču zapao u velike probleme s novcem. Nije više učio, vrijeme je kratio pijući po krčmama, a na majčina pisma nije odgovarao.

Za vrijeme praznika, stric Tomo mu nije htio dati novac za boravak u Beču pa je morao otputovati kući. Nakon par dana provedenih kod kuće, odlučio je napisati pismo Toši, svome prijatelju iz gimnazijskih dana, moleći ga da ga pozove kod sebe u posjetu. I, malo nakon toga našao se na selu gdje je prvi puta nakon dugo vremena osjetio kako mu se vraćaju volja i želja za životom. Toša mu je predložio da studij nastavi u Zagrebu jer se mnogo bolje osjeća u svojoj domovini, a u Beču je već izgubio i dvije godine.

U Zagrebu se bavio novelistikom i kritikom, a počeo je i ponovo svirati. Ubrzo je upoznao i Veru preko njezine majke. Naime, njezina majka supruga je višeg činovnika Hrabara i ona se bavila organiziranjem glazbenih druženja. Vera se sve više zanimala za Đuru. Jednom prilikom, tijekom razgovora su pričali u knjizi “Ani Karenjini”, a Đuro joj je rekao da to nije knjiga za nju. No, nju je djelo tada još više zaintrigiralo te ga je odlučila pročitati. Nakon toga, pokrenula je razgovor o tome i oduševila se Đurinom inteligencijom i načinom razmišljanja te je sve to popratilo i da joj se svidi fizički.

Vera je odlučila pozvati Đuru na jedno glazbeno druženje preko zajedničkog prijatelja, a Đuro se odazvao pozivu. No, kada se pojavio, Vera je izgubila hrabrost i rekla mu da zaboravi na poruku koju mu je bila poslala. Đuro više nije mogao zaboraviti. Odlučio je napisati Veri pismo u kojem joj je otkrio sve o sebi i svojem životu. Kada je pismo bilo poslano, nije mogao spavati cijelu noć iščekujući odgovor. A kada je Verin odgovor stigao, Đuro je postao drugim čovjekom.

S tim je mislima o Veri, Đuro stigao u Zdence. U Zdencima je počeo pisati dnevnik i taj se dio u knjizi nalazi u drugom poglavlju.

Za Đuro su život na selu i zima koja je uslijedila bili jako dosadni i naporni. Osjećao je nemir i nije se mogao skoncentrirati na pisanje. Zavidio je Tošinoj obitelji na skladu. Poslao je Veri pismo i dobio povratno pismo od nje, ali i od njezine majke Nine koja je zahtijevala od njega da što prije dođe u Zagreb.

U početku, Vera je osjećala simpatije prema Đuri i jako joj se svidio. No, od onoga danas kada joj je poslao pismo razotkrivši joj cijeli svoj život, Vera je ostala zadivljena. Osjećala je veliku povezanost za njega i s nestrpljenjem je čekala kada će njih dvoje započeti zajednički život.

Verina majka želi da njezina kćer prekine zaruke s Đurom pa se Đuro nema niti snage boriti s njom. Sudbinu oko njegovog i Verinog zajedničkog života prepušta Nini. Ona predlaže da se njih dvoje prestanu dopisivati dok Đuro ne položi profesorski ispit. Đuro je pristao jer mu je u glavi bilo jedino kako što prije pobjeći.

Đuro je u Rijeci s nestrpljenjem čekao odgovor o zaposlenju, a vrijeme je kratio ponovo pišući dnevnik. Razmišljao je o Veri. Naposljetku, dobio je posao u senjskoj gimnaziji i posao ga je ispunjavao. Volio je raditi s djecom. Zna da mora početi i s učenjem… Općenito mu se život u Senju nikako nije svidio. Nije se mogao prilagoditi na malu sredinu. Sprijateljio se s kolegom Lukačevskim koji mu daje savjet da će se s vremenom priviknuti jer je mlad. Nije zadovoljan niti plaćom koja mu nije dovoljna iako nije imao nikakve posebne troškove.

Kako se intenzivno družio s Lukačevskim, jednom prilikom, njih se dvojica jako napiju u krčmi. Kolega Rajčić pozvao ga je na večeru. Lukačevski mu se sve manje svidio jer nije mogao podnijeti s kolikim je mirom pričao o propadanju ljudi koji dođu živjeti u provinciju, a još manje o tome koliko je loš izbor profesorsko zanimanje. Zato se Đuro kod Rajčića na večeru uputio s kolegom Gračarom. Grčar je bio jedan od najstarijih. Imao je petero djece i Đuro se uvijek pitao kako išta stigne i kako ima mira od tolike djece.

Kod Rajčića je bila ugodna atmosfera. Supruga mu je bila ljubazna, ali službena. No, kako je večer sve više odmicala, Rajčić se napio pa je molio novac za gostionicu. Suprugu je to jako razljutilo pa su se pred svima posvađali. Đuro je pokušao zamisliti Veru kao svoju suprugu, ali to nije mogao jer joj nije želio ovako jadan i bijedan život uz njega.

Đuro ima sve manje novca i već je dva puta tražio od majke. Majka mu piše da nema više novca jer sve što je imala darovala je samostanu u kojem je planirala provesti ostatak života. Uz to sve, Đuro i dalje ne uči. Tada je još dobio i brzojav od Vere koja ga moli da hitno dođe u Zagreb. Kako nema novca za put, piše joj pismo koje mu se vraća neotvoreno. Đuro moli Tošu da umjesto njega ode kod Vere, ali zakasnio je. Hrabarovih više nije bilo u Zagrebu.

Dok je Đuro čekao Tošino pismo osjećao se sam, ostavljen i iznevjeren. Sve se više družio s učiteljicom Darinkom i njezinom štićenicom Minkom. Đuro je pristao na njihov nagovor da režira diletantsku učeničku predstavu. Bilo je mnogo kritika u novinama pa čak je izbila i afera oko spomenute predstave jer su neki smatrali da ona ima politički utjecaj. Iz svega toga bilo je jasno da Đuro nije lijepo prikazan u medijima.

Đuro se tada trgnuo. Bio je ljut jer nije bio nimalo kriv i počeo je pisati. Pisao je komediju “Rat u Ždrenju”. U početku je pisanje išlo glatko, ali onda je zapeo i više nije znao kako nastaviti i završiti djelo pa je ono ostalo nedovršeno i pospremljeno u ladicu. Tada stiže Tošino pismo, a on ponovo čita pismo koje je bilo upućeno Veri i u kojem je moli da se još malo strpi. No, sada više nije znao želi li joj to. Po prvi puta razmišljao je o tome kako bi smrt mogla biti najbolja opcija za njega. Dosadno mu je jer nema novca pa dane provodi gledajući u more i razmišljajući o spokoju smrti ispod morske površine.

Na početku sljedeće školske godine bila je održana misa. Vjeroučitelj je za vrijeme mise optužio Đuru da loše utječe na mlade, a nakon toga u novinama je bio izdan jedan anoniman članak za kojeg su svi mislili da ga je napisao upravo Đuro.

Nakon toga ravnatelj je Đuru pozvao k sebi na razgovor. Đuro je jako ljut jer nije nimalo kriv. Članak je napisao jedan starac koji je htio vidjeti Đuru u svojoj stranci pa je tako htio i dati Đuri podršku. Kada mu je došao to priopćiti, Đuro ga je otjerao.

U međuvremenu, Đuro je završio komediju i promijenio joj naslov u “Revolucija u Ždrenju, komedija u četiri čina od Đure Andrijaševića”. Komedija je igrala u Zagrebu, ali kritike su joj bile jako loše. Đuro je ostao skoro bez svih prijatelja, a u Senju s njim razgovaraju samo Darinka i Minka te Jagan, novi kolega koji je iz bivše škole bio izbačen jer nije došao na posao zbog pijanstva te Milošević, upravitelj gradske glazbe koji je bio jako bolestan, bolovao je od sušice.

Minkini roditelji pozivaju ga da kod njih provede Badnjak i on se odazove pozivu. No, izdržao je samo do ponoći jer ga je previše gušila obiteljska atmosfera. Otišao je u gostionicu s razmišljanjem kako bi bilo dobro sresti Jagana ili Miloševića, ali nije ih bilo. Sreo je Lukačevskog koji ga je nudio pićem, ali Đuro nije htio piti. Zatim, je komentirao odnos njega i Minke na što ga je Đuro ošamario.

Sljedećeg jutra Jagan je probudio Đuru s idejom da Lukačevskog pozove na dvoboj. Đuro je bio pospan i mamuran pa mu je bilo svejedno. Vijest je došla do ravnatelja na što je on sazvao hitno mirenje da ne bi došlo do skandala.

Nakon toga, Đuro je obolio pa je izbjegavao društvo. Jednom je prilikom sreo Darinku koja mu je rekla da se Minka jako brine za njega. Đuri nije bilo jasno zašto. Tada se Darinka naljuti i kaže mu da je svima jasno da je Minka zaljubljena u njega i da je vjerojatno to jasno i njemu i neka se ne prati da ništa ne razumije. No, Đuri to nije bilo jasno, on nije mogao biti s niti jednom djevojkom. Od jada se odlučio napiti s Jaganom i Miloševićem. Svi mu govore da jako loše izgleda…

Tada je dobio i pismo Verina oca u kojem mu piše da raskidaju zaruke jer su čuli za skandal s ravnateljem i Lukačevskim. Opet je razmišljao o smrti gledajući u more.

Kako su bili dužni u svim gostionicama, Jagan i Đuro odlaze piti u predgrađa gdje se druže sa sumnjivim konobaricama. Jagan ispituje Đuru o Minki, a on šuti i samo mu pokazuje papir na kojem piše da se Vera udala za Titu pl. Ljubojevića. Na putu do grada, skoro su se utopli jer su bili jako pijani. Jagan je dobio otkaz, a Đuro ukor.

Tako su pomalo stigli i novi ljetni praznici. Prošle su dvije godine i Đuro nije položio profesorski ispit. Zato je dobio otkaz. Muči ga vrućina, ali i vjerovnici.

Đuro odlazi u jednu gostionicu malo izvan Senja gdje ga nitko ne zna i piše svoje posljednje pismo Toši. Napisao je kako ni sam ne zna tko je kriv za njegovu tragičnu sudbinu i zaključuje kako mora umrijeti. Nakon što je okončao pismo otišao je moru ususret…

Vrsta djela: psihološki roman

Vrijeme radnje: radnja počinje krajem siječnja 1909. godine i odvija se par godina

Mjesto radnje: Beč Zagreb, Kraljevica, Rijeka, Zdenci, Senj,

Likovi: Đuro Andrijašević, stric Tomo, Zora, Vera, Verina majka Nina, Toša, Lukačevski, Darinka, Minka i njezini roditelji, Jagan, Milošević, ravnatelj…

Analiza likova

Đuro Andrijašević – glavni je junak priče, koji bi se mogao okarakterizirati i kao antijunak. Književnik, intelektualac, izrazito osjećajan. Njegova osjećajnost mu ne dopušta da išta poduzima već je zarobljen u tugovanju i analiziranju situacija koje mu se događaju. U svemu je vidio pesimističko viđenje. Već od najranijeg djetinjstva kada je spoznao seksualnost, izbjegavao je druženje s prijateljima jer je pročitao da prijatelji vode do prvih seksualnih iskustava. Bio je odgojen strogo katolički pa je to za njega bio i veliki grijeh. U mladosti je idealizirao ljubav do te mjere da mu je tjelesnost smetala. Nije imao novca, ali ništa nije poduzimao ne bi došao do njega. Trebao je samo položiti profesorski ispit, ali on nikako nije smogao snage i volje da to učini. Tako je ostao i bez voljene djevojke Vere. Borio se s osjećajima, volio ju je, ali ništa nije činio da bude s njom. Dane je provodio pijući po krčmama i plačući zbog svog jadnog života. Cijeli je život bježao, od žena kojih je volio, od posla, od književnosti, a na kraju pobjegao je u smrt. Nije se mogao suočiti s niti jednim izazovom, bijeg je za njega bilo olakšanje i jedino je znao bježati.

Bilješka o autoru

Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju i bio je pripovjedač, romanopisac i dramatičar. Također cijenili su ga kao esejista i književnog kritičara. Bio je jako emotivno vezan uz Senj i često ga je spominjao u svojim književnim djelima. Čak si je i sam nadjenuo pseudonim Nehajev.

Školovao se u Beču i Zagrebu, završivši studij kemije. No, kemijom se nikada nije bavio jer njegova velika ljubav bila je književnost. Prve je književne temelje ostvario već u mladim danima, 1897. godine kada mu je bila objavljena drama “Prijelom”, a samo godinu dana kasnije sljedeća drama “Svjećica”.

No, veliki uspjeh postigao je prvenstveno prozom i kritičarskim radom. Radio je dugo na svojoj reputaciji pa su njegove književne kritike i danas jako cijenjene. Uz sve to radio je i kao novinar, urednik i publicist.

Njegovo najpoznatije djelo je roman “Bijeg” u kojem je opisao svoja iskustva za vrijeme školovanja u Beču te kao intelektualca koji je morao život provoditi u maloj provincijskoj sredini gdje ga nitko nije shvaćao.

U zadnjim godinama svog književnog stvaralaštva puno se bavio nacionalnom povijesti koja mu je poslužila kao podloga za izražavanje tadašnjeg života.

Umro je 1931. godine.

Autor: M.L.