Sirota

Roman “Sirota” Eugena Kumičića je priča o životu ljudi koji se bore za goli život, za svoj jezik i za svoju domovinu. Priča je povezana s mnogim političkim previranjima koja se vode između Hrvata i Talijana u našoj Istri. Lijepa Julka plijeni svojom ljepotom i ostavlja bez daha sve s kojima dolazi u kontakt. Iako siromašna, bogatim duhom nadopunjuje svoje siromaštvo. Kao mlada djevojka proživljava sve teškoće koje nosi siromaštvo i bijeda. Rano ostaje bez majke, pa prve dane djevojaštva doživljava brinući o ocu ribaru i mlađem bratu. Rad joj nije stran, a isto tako nije joj strana ni pomoć koju nesebično pruža svima potrebitima. Mnogo puta je bila povrijeđena, izbezumljena od boli, ali nadljudskom hrabrošću pobjeđuje sve nedaće koje ju snalaze u životu.

Među Hrvatima ima mnogo prodanih duša koji za novac daju sve i srame se svog jezika i svog roda. Ali da nema samo izroda, dokazuje i plemeniti lik Marka Ružića i njegovih pristaša, koji se gorljivo bore za sve hrvatsko, počevši od škole, crkve, općine i ostalog. Ne preže uzeti ni vlastiti novac kako bi prodane Hrvate vratio nazad u stado gdje pripadaju.

U ovoj maloj okolini zajedno žive dva naroda koji se međusobno mrze i služe podvalama i urotama samo da bi napakostili jedni drugima. Zajednički suživot si takvim djelima čine teškima. Među njima se nalaze osobe iz različitih društvenih slojeva, koje nam prikazuju i sličnosti s današnjim načinom života. I danas se mnogi prodaju za bolje položaje, ne mareći za dugoročne posljedice. Kroz Julkin život možemo vidjeti sav strah, patnju i bol koju prolazi da bi mogla živjeti sretno.

Roman “Sirota” možemo smjestiti u bilo koje vremensko razdoblje jer događaji koji se ovdje opisuju dio su svakodnevice s kojom se i danas susrećemo. Čak i sredine u kojima živimo možemo poistovjetiti s događajima i zbivanjima koji su se odigravali u malom primorskom mjestu Svitan i njegovoj okolici. Roman vrvi političkim borbama između domoljuba Hrvata i Talijanske manjine, koja na nepošten način, prijevarama, lažima i urotama pokušava doći do vodećih i jačih pozicija. Nakon svih podvala, pisac opet poseže za pravednošću koja na kraju pobjeđuje zlo. Tako Ružićeva stranka na kraju dobiva većinu glasova i pobjeđuje.

Na vrlo dojmljiv način dočaravaju se ljepote naših krajeva, ljepote našeg mora i priobalnih običaja. Da je ljubav pokretač svake radnje pisac nam opisuje u odnosu Julke i Ivana. Samo prava ljubav ne prepoznaje prepreke, bit je ovog romana. Novac, za kojim svi čeznu, bore se i ubijaju, Ivanu ne predstavlja ništa, ako se ne koristi za pravu stvar: da se pomogne bližnjima i da zadrži svoje poštovanje. Julku, koja je sirota, voli i bez novca. Dvogodišnja razdvojenost i mnogi burni događaji nisu umanjili njihovu čežnju i ljubav.

Pisac isprepliće motive ljubavi, politike, pejzaža i razne opise, ne stvarajući tematske prijelaze među njima. Čitajući, preselimo se u neko drugo vrijeme, vežemo se s likovima i tako kao da i sami postanemo dio te sredine.

Tuđina zbližava ljude i budi u njima rodoljublje, što je prikazano u motivima života naših Hrvata u Americi, u nesreći. Svi se zbliže i ne pitaju odakle tko dolazi ili čime se bavi. Sve ih veže samo jedan jezik i jedna ljubav – domovina Hrvatska. Opisujući likove, vjerno su dočarane njihove osobine koje su stavljene u takve situacije da se moraju istaknuti, na primjer, osobine lika Marijana. On je emotivno nestabilna ličnost. Najprije vjeruje da je zaljubljen u Albinu, ali nakon ukazivanja Julkinih čari, odluči zaljubiti se u prijateljicu iz djetinjstva. Njegov labilan karakter i jaka ljubomora, dovode ga do potpunog ludila i na kraju do tragične smrti. Djeca trpe zbog greški svojih roditelja, što se pokazuje u Julkinoj sudbini, koja na kraju svih nesreća i patnji koje joj se događaju, zasluži svoju sreću i ljubav s Ivanom.

Vrsta djela: roman

Tema djela: život bogataša i siromaha, borba za opstanak, politička previranja

Ideja djela: Poštenje se u životu isplati, jer koliko god život bio težak, dobra osoba na kraju zasluži i pronađe svoju sreću

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća

Mjesto radnje: primorje Istre (Svitno) i Buenos Aires

Kratak sadržaj

Svitno je malo mjesto na otoku Krku. U njegovim uvalama smjestile su se kućice siromašnih ribara, koji na pošten i težak način zarađuju svoj kruh. Jedan od takvih ljudi bio je i Petar koji je sa svojom kćeri Julkom i sinom Franom volio u predvečerje lagano isploviti na more i opustiti se u ljuljuškanju valova, dok bi njegov mali Frane davao sve od sebe da napuni košaru ribama za večeru. Te je večeri ribar Petar bio veoma nestrpljiv jer je očekivao Kuzmu, od kojeg je trebao uzeti nekoliko vreća prokrijumčarene kave. Dok su čekali Kuzmu, ususret im je doplovila gospodska lađa s kapetanom Kalušakovićem i Marijanom, koji su izveli gospođu Albinu u šetnju.

Nakon ugodnog čavrljanja krenuli su prema uvali, izmolili večernju molitvu, povečerali na lađici i konačno dočekali da preuzmu teret od Kuzme. Na obali, iza napuštenog brodića, nisu primijetili dva stražara, koji su vrebali svoj plijen. More se uzburkalo i jedva su uspjeli doći do uvale. Međutim, stražari su zapucali i metak je pogodio ribara Petra, koji je umro na Julkinim rukama. Uz mnogo napora i borbe s valovima, s užasom na licu, Julka je uspjela izvući mrtvog oca iz vode. Frane je ostao uz oca, dok je Julka krenula u kuću po plahtu da lakše unesu oca u kuću. Nije znala da su u kući stražari koji su joj ubili oca. U borbi s njima, jednom je strgnula krinku i prepoznala ga. Bio je to financijski stražar. Utrčao je Frane jer je čuo sestrinu viku. Ubrzo su naišli susjedi, otac i brat Marijana Stipetića. Dok im je Frane pričao što se sve dogodilo, lopovi su pobjegli. Mrtvog Petra unijeli su u kuću. Julka ga je okupala, a potom se od silne boli onesvijestila.

Nakon što su uspjeli pobjeći, lopovi su se sakrili u šikarju i čekali prigodu da mogu što prije doći do obližnje špilje, u koju stanovnici nisi zalazili jer su se bojali. Lopovi su znali da je ubijeni imao novca što mu ga je slao sin iz Amerike. Petar je htio kupiti neku zemlju pa je podigao sav novac iz banke. Kad su došli u špilju, stražar Sigmunt se preobukao, a ortak mu je rekao neka prebroji novac da bi ga mogli podijeliti. Onaj kojeg je Julka prepoznala, bio je Sigmunt i dok je brojao novac, ortak ga je ubio iz straha da ga ne prokaže. Razbojnik nije znao da u špilji ima još nekoga. Tamo se sakrio i Tito, za kojim su tragali zbog krađe. Sestra Justina ga je danima snabdijevala hranom i pićem. Za Titovu i Justininu šutnju, razbojnik je platio novčanu naknadu, a mrtvaca su bacili u crnu jamu u špilji. Svako je krenuo svojim putem.

Pave Stipetić pokrenuo je istragu jer je želio da pravda bude zadovoljena. Sljedeći dan, krenuo je iz Brestove u Svitan i sreo se s financijskim stražarom Konradom. Išao je do Albinina vrta, gdje je njegov sin Marijan znao prenoćiti. Želio ga je izvijestiti o Julkinoj nesreći. Odmah nakon toga, odlučili su prijaviti slučaj načelniku Marasu. U općinskom sudu, Pave je sve ispričao načelniku. Odlučili su ispitati slučaj, pa su pozvali po stražara koji je te noći bio dežuran. Na straži je bio Horni Konrad koji je zaspao, a stražar Maler je negdje otišao i nestao bez traga.

Julka je bila neutješna. Onesvijestila se od silne boli. Nikako nije mogla shvatiti da joj oca više nema i da su ona i brat ostali sami. Ivan Ružić, koji je bio na praznicima, obećao joj je pomoć: “Taj blagi Ivanov pogled utišao je bolni hlapat njezina srca…”. Prije Petrovog pokopa, povjerenstvo je trebalo ustanoviti uzrok smrti. Konrad je bio osumnjičen za ubojstvo, ali imao je alibi. Te je večeri bio s Lindom Maras, načelnikovom kćeri. Ipak, ona je to zanijekala, pa je Konrad završio u pritvoru.

Nakon sahrane, Jukla i brat našli su privremeno utočište kod Pavla Stipetića. Ubrzo nakon očeva sprovoda, Julka je s Tonkom, Stipetićevom najmlađom kćeri, išla gledati porinuće broda, gdje se okupilo cijelo mjesto. Na brodu su bili kao mornari Marijan i Frane. Putem je Julka svratila u svoju kuću, gdje su se opet probudile i otvorile stare rane. Anselmo je dao sagraditi novi brod i dao mu ime Estella. Svi su bili tamo: Anselmo, njegova nećakinja Albina, Marijan, općinski tajnik Maras, kapetan Kalušković, općinski pandur Mikić, kome se djeca izruguju, pop Šime Ružić i mnogi drugi. Nakon uspješnog porinuća, svi su bili pozvani na gozbu k Anselmu.

Anselmo i kapetan Kalušković, odlučili su još jednom pregledati brod koji je veselo skakutao na valovima. Ubrzo su se i djevojke popele na brod da ga razgledaju. Julki je na brodu pozlilo pa su je odveli da se odmori. Dok se odmarala, spazila je Ivana Ružića na terasi njegove obližnje kuće i prvi puta nakon očeve smrti, nasmiješila se. Albina je pozvala Julku da im se pridruži na večeri i pomogne kuharici Katici oko ručka. Ubrzo nakon toga, Anselmo je izrazio želju da zaposli Julku u svojoj kući, kao družicu Albini jer su planirali da se Julka jednog dana uda za Marijana. Kao žena pomorskog kapetana, morala bi znati vladati se kao gospođa pa će je Albina u svemu podučiti.

Na ručku se govorilo samo talijanski. Ružićevi nisu bili na ručku jer ih je Anselmo mrzio, zato što se oko njih skupljao “svitanski puk”. Nakon večere, kapetan Kalušković izrazio je želju oženiti se Albinom koja je pristala. Julka je narednog dana vrijedno šivala odjeću za brata, koji je trebao isploviti s Estellom. Bila je vrlo tužna jer će sada ostati potpuno sama. Ivan se vraćao iz lova i stao da uzme svog psa koji je volio biti s Julkom. Pokušao je Julki dati do znanja što osjeća, ali se u zadnji tren suzdržao. Iz šale joj je odrezao pramen kose kao uspomenu. Uskoro se probudio i Marijan pa su razgovarali o nestašlucima iz djetinjstva.

U Svitnu je bila vrlo napeta politička situacija. Talijani i Hrvati nisu nikako mogli naći zajednički jezik. Među Hrvatima bilo je mnogo prodanih duša, a prijetila je i mogućnost rata.

Marijan je otišao u Anselmovu kuću oprostiti se s Albinom i od nje saznati osjeća li nešto prema njemu. Saznao je za njezinu udaju, a Albina ga je uspjela uvjeriti u njegovu budućnost s Julkom. Putem kući, sve je više razmišljao o Julki. Nije ni bio svjestan koliko je ona mila i draga. Julkin prozor još uvijek je bio osvijetljen. Ispod krošnji drveta, Marjan je dugo stajao i promatrao Julku koja se spremala na spavanje. Bio je opčinjen njezinom ljepotom. Na putu u Zelenu dražicu, Marijan je sreo Teodora Marasa s puškom. Sjetivši se Julke, brzo mu je oteo pušku i potjerao ga. Potom je pušku bacio u more. Vrativši se kući, probudio je Julku i dugo joj pričao o njihovoj budućnosti. Julka je samo šutjela. Zaplakana, ušla je u kuću. Ubrzo su se Marijan i Frane oprostili i spremali na put. Tjedan dana nakon Marijanova odlaska, Stipetići su brali grožđe na vrhu Zelene dražice i čekali da Estella isplovi te da još jednom bace pogled na svoju djecu.

Julka se preselila kod Albine. Svi su se prema njoj odnosili s pažnjom, osim kuharice, zlobne Katice. Katica je poslala Julku k Marasu po šećer. Pred općinskim uredom bila je velika graja. Birali su se općinski zastupnici. Bore se Ružićeva i Maras-Panellova stranka. Podvale, prijetnje, tuča, izrugivanje vode do pobjednika između Talijana i Hrvata. Pozivaju Lindu Maras da oslobodi Konrada jer je lažno svjedočila. Marko Ružić je razočaran svojim zemljacima: “Naš bi puk danas drugačije mislio da smo razjasnili pravo stanje ostalih Hrvata, da smo ga doveli do spoznaje istine da Hrvatska ne može propasti i da samo u međusobnoj slozi možemo jednom postati svoji.” Kuzma je pokušavao obratiti zalutale Hrvate na pravi put: “A što znaš ti? Pitao ga je Anselmo. Znam da kad zdrav čovjek izgubi obraz gubi i pamet. Odgovorio je Kuzma.”

Nakon povratka iz trgovine, Julka je dobila pismo od brata Filipa iz Amerike, u kojem najavljuje svoj dolazak. U njemu objašnjava drugačiji hrvatski jer nije pisao dijalektom nego književno. “… i ja sam počeo ljubiti svoj jezik ovdje u tuđini.” Pobijedila je Ružićeva stranka. Svi su bili izuzetno ljubazni prema Julki jer nisu željeli da ona napusti Albinu, ne zbog njezine dobrobiti nego svoje. Nakon propalih izbora, Anselmo se vratio kući pijan. Nakon neuspjeha kod Albine, utjehu je pokušao pronaći kod Julke, ali ga je prestrašena djevojka gurnula, pa je pao. Ona je puna straha otrčala u kuću Stipetićevih.

Maras i sin Teodor imali su žučnu svađu zbog načina života mladog Marasa. O Julkinu bijegu od Anselma u Svitnu svašta su govorili. Istinu su znali samo Stipetići, ali se nisu usudili ništa govoriti jer im je sin plovio na Anselmovu brodu. Marasova stranka u dosluhu s učiteljem Pregrinijem pokušali su smicalicama smjestiti Ružiću. Stipe Mikić trebao je odnijet urotnička pisma u Rijeku, ali je naletio na Kuzmu koji ga je opio, pa su pisma završila u Kuzminim rukama. Kuzma je uredno dostavio pisma, pa je pred svjedocima pročitano pismo o podvalama koje navodno sprema Ružić. Uoči Božića, vijest o urotničkim pismima pročula se među stanovnicima i bila je glavna tema razgovora koji su se pobunili.

Pave i Gašpar krenuli su obavijestiti Ružića o zbivanjima. Javila se i Julka koja je vidjela taj list. U taj čas Marasovci su došli prijetiti Ružiću. Dok su se dvije strane fizički sukobljavale, Fuska je nagovorila Justinu da okrade Ružićevu kuću. Julka je pogođena kamenom, a narod se konačno smirio na večernje zvono. Nakon molitve, gorljivi Kuzma razjarenom narodu objasnio je urotu s pismima koja su oklevetala Ružića. Dok je ranjena Julka spavala u vili Ružićevih, Marko je pazio na djevojku. Dugo ju je promatrao i sjetio se njezine majke koju je nekada volio.

Konačno je došla vijesti da je stigao brat Filip. Kad je napokon iskočio iz kočije, pozdravio se s Pavlom i upitao za sestru, Pavao mu pokaže: “Ono je Julka! Uščudi se Filip, uzdrmanim glasom i suza mu se izvine na desno oko.”. Susret brata i sestre bio je pun suza, sreće i zagrljaja. Konačno je Filip odlučio otvoriti škrinju koju je donio sa sobom jer je mala Tonka bila oličenje nestrpljivosti. Pred sumrak Filip je odlučio povesti sestru sa sobom u Ameriku. Narednog dana, brat i sestra posjetili su rodnu kuću u Brestovi i ponovno osvježili sve uspomene na oca, majku i djetinjstvo. Filip se mnogo družio s Markom, ali mu je za oko zapela i Markova sestra Sofija, koja je doduše bila šepava. Prije povratka u Ameriku, posjetili su grobove najmilijih, gdje je Filip na grobove roditelja naručio nove križeve. Prije polaska, Marko Ružić poklonio je Julki zlatni lančić s medaljonom. U Rijeci je Filip sestri obnovio garderobu i otplovili su za Ameriku.

Tri mjeseca nakon Julkina odlaska vratio se Ivan. U Svitnu se cijeli narod digao protiv Marasa. Marasa je napustio i Anselmo. Estella se razboljela, a od mornara je poginuo Luka Stipetić. Anselmo je kupio novi američki brod Niagaru, na kojem je bio i Marijan. Stipetići su oplakivali smrt jednog sina, a radovali se dolasku drugog. Albina se udala za kapetana, a prije udaje, Anselmo joj je prepisao polovinu imetka.

U Buenos-Airesu živi mnogo Hrvata, povezanih čitaonicama i svojim novinama. Julkin dolazak i njena ljepota bili su velik događaj. Navikla se na novi život “U Svitnu bijaše dražestan pupoljak, a sad je ruža bajna i mirisava.”. Jednog dana, u trgovinu je banuo Marijan. Ostao je zatečen Julkinom ljepotom. Izmijenili su novosti od kuće, a zatim otišli na Niagaru, gdje je bio najmlađi brat Filip. Ubrzo je umro Marijanov otac pa je Filip razgovarao s Marijanom o ženidbi s Julkom, kako je bio dogovorio s pokojnim Pavlom. Samo je želio da Julka sama donese odluku o udaji. Julka se povukla u sebe. Spremala se za put u domovinu s Niagarom, ali Albina nije željela drugu ženu na brodu. Ona je bila jedina kapetanica “Nebo Kaluškovićeva braka bijaše vedro samo mjesec dana, a kasnije bez prekida oblačno.”

Na dan odlaska, Filip je nekoliko puta slao pozdrave Sofiji Ružić. Kapetan broda se razbolio pa je Marijan preuzeo i njegovu dužnost. Albina se i sama osjećala loše. Ubrzo je Marijan zatražio od Julke da se izjasni o svojim osjećajima. Rekla mu je da ga voli kao brata, a srce joj pripada Ivanu, Marijan je poludio. Pokušao je udaviti Julku, ali su je spasili mornari. Prije smrti, kapetan je pozvao Marijana i oporučno ostavio sve Albini. Kapetana su sahranili na mornarski način.

Julka je većinu vremena provodila u svojoj kabini. Marijan je odlučio više nikada ne ići u Svitno jer ga je Julka prevarila. Na ulasku u Europu, na brod se ukrcao Anselmo i preuzeo zapovjedništvo. Albina je proganjala Marijana svojom ljubavlju. Obećavala mu je pola svog imetka ako pođe s njom. Kod otoka Ibize, brod je prošao kroz strašnu oluju. Anselmo je zaprosio Albinu, ali ga je ona odbila. Nakon toga, Anselmo je poludio i svijećom zapalio barut koji je raznio veći dio broda. Marijan je s Albinom, koja je gorjela, skočio u more. Albina je udarila glavom o barku i potonula, a Marijan se spasio. Peti dan nakon brodoloma, krenuli su za Barcelonu. Mornari su trebali paziti na Marijana jer mu je “potamnjela pamet”. Stalno bi šutio ili bi se počeo smijati i govoriti o puški u moru, te koješta nerazumljivo.

Ivan Ružić svaki dan je čekao brod koji bi trebao dovesti Julku. Marijan je ostao u Trstu u bolnici na liječenju. Julka se vratila u Svitan k Mari i Tonki. Majci Mari nisu rekli istinu o Marijanu. Istinu je saznala na povratku s mise i optužila Julku da ga je začarala. Od tog dana, zamrzila je djevojku. Marijana su doveli iz Trsta. Govorio je čudne riječi, a od Julke je stalno bježao. Mare i kuma počele su kuhati čarobne napitke ne bi li ozdravile Marijana. Julka je bila sve više nesretna. Mare je trebala Julki s vrata odrezati tzv. “vražje kovrče” koje će pomoći ozdravljenju Marijana. Julka se probudila i porezala na Marine škare. Odlučila se vratiti svojoj kući.

U noći povratka naišla je na Justina koju nije prepoznala. Justina je već neko vrijeme salijetala Marijana u noćnim šetnjama. Julka se povjerila Marku Ružiću i do povratka brata ostala kod njih. Ivan i Julka otkrili su što osjećaju jedno prema drugome. Ivan, uvjeren u očev pristanak, otišao je razgovarati o svojoj budućnosti s Julkom. Odbivši sinovu želju da se vjenča s Julkom, Marko ga je zagrlio i molio da ga ništa ne pita nego samo poštuje njegovu odluku. Isti dan, Ivan je otišao u Beč. Julka je bila uvjerena da Marko ne dozvoljava da sin oženi “sirotu”. Marka Ružića potresali su privatni problemi, politička nestabilnost i krađe. Sirotoj Mari netko je ukrao novac koji je donio Marijan. Sumnja je pala na Teodora Marasa.ž

Svake večeri Julku je napadala neka čudna groznica. Svi su bili zabrinuti. Jedne večeri, Marko je ostao uz nju i dok je mislio da ona čvrsto spava, želio ju je poljubiti. Julka se probudila i pobjegla nazad kod Mare, koja je nije pustila u kuću. Julka je onako bolesna otišla u svoju kuću i legla na ribarske mreže. Ubrzo je za njom stigao Marko i kroz suze progovorio “Julka, mila kćeri”. Julka se onesvijestila. Uzdrman emocijama, Marko je grlio djevojku “… moja krv … Julka, znaš li tko te noćas poljubio? Tvoj otac… tvoj jadni otac.”. Julka je bila očajna saznavši istinu koju nije mogla prihvatiti.

Njena majka, sirota je ljubovala s bogatim Ružićem i ostala trudna. Na dan poroda u Rijeci, umrla je. Dijete su dali Pavlu i njegovoj ženi, koja je isto bila trudna i rekli su da je rodila blizanke. Samo su Petar, Pavao, njegova žena i Filip znali istinu. Ubrzo je umrla prava Julka, Markova kći. Prestrašeni siromašni ribar mislio je, ako prizna smrt Ružićevog djeteta, više neće dobivati financijsku pomoć pa je rekao da je umrlo njegovo dijete, kći Marica. Tako je ribareva kći Marica postala Ružićeva Julka. To nije znao nitko osim Filipa.

Marko je želio sa svojim bratom razgovarati o Julki. Zbog silnih naklapanja, Maras je odlučio pozvati Julku k sebi. Nadao se da će djevojka reći nešto protiv Ružića. Čuvši da je bolesna, krenuo je k Julki, ali su ga zaustavili ljuti seljani i istjerali ih iz kuće. Teodor Maras bio je upozoren da bježi jer će biti optužen zbog svojih nedjela. Nakon razgovora s Justinom, sakrio se u Duboku s Titom. Saznavši da je Teodor ukrao mnogo novca ocu, Tito ga ubije na spavanju.

Ivan se vratio iz Beča. Marko je svoju tajnu podijelio sa sestrom, a sina uputio k stricu župniku koji mu je trebao ispričati cijelu istinu. Nakon saznanja, Ivan odluči Julku odvesti kuću kao svoju dragu sestru. Susretu je svjedočila Mara, koju je vezala zakletva dana Julkinim roditeljima. Mara je znala istinu o zamjeni djece. Sada je Mara odlučila progovoriti jer je vračara rekla kad se Julka uda i rodi dijete, da će Marijan ozdraviti. Ivan, kada je saznao da mu Julka nije sestra, lud od sreće, izljubio je zbunjenu Julku i istrčao ocu sve ispričati.

Jedne noći, banuo je Marijan u kuću, govoreći o pušci u moru, o mrtvoj Julki, odvukao ju je na vrh klisure. U jednom trenu, naglo se ustao, krenuo prema kraju litice i nestao u dubini. U međuvremenu je Ivan krenuo u potragu za Julkom.

Dva mjeseca kasnije Julka i Ivan su se vjenčali. Marko Ružić postao je načelnikom općine, u kojoj je konačno zavladao mir.

Likovi: Julka, Frane, Filip, ribar Petar, Luka, Tito Tara, Marijan Stipetić, kapetan Kalušaković, gospođa Albina, Marko Ružić, Ivan Ružić, Kirin Kuzma, Teodor Maras, Fuska, Justina, Linda, Konrad, Horni, Anselmo, Mara, Tonka, službenici općine

Analiza likova

Julka – 16 godina, kći ribara. “Lice joj malo potamnjelo od sunca, ali živo plamti krasno rumenilo.” Bila je lijepa i privlačila poglede mnogih muškaraca, ali više od svega bila je poštena, dobra i vrijedna “… sva odiše toplotom i blagotom i krasnim zdravljem.”. Od fizičke ljepote, na njoj je najprivlačnija njena kosa “… bujna i valovita kosa što joj se preljeva od velike crnine….”. Kao djevojka, Julka je bila “Puna je svježe gipkosti”. Imala je “velike, sjajne i veoma lijepe crne oči… duge i guste trepavice.”. Iako je bila veoma marljiva i pomagala svojem ocu ribaru, bila spretna svim kućanskim poslovima, ipak je bila i “Plemenita i stasom i pasom.”. Ta plemenitost odražavala se u njenom ponašanju, držanju, u suzdržanosti, plahosti i nježnosti.
Julka je nastojala svakome ugoditi, makar je i sama često ostajala povrijeđena. Svaku bol duboko je proživljavala. Iskrena je i usprkos svim nedaćama i neistinama, ostala vjerna svojim uvjerenjima. Ona stalno nastoji ispraviti tuđe pogreške na svoju štetu, što je čini uzornom junakinjom ovog romana.

Filip – najstariji Julkin brat koji je otišao trbuhom za kruhom u Ameriku. Novčano pomaže ocu i braći. Pošten je i radišan čovjek koji je svojim radom stekao maleni imetak u Americi. Voli svoje najbliže i ima beskrajno povjerenje u Ružiće i njihovo poštenje. Čim je vidio da mu je sestra ostala sama u rodnom kraju, poveo ju je sa sobom u Ameriku. Učinio bi sve za svoju obitelj, što je svojim postupcima i dokazao. Brine se o Julki nakon što ona ostane sama, ali je i pusti natrag u domovinu. Nije bio pohlepan i najvažnija mu je bila sestrina sreća. Zato mu je jedini uvjet njezine udaje bio da onda pristane udati se za mladića koji je prosi.

Frane – Julkin najmlađi brat, koji je još bio u pubertetu “Mršav dječarac, crnomanjasta i od sunca izgorjela lica.”. Ostao je sam s Julkom nakon očeve smrti. Tada je on postao glava kuće, iako je bio previše mlad za takvu ulogu, pa se sestra brinula o njemu. Voli svoju sestru i uvijek ju je nastojao zaštititi, bez obzira na svoje godine.

Ribar Petar – Julkin otac, koji životni smisao nalazi u svojoj djeci i ribarenju. Izgledao je kao i svi ljudi izmučeni teškim životom, morem i suncem “Ima prosijedu i raskuštranu kosu, kožu suncem preplanulu.”, “Duboke se brazde provlače po starčevu licu.” Brinuo se o svojoj djeca, a novčano mu je pomagao sin u Americi. Prihvatio je usvojenje neželjenog djeteta o kojem se brinuo kao o svojem. Na žalost, kad je to dijete umrlo, od straha da će ostati bez pomoći o kojoj je ovisila njegova obitelj, rekao je da je umrlo njegovo dijete. Tu tajnu ponio je sa sobom u grob. Unatoč toj prevari, bio je dobar pošten, a svoju djecu naučio je isto. Nesretnim slučajem umro je prerano.

Tito Tara – kao malen dječak, na lađama je bio podvrgnut sprdnji i ismijavanju. Zato što bi krao, redovito je dobivao batine od mornara. Kao odrastao čovjek, također se bavio krađom, lopovlukom, a ne preže ni od ubojstva. Nepošten je i izopćen iz društva. Traženi je kriminalac.

Marijan Stipetić – stariji sin ribara Pavla, koji se školovao potpomognut Ružićevim novcem. Nakon škole postaje pomorski poručnik. Mlad je, crne guste brade i žilava lica. Visok je, čvrst i vatren. U ljubavi je neodlučan između Julke i Albine. U početku je bio jako zainteresiran za Albinu, ali ga je ona odbila i savjetovala da se zagleda u Julku. Potaknut njenim riječima, on se stvarno, povodljivo, uspio zaljubiti u Julku. Kada je čuo da ga ona voli samo kao brata, malo je poludio. Ipak, on je više volio Albinu, ali ga je ona odbijala, sve dok on više nije htio imati posla s njom. Tek tada ga je ona počela zavoditi i moliti da se ožene. Na kraju priče Marijan poludi, a njegova majka za sve krivi Julkine “vradžbine”.
Kapetan Šalušaković – kapetan broda koji je obećao Franu da će ga uzeti za šegrta na brod. Pravedan i pametan gospodin.

Gospođa Albina – lijepa je žena, bujna i visoka stasa. Ima krasne velike oči, rano je ostala udovica. Nakon smrti supruga, preselila se kod rođaka Anselma. Voli se igrati s muškarcima i izazivati ih. To je potvrdila u svom odnosu s Marjanom kojeg je najprije odbijala, a onda ga molila da se vjenčaju. Na kraju je stradala u vatri i brodolomu.

Marko Ružić – “Glava mu je sijeda, lice bijelo… brkova nije imao samo bradu.” Predvodnik je svoje stranke i Julkin je susjed. Pošten je i radišan čovjek. Bori se za sve Hrvatsko, voli pomagati ljudima i boli ga nepravda. Novčano pomaže svim potrebitim seljacima. Kao mladić imao je aferu s “sirotom” djevojkom, koja je ostala trudna, a on je dijete dao ribaru Petru da ga odgoji kao svoje. Plaćao mu je to što se brinuo za njegovu kćer, pa je mislio da je Julka njegova. Zato sinu nije dozvoljavao da se oženi njome, sve dok se nije saznala prava istina.

Ivan Ružić – Markov sin, dobrostojeći mladi gospodin. Studira pravo u Beču, veoma je pametan, galantan, vrijedan, dobar i pošten. Velika je moralna podrška ocu, ali ima i vlastito mišljenje. Odvažan je i iznad svega voli Julku. Želi je oženiti i spreman je čekati na nju, što potvrđuje njegovu veliku ljubav. Bio je tužan kada je otac odbio dati mu blagoslov da se oženi Julkom, a kada je čuo da mu je ona sestra, primio ju je u kuću kao rođenu krv. Ipak, laknulo mu je kada je saznao pravu istinu. Odmah je zaprosio Julku i više je nije htio ispuštati iz zagrljaja, napokon sretan i miran sa svojom najvećom ljubavi.

Kirin Kuzma – vlasnik brodice, trguje između Rijeke i Svitna. Pomalo se bavi krijumčarenjem kave. Jak je i visok čovjek 50 tih godina, guste smeđe kose i koščata lica. Strastveni je zagovornik Ružićeve stranke i ima moć da govorom i poštenjem pridobije narod.

Stara Fuska – Titova majka, primalja. Prisvojila je Justinu koja u svemu sluša Tita i zna sva Titova nedjela.

Maras – Talijan, načelnik općine i vlasnik dućana i gostione. Više govori talijanski nego hrvatski. U Svitno došao kao siromašan i skitnica, ali ogromnom snalažljivošću oženio se bogatom udovicom i obogatio se.

Teodor Maras – načelnikov sin, lopov u odjelu, nepošten i sklon ubojstvu.

Linda – Marasova kćer, omalena, bujna stasom, kozičava lica i guste crne kose do struka i jako nepoštena.

Bilješka o autoru

Eugen Kumičić rođen je 11. siječnja 1850. godine, a umro 13. svibnja 1905. Bio je hrvatski književnik i političar. Završio je Gimnaziju u Rijeci i studirao medicinu u Pragu. Kasnije prelazi u Beč gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. U Zagrebu je radio u srednjoj školi.

Uz Matka Laginju i Erazma Barčića pokreće list Primorac i uređuje časopise Hrvatska vila i Hrvatska. Nekoliko puta bio je izabran u Hrvatski sabor, gdje se isticao kao govornik i protivnik promađarske politike.

Kumičića smatramo predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Koristio se elementima iz francuske književnosti i knjiške romantike. Veliku popularnost stekao je povijesnim romanima. Antun Gustav Matoš za Kumičića je rekao da je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se služio dokumentarno realističkom metodom.

Njegova važnija djela svakako su “Jelkin Bosiljak” i “Začuđeni svatovi” čija se radnja odvija u Istri. Kao kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula, svakako je vrijedno spomenuti romane “Olga i Lina” i “Gospođa Sabina” koji su objavljeni između 1881 i 1883. godine.

Ostali romani Eugena Kumičića su: “Slučaj”, “Primorci”, “Ivan Turgenjev”, “Ubilo ga vino”, “Sirota”, “Preko mora”, “Saveznice”, “Teodora”, “Otrovana srca”, “Urota Zrinsko-frankopanska” i mnogi drugi.

Autor: T.K.