U maniri realističke poetike socijalnog romana 19. stoljeća, u djelu “Gospođa Sabina” Eugena Kumičića opisuje se financijska borba i usporedno moralno propadanje obitelji Lozar. Obitelj je pripadala višim zagrebačkim krugovima te je svoj plemićki status mučno nastojala sačuvati. U njihovom domu često se priređuju gala zabave koje bismo mogli nazvati sajmovima taštine. Atmosfera je ispunjena pretvaranjem, lažnim osmijesima, prenemaganjem, snobizmom i oportunizmom.
U karakterizaciji svojih likova, Kumičić pristupa romantičarskom crno- bijelom tehnikom pri čemu složenija psihološka karakterizacija izostaje. Glavni lik, Sabina pl. Lozar, predstavnik je licemjerne buržoazije. Ispod prekrasnog lika žene krije se moralni monstrum. U njoj se sjedinilo sve najgore od plemićkog društva: licemjerje, patološka lažljivost, kompleks manje vrijednosti, manipulacija… Svoje učenje prenosi i na kći Zorku koja nije znatno bolja od svoje majke. Uz bok joj stoje prijatelji po potrebi, Ilija Hribar i Celestin Solarić. Kroz Hribarov lik lihvara čitatelj može vidjeti užase proizašle iz posuđivanja novaca koji najčešće zahvaćaju one najslabije.
Po uzoru na Balzaca, autor smješta radnju u interijere koji svjedoče o statusu likova. Lozarovi žive u gospodskoj kući, pozicioniranoj u elitnom dijelu grada, konkretno u Ilici. S druge strane tu su stanovi ne tako velebnog uređenja što nas dovodi do druge skupine likova, siromašnih činovnika i studenata. Među njima se nalaze Viktor Ribičević i Jakov Vojnić. Likovi su u početku smješteni na periferiji grada, no kako se radnja razvija i njihov položaj u društvu raste, postupno se približavaju centru grada, kući gospođe Sabine, gdje se potvrđuje socijalni uspjeh. Obojica porijeklom iz običnog pučanstva ulažu veliki napor ne bi li se popeli na društvenoj ljestvici i ušli u klub elitnih. U svrhu toga nerijetko se ponizuju, riskiraju svoj ugled i čast te trpe mnogobrojne indirektne uvrede. U cijeloj priči služe samo kao sredstvo Sabininih manipulacija u kojima joj pomaže kći.
Teško je ne primijetiti lajtmotiv koji se neprestano ponavlja kroz roman – pokladno doba. Nije slučajno što se pojedini prijelomni događaji odvijaju baš tada. Kako bi se naglasila poruka romana licemjernosti visokoga društva, autor tjera svoje likove da nose maske isto onako kao što ih nose i u stvarnom životu. U početku se svi pretvaraju da su nešto što je daleko od njihove prave osobne slike. Tijekom radnje pojedinima padaju maske dok gospođa Sabina svoju uspijeva zadržati do kraja.
Zanimljivo bi bilo istaknuti i predstavu “Faust” koju glavni likovi gledaju, a ima simbolički svrhu. Poput glavnog lika Goetheove drame, Jakov Vojnić spreman je žrtvovati novac, tijelo pa na kraju i svoju dušu ne bi li zadovoljio svoj kompleks manje vrijednosti. Kao što je doktor Faust prodao svoju dušu vragu, tako je i Vojnić svoju prodao Sabini, zaboravivši na njezine uvrede i oženivši njezinu kći. Cijeli roman zapravo prati spletke čije konce povlači Sabina i stvara mrežu u koju se love ostali. Pojedini, poput udove Jele, Viktora Ribičevića i Zorke, uspjeli su pobjeći dok su neki ostali njome vječno vezani i samo čekaju da ih ona proždre do kraja.
U nizu Kumičićevi romana, ovaj je naišao na podijeljena mišljenja književne kritike. Po svom ideološkom opredijeljenu pravaša, Kumičićevi pozitivni likovi nose domoljubne ideje koje autor cijelo vrijeme sugerira. Pojedini su mu zamjerili da svojim opisima i sentimentalnim romantičarskim pristupima liku, zapravo više cilja na efekte nego li na samu umjetnost.
Vrsta djela: socijalni roman
Mjesto radnje: Zagreb
Vrijeme radnje: 19. st.
Tema djela: život i spletke plemkinje Sabine i njene kćerke Zorke
Ideja djela: prikaz lažnog sjaja zagrebačkog visokog društva 19. stoljeća
Kratak sadržaj
I.
Stara kućerina u jednoj od najviše zabačenih ulica grada Zagreba, bila je dom mladoga Viktora Ribičevića. Mladić je bio u punoj snazi, a njegovo srce ispunjeno brojnim ambicijama. Viktor je živio u stanu gospođe Regine Lukaček koja je dobro o njemu brinula; dala mu je svoje najbolji namještaj i donosila mu sve potrebno – od vode za umivanje do novaca, ako bi mu nedostajalo.
Bilo je pokladno vrijeme kada je mladi gospodin uređivao svoju pojavu i spremao se na još jedan noćni izlazak. Nakon što je završio s uređivanjem, zamolio je gospođu Lukaček da mu donese cipele. Veselo joj je ispričao da danas ide k svojoj ljubljenoj Zorkici. Zamolio je ako mu može posuditi nešto novaca kako ne bi išao praznih džepova u gospodsku kuću. Regina je prvotno oklijevala, no na kraju je pristala. Upitala ga je ide li u kuću Lozarovih te mu je ispričala da je i ona nekada tamo zalazila, a od tada su se stvari promijenile. Gospođa Sabina molila ju je da joj zalaže srebro i zlato. Nakon što mu je to ispričala, zamolila ga je da ta tajna ostane među njima. Upozorila ga je i na lihvara Hribara koji će sigurno biti tamo među gostima. Viktor ju je umirio riječima da on ne ulazi u poslove sa takvim ljudima. U glavi mu je cijelo vrijeme zvonila misao o tomu da i Zorkina majka, gospođa Sabina zalaže svoju imovinu.
Njegovo razmišljanje prekinuo je Mavro Šarinić uz komentar da mu je u sobi studeno. Nakon njega došao je i dostavljač, noseći naručene košulje. Viktor i on su se posvađali jer mu je donio dva broja manje košulje. Prijatelj ga je upozorio da se požuri s oblačenjem kako ne bi zakasnili. Na putu do kuće Lozarovih razgovarali su o Lozarovima i Viktorovoj ljubavi prema Zorki. Viktor je u Mavru izazvao navalu srama spomenuvši Ružu za kojom je Mavro uzdisao. Ona je također trebala biti na toj zabavi. U cijeloj zbrci oko spremanja, Viktor je zaboravio svoju novčarku pa mu je Mavro uskočio u pomoć. Mavro ga je upitao hoće li biti mnogo ljudi na toj zabavi, a potom su temu razgovora usmjerili na gospođu Sabinu. Mavro nije pokazivao preveliko oduševljenje njom. Uz to, rekao je kako gradom kruže glasine o Zorki, a to nije za svaku pohvalu. Viktor ga je uvjeravao da je Zorka mila i draga te da nema razloga da je ogovara.
Idući samotnim ulicama bili u uronjeni u svoje misli; jedan je sanjao o Zorki dok se drugi prisjećao Karlovca i jednoga prozora gdje je viđao prelijepu crnooku djevojku – Ružu. Prolazeći Jelačićevim trgom stigli su pred kavanu i unutra opazili mlada čovjeka, Milana Kriškovića okupiranog zavođenjem plavokose konobarice. Viktor je komentirao Kriškovića rekavši da je on jedan profinjeni gospodin, a k tomu i Zorkin prijatelj pa bi mogao reći koju lijepu riječ za njega. Mavro ga je podbo primjedbom o Zorkinom i Milanovom prijateljstvu, aludirajući na mogućnost da između Milana i Zorke postoji nešto više od prijateljstva. Došli su u Ilicu pred kuću gospođe Sabine pl. Lozar koja je svojom veličinom i pozicijom u gradu izazivala veliko poštovanje.
II.
Bijele stube odvele su ih na prvi kat u predsoblje kuće. Zloglasni Hribar tepao je sobaricu Reziku po licu. Naklonili su mu se, a Viktor se pokušao našaliti na njegov i Rezikin račun. Ubrzo je Hribar nestao u gomili, a u susret im dođu Ivan pl. Lozar i gospođa Sabina. Hinila je dobrotu i gostoprimstvo, no čim se od njih odmaknula upitala je svog muža tko je pozvao njih dvojicu. Rekla je da su njih dvojica ovdje samo da bi se najeli i napili pa onda lažu djevojkama i pune im glavu glupostima. Suprug joj je bio suprotnog mišljenja. Njegova Zorka bi mogla biti sretna s njima. Ta ideja Sabini je bila odbojna jer je Ribičević bio zadužen preko glave.
Ribičević i Šarinić uživali su u dobroj zabavi dok ih je Ruža promatrala, ne skidajući oči sa Šarinićeve prilike. Skupio je hrabrosti da priđe Ruži i njezinoj teti Jeli. Sabina je tu djelovala kao posrednik jer ih je međusobno upoznala. Šarinić je natuknuo Ruži o njihovom poznanstvu još iz Karlovca. Udovi Jeli nije bilo drago što cijeli razgovor sluša i Sabina. Cijelo vrijeme pratila je Šarinićev govor i koji put udahnula uz pogled prema svojoj kćeri. Time kao da je željela reći kako njezino dijete ne sklapa prijateljstva s mladim ljudima. Za to vrijeme, na drugom kraju sobe, Zorka je čitala knjigu i glumila nezainteresiranost za prisutnu gospodu. Pred glasovirom je sjedio Celestin Solarić i lijeno udarao u tipke klavira. Razmišljao je kako da završi svoju sonatu i povremeno pogledavao Zorkina snježno – bijela ramena.
Sabina je pozvala Zorku da se približi gostima te se ispričala zbog neodgovaranja. Majka ju je hvalila, a ostala gospoda povlađivali njezine tvrdnje i dodvoravali se mladoj gospođici. Udova Jela cijelo je vrijeme promatrala Sabinine skupocjene haljine. Duboko u sebi znala je za njezinu rastrošnost i skori bankrot. Pri tomu se sjetila da u njoj duguje novac, a tu pozajmicu je itekako požalila.
Ružina tetka bila je bogata udova. Brojni su željeli doći na mjesto njezinog pokojnog muža. Živjela je mirno i povučeno, a zabave je pohodila zbog svoje nećakinje. Situaciju u sobi zahuktao je Irenin dolazak. Irena je bila Lozarova sestra, visoka i načitana žena s kroničnim glavoboljama. Brat ju je hvalio zbog njezine načitanosti i tvrdio da bi mogla parirati i muškarcima. Autoritet njezinog visokog držanja u pitanje je doveo Sabinin 10-godišnji sin Silvio. Dječak se ponašao kao razmaženo derište; ni privatni učitelj nije ga mogao smiriti. Irena je sjedila na rubu naslonjača s kojeg je pala uz pomoć maloga derana. Nastala je neugodna situacija. Irena je vrištala i pošteno ispljuskala dijete. Proklinjala ga je dok je nije smirila Sabina oštrom opaskom.
Došlo je vrijeme večere te su se gospoda okupili oko stola; sve trgovci, činovnici, ljudi bez stalnih zanimanja. Iako je Sabina običavala jednom godišnje raditi velike zabave, ovaj put su tu bili samo bliži prijatelji. Na zabavu su kasnili Jakov Vojnić, obiteljski učitelj i Milan Krišković. Jakov Vojnić bio je pravnik na zadnjem tečaju i živio je u kući Lozarovih gdje je poučavao Silvia i Zorku. Stari Lozar ga je sokolio da prione objedu što je Vojnića vrijeđalo. Lozar je bio previše zaokupljen svojim problemima da bi primijetio Vojnićevo loše raspoloženje. Negdje u pola večere banuo je i Milan. Pristupio je gospođi Sabini i ljubazno je pozdravio. Sabina je željela znati uzrok njegovom kašnjenju, što je on obrazložio malenom laži zvanom sjednica za dobrotvorni ples. Zorka je pronikla njegovu laž iz pogleda koje su si upućivali Ribičević i Šarinić. Ne bi li razbio napetost zamolio je Sabinu da bude patronesa tog događaja.
Gospođa Jela je tijekom večeri osjetila zasićenje društvom i svoju nećakinju upitala koliko je sati. Gospođa Sabina našla se pomalo uvrijeđenom njezinom gestom pa je Solariću dobacila nekoliko pogrdnih komentara na njegov račun. Solarić je na to odgovorio kako je gospa Jela dobra žena, ali i partija. Za stolom se još mnogo došaptavalo, kovale su se intrige, ispilo se mnogo zdravica. Ilija Hribar i Solarić održali su nekoliko hvalospjevnih govora. Kada govor bio svršen uputili su se u sobu za ples. Zorka i Ribičević zajedno su plesali te joj je zbog toga bilo drago. Ribičević se činio kao potencijalno dobar partner, no ta ljubav nije bila moguća jer ona više voli Jakova Vojnića. Ples se sve više zahuktavao, a njime i intrige gospođe Sabine. S Hribarom ogovarala je prisutne, od svoje šogorice Irene do Solarića u kojeg je Irena bila zaljubljena, a on luduje za mladom Ružom. Završivši s ogovaranjem, prešla je na svoje probleme dugovanja. Hribar joj je savjetovao da moli udovu Jelu za pomoć, s obzirom na to da joj je dobra prijateljica, stoga bi joj trebala pomoći, a i moga bi reći koju dobru riječ u njegovo ime.
Sabina je krenula prema udovi Jeli, no na putu joj se ispriječio Solarić, uz ispriku da mora sa njom razgovarati. Rekao joj je da je Irena luda; spočitava mu da se previše okreće za udovom i njezinom nećakinjom. Sabina je shvatila na što Solarić cilja – i on je želio Ružinu ruku. Čak je predložio da imovinu dijeli na pola. Sabina ga je odbila, nakon čega je napustio plesnu sobu ne pozdravivši nikoga.
Udova Jela zabavljala se plešući sa raznim partnerima. Sabina je došetala do nje i sa njom diskretno načela temu novoga braka. Ugađala joj je komplimentima, ali i upozorenjima o tomu da je na lošem glasu zbog svog imetka i statusa. Stoga, valjalo bi joj da se skrasi. Hinila je, s figom u džepu, da joj je stalo do njezine osobne sreće. Sabina joj je spomenula Hribara kao potencijalnog novog supruga. Udova Jela bila je skeptična jer je čula nešto sasvim drugo od Solarića o Hribaru. Vidjevši da razgovor ne ide nikuda, odlučila ga je odložiti. Skrenula joj je pažnju na odnos između Šarinića i Ruže, a Jela ju je podsjetila na dug koji još nije podmirila.
Zorka je plesala sa Jakovom Vojnićem kojeg je još uvijek pratilo loše raspoloženje. Nakon kratke prepirke otišla je u svoju sobu te ju je Milan Krišković bješe zapazio. Otišao je za njom i pronašao j uplakanu. Nedugo nakon njega za njima je došao i Vojnić. Iako se Zorka bunila protiv toga, uspio je ući na časak. Pokušao je od nje izvući priznanje ljubavi koju su zapečatili poljupcima. Sve bi bilo dobro da ih u slatkom trenutku nije ulovila Sabina. U tren oka izbacila je Vojnića bez mogućnosti opravdanja dok je Zorku pošteno izgrdila. Zabranila joj je povratak u plesnu dvoranu,, što je u njoj izazvali bijes i plač. Malo zatim Sabina je Hribaru govorila kako nisu nestale sve nade vezane za udovu Jelu. Ribičević se družio sa Lozarom što je započelo zdravicama, a završilo teškim pijanstvom. Te večeri Ribičević je ostao spavati kod Lozarovih.
III.
Drugo jutro nakon zabave Ivan Lozar pokušao je kriomice otići u ured, no nije uspio pobjeći svojoj ženi. Bila je ljuta što je Ribičević ostao kod njih spavati te je bila odlučna u tomu da ga što prije izbaci iz kuće. Njezino raspoloženje odjednom se promijenilo pa je mužu nježno natuknula da joj treba poveća svota novaca. Ta izjava u Lozaru je probudila gnušanje, budući da je znao da novaca nema, a Sabini novaca nikad dosta. Oglušila se na njegove opaske i rekla mu da će poslati Zorku u njegov ured po novac. Pozvala je Reziku i naredila joj da pošalje Ribičevića u salon. Za njega je imala posebne planove. Iz ladice je izvadila staru ispunjenu mjenicu potpisanu od strane udove Jele Martinić. Uzela je novu mjenicu, ispunila je i vjerno krivotvorila njezin potpis. Poslala je Ribičevića k staromu Petru Vojniću da mu preda tu mjenicu, uz obrazloženje da čini uslugu svojoj prijateljici udovi Jeli.
Stari Petar Vojnić bio je Jakovljev stric, bogataš seljačkog porijekla. Sabina je izmanipulirala mladog Ribičevića uz nekoliko lijepih fraza i zamolbu da starom Vojniću ne kaže ništa. Ispratila ga je do vrata i lukavo ga upitala što da poruči Zorki kada se probudi. Izašao je na ulicu veseo i opijen mišlju o ljubljenoj Zorki.
U Zorkinoj sobi vladao je kaos; po podu su ležale rasparane rukavice, haljine, čarape i potrgano cvijeće – rezultat njezinog jučerašnjeg ispada bijesa. Nevoljko je ustala i krenula se umiti kada joj je u sobu ušla majka. Ponovno ju je izgrdila zbog jučerašnjeg ponašanja, štete i nereda koje je učinila. Rekla joj je da mora otići kod oca u ured, što je ona bez prigovora poslušala. Sabina je primijetila njezino potišteno držanje te ju upitala za razlog. Zorka je priznala da je pogriješila što ljubi Jakova i ispričala se za jučerašnju uvredu. Nagla promjena mišljenja u Sabini je probudila crv sumnje pa se odlučila sa njom malo poigrati manipulacije. Stala ju je uvjeravati da ju je trgnula s ruba propasti. Zorka je bila uvjerena da je uspjela prevariti majku. Ispipavala je teren postavljajući joj pitanja o Vojnićevom bogatom stricu i njegovim potomcima. Teško joj je bilo zadržati mir nakon što je Zorka rekla da stari Vojnić nema djece, a samim time ni nasljednika koji bi naslijedili silan novac. Majka i kći pomirile su se, a potom se Zorka zaputila ocu.
IV.
Hodajući prema uredu svoga oca, u jednoj od kavana na Trgu bana Jelačića Zorka je ugledala Jakova Vojnića. Čim ju je spazio, potrčao je za njom. Želio joj je reći koliko je ljubi i koliku je uvredu pretrpio od njezine majke. Njegove riječi dopirale su do Zorke, ali mu je hladno odvratila da ne može biti njegovom ženom, unatoč tome što je to čini nesretnom. Prepirali su se do očevog ureda gdje je Zorka napustila Jakova s mrvicom nade u ponovni susret. Znao je da ga čeka borba za njezine srce. Bio je mlad, privlačan i naobražen čovjek, samo nije bio plemenitaš i to je bila sva njegova krivnja. Valjalo mu je biti u otmjenom društvu. Jakov je u svojoj glavi slagao scenarij uspjeha. Činjenično je da ga je Sabina protjerala iz kuće, ali ništa zato. Nije mu bilo ni na kraj pameti vratiti se stricu. Samo je Zorka mogla biti njegovom ženom.
Isprva je Jakov živio kod strica, Među školskim kolegama nije bio pretjerano omiljen pa je zapao u loše društvo zgubidana. Počeo je kartati i živjeti raskalašeno. Stric mu je zbog toga prigovarao i prijetio izbacivanjem, što se naposljetku i dogodilo, kada je otkrio da ga vlastiti sinovac potkrada. Lutajući gradom Jakov je susreo Ribičevića i s njim izmijenio nekoliko riječi, ispunjenih napetošću i podbadanjima.
Primanje kod Ivana pl. Lozara nije prošlo onako kako je Sabina zamislila. Lozar je odbio primiti svoju kći uz izgovor da je danas prezaposlen. Bijesna Sabina poslala je kćer da se preodjene jer im kasnije dolazi gost. Naglo su se otvorila vrata kroz koja je uletio Silvio, vičući da više ne želi ići u školu. Bijesno je bacao školski pribor po sobi. Razlog njegovoj ljutnji je učitelj koji mu je priuštio poštene batine. Naime, ispisao je po učiteljevom kaputu: “Ja sam magarac”. Umjesto da ga dobro išćuška i ukori, majka ga je stala tješiti prebacujući krivnju na učitelja. Mali je zahtijevao novi bicikl i inzistirao na tome dok Sabina nije popustila.
Zorka je ušla u sobu te pitala je li uopće vrijedno prepirati se sa njim. Da joj se osveti, tužio ju je da se ljubakala s Milanom na stepenicama. Sabina je ostala blago šokirana. Ljutita Zorka bacila je Silvia van iz sobe te se doteturao do Ribičevićevih nogu. Nakon njega pojavio se i Solarić. Sabina je hitro upitala Ribičevića za uspjeh njezina plana i ostavila ga sa Zorkom u sobi. Ona i Solarić raspravljali su o međusobnom odnosu. Iako je volio Sabinu, bio je spreman na žrtvu koja uključuje ženidbu za udovu Martinićku ili još bolje – Ružu. Obećao joj je materijalno spasenje ukoliko bude govorila s udovom u njegovu korist pridobivanja Ruže.
U drugoj sobi Ribičević je zavodio Zorku slatkim naklapanjima i priznanjem svoje ljubavi. Zanimalo ga je osjeća li ona prema njemu isto što i on prema njoj. Nije željela dati odgovor, što je on vidio kao mučenje pa ju je privinuo na svoje grudi. Njihov romantični trenutak prekinula je Irena, zamahala rukama i otišla dalje. Ribičević se ispričavao ljutitoj Zorki zbog nesmotrena čina, sve dok nije došla Sabina. Dao joj je posuđene novce i rekao da je starom Vojniću poznata udova te mu nikako nije bilo jasno da su njoj, koja je materijalno osigurana, potrebni novci. Također je spomenuo da je stari Vojnić veoma bolestan, do te mjere da nije sposoban za posao. Ribičević je otkrio Sabini svoje srce rekavši joj koliko voli njezinu kćer. Upitala ga je želi li da ona blagoslovi tu ljubav na što je on potvrdno kimnuo. Obećala mu je da će govoriti sa Zorkom o tomu. Poput šteneta, Ribičević je Sabini jeo iz ruke. Smiješila mu se čas porugljivo, čas ljubazno i tako ga ispratila do vrata dajući mu lažne nade o tomu da se ovdje može osjećati kao kod kuće, da bi mogao češće dolaziti i slične prazne tlapnje.
V.
Ivan Lozar malo je zakasnio na ručak. Sabina mu je tijekom ručka spočitavala što nije primio Zorku, da bi rasprava prerasla u veliku svađu. Molio je Zorku da urazumi svoju majku, u protivnom će ih njezino trošenje dovesti do propasti. Umjesto da sluša svog oca, ogledavala se u ogledalu i razmišljala o svim mladićima koji su u nju bili zaljubljeni. Uputila se do svoje sobe, no prije toga je morala proći pokraj ljutite majke. Ovaj put dobila je jezikovu juhu zbog ljubljenja sa Milanom.
Sabina je na svoju kći bila samo prividno ljuta; duboko u njoj tinjao je ponos i misao da krv nije voda. Odjenula je svoje skupocjeno odijelo i zaputila se ka udovi Jeli. Na Jelačićevom trgu srela je Šarinića. U svom provokatorskom stilu željela ga je poniziti i staviti u neugodan položaj, spominjanjem Ružinog imena. Njezine manipulativne vještine pokazale su se korisnima i kod udove Jele. Nakon što se uvjerila da je teren povoljan, jer je uspjela pridobiti njezino povjerenje, što vraćanjem duga, što s par prijateljskih riječi, stala joj je pričati o tomu da bi bilo dobro usrećiti Solarića. Udova Jela upozorila ju je na naklapanja o njoj koja se šire gradom. Sabina je željela doznati nešto više o tomu, no Jela je šutjela kao zalivena.
Uvidjevši da od Jele neće ništa doznati, promijenila je temu i prešla na Ružu. Zanimala ju je Ružina udaja. Iz razgovora je saznala da Ruža nema svog nasljedstva već će joj ona sama ostaviti svoje. Vuk o kojem se pričalo banuo je na vrata. Sabina ju je mudro ispitivala je li koga vidjela na ulici. Ruža joj je nesmotreno spomenula da je vidjela Zorku kako ulazi u veliku i time odala svoju prijateljicu. Znala je što joj je Ruža otkrila i zbog toga joj nije bilo nimalo drago. Poput furije uletjela je u Milanov stan i vrištala na Zorku. Jadan Krišković bio je prisiljen pobjeći iz vlastitoga stana. Zorka je počela majci govoriti da će ju Milan oženiti i da je njihova ljubav istinska na što je Sabina poludjela. Bez velike rasprave uvjerila ju je da se mora udati za Ribičevića jer, osim što je ljubi, ima i lijepu plaću i mogao bi ju usrećiti.
Kći joj je pala u naručje misleći da je u materinoj milosti. Da bi vratila svoj majčinski autoritet, hladno ju je odgurnula i izjavila da joj neće oprostiti dok ne postane Ribičevićevom ženom. Brzo su se pomirile i stale kalkulirati koji je od potencijalnih ženika najbolji. Nisu mogle ostati pri Jakovu, mada ga Zorka ljubi jer ne mogu čekati da mu umre stric. Zato je Ribičević trenutačno bio najbolja opcija.
U Ilici su ih dočekali Solarić i Ribičević. Solarić je Sabinu podsjetio na 200 000 forinti koje bi trebali dobiti oženi li udovu Jelu. Kod kuće vladala je vesela atmosfera za večerom u koju se jedino nije uklapala Irena. Sabina je iskoristila trenutak da sa svojim mužem pokrene temu Zorkine udaje pa je u razgovor ubacila Ribičevića. Stari Lozar blagoslovio je tu vezu i budući brak uz tvrdnju da mu je sreća njegove kćeri najvažnija. Nastala je podulja stanka uzrokovana ganućem ukućana.
Poslije večere posjetio ih je Ilija Hribar. Zorka je sve zabavljala sviranjem klavira, Lozar je plesao dok su Sabina i Hribar razgovarali o ishodu njezina posjeta udovi. Branila se da nije mogla razgovarali sa njom u Ružinoj prisutnosti, ali mu je dala lažnu nadu da će im plan uspjeti. Hribaru Sabinina ćud nije bila nepoznanica te joj nije vjerovao dok se ona trsila da neće proniknuti u njezine planove. Društvo se razišlo u veselom tonu, Zorka je slatko usnula, a Sabinu su mučile teške misli.
VI.
U Zagrebu je osvanuo lijep zimski dan. Zorka je stajala na prozoru i smiješila se Ribičeviću koji je šetao suprotnim pločnikom. Ivan Lozar žurio je kući na ručak i na putu sreo Milana i Ribičevića. Želio je da zajedno odu na ručak njegovoj kući. Milan se sjetio incidenta u svom stanu te mu Lozarov poziv nije bio nimalo po volji, no Lozar je navaljivao pa se morao predati udesu. Sabina je za vrijeme ručka ignorirala Milana, a Ribičevića obasipala velikom pažnjom. Lozar mu se također dodvoravao i pio u njegovo zdravlje. Govorio je da je Ribičević divan čovjek, no da mu jedino nedostaje žena. Usmjeravao je razgovor tako da ugodi ženi pa je često bezobrazno ujedao Milana koji je nastojao zadržati pristojnost i dostojanstvo. Sabina je govorila o svojoj kćeri hvaleći njezinu ljepotu i talent za glazbu. Ribičević je potvrđivao sve što je izrekla.
Sajam taštine i ulagivanja prekinuo je posjet Ilije Hribara. Sabina je mladence lukavo ostavila i otišla za Hribarom. Time je otvorila prostor Ribičeviću za udvaranje, mnogobrojna obećanja, a na kraju i za prosidbu. Kada je završila sa Hribarom u sobi ju je dočekao iznenađenje za koje je ionako znala. Glumila je tugu, majčinsku ljubav i niz drugih emocija samo da bi se dočepala željenog. Blagoslovila je njihovu odluku u pošla objaviti sretnu vijest u salon. Na putu do tamo pozvala je Milana, ugurala mu u ruku desetaču, zaprijetila da će ga ispljuskati ispriča li nekomu što se ovdje događalo te ga izbacila iz kuće kao zadnje smeće. U salonu je pronašla Zorku u očevom zagrljaju i nastavila provedbu svojih intriga.
VII.
Ribičević se u potpunosti udomaćio u stanu gospođe Sabine. Poprimio je njihove manire, imao je svoje posebno mjesto za stolom, a njegov kavanski život bio je daleko iza njega. Te mostove spalio je zauvijek ili je barem tako mislio. Svoju sreću podijelio je sa najboljim prijateljem Mavrom Šarinićem, međutim on ga nije slušao jer je bio preokupiran Ružom. Ribičević ga je sućutno upitao je li mu Ruža odgovorila na pismo. Pred udovinom kućom nabasali su na Solarića. Česti susreti sa njim u Šariniću su budili neke zle slutnje u vezi motiva njegovih posjeta. Vjerovao je da Solarić vreba ili udovu ili Ružu. Ribičević mu je pripovijedao da je čuo mnogo loših stvari o Solariću i da bi nepoštene ljude popu njega trebalo javno žigosati.
Dok su njih dvojica ogovarali Solarića, on se već bio popeo u udovin stan. Obećavao joj je da će u njemu pronaći čestita muža. Udova, ponukana njegovom lijepom ponudom i povjerenjem koje mu je iskazivala, odlučila je od njega potražiti savjet u vezi Ruže. Pokazala mu je Šarinićevo pismo Ruži. Solarić je čitao pismo smiješeći se prezirno. Prvotno je odbijao reći išta o s Šariniću glumeći pristojnost da bi na kraju rekao da je Šarinić hulja, prema tome nikakva partija Ruži i da ga je najbolje izbjegavati. Bila je sretna što ga je priupitala za savjet. Živjela je s mišlju da je kao žena nesposobna za racionalne odluke pa joj je potrebna muška glava u kući.
Solarić je sa njom dogovorio brak, nakon što se uvjerio da ona to doista želi. Ugovorila je sa njim pojedine bračne detalje, među njima i ono što je Solarića najviše zanimalo – novac. Udova će mu pripisati pola svoga bogatstva no glavnicu neće dirati. Na izlasku iz kuće susreo je Ružu i lijepo se sa njom pozdravio. Kada je čula što se dogodilo i koji je razlog Solarićeva dugotrajnog posjeta, Ruža se snuždila. Priznala je teti da ga ne podnosi jer je na zabavi kod Solarićevih cijelo vrijeme u nju gledao. Teta ju je tješila i pokušala ga opravdati tvrdnjom da joj se to sve vjerojatno samo pričinjalo. Bez obzira na sve poželjela je sreću teti.
VIII.
Bio je sumrak kada je Mavro Šarinić šetao ulicom gdje je stanovala Ruža. Stao je pred njezinim prozorom i sjetno gledao. Znao je da u to vrijeme običava odlaziti na sat francuskoga jezika. Vidjevši da izlazi iz stana krenuo je za njom i sustigao je na Zrinjevcu. Spomenuo joj je pismo što je Ruži bio prvi glas. Odgovorila mu je da nije dobila nikakvo pismo, ali da je, zasigurno bi mu poslala odgovor. Šarinić je primijetio njezinu tugu i inzistirao da mu povjeri svoj bol. Ruža ga je priupitala poznaje li Solarića te mu rekla da njezina tetka i on planiraju stupiti u brak. Ta vijest ga nimalo nije začudila s obzirom na to da je znao tko je Solarić.
Nastavili su još neko vrijeme ugodno razgovarati. Na rastanku zamolio ju je za dopuštenje da joj pošalje još koje pismo. Oboje se rastaše noseći u svojim mladim srcima novu nadu. Mavro je osjećao milinu i duboko nadahnuće. Bilo mu je drago što je čistoga obraza osvojio srce mlade dame. Na Jelačićevom trgu opazio je Jakova Vojnića gdje mirno pije kavu, ne znajući da mu je stric smrtno bolestan, no Jakov Vojnić je toga bio itekako svjestan.
IX.
Prije negoli uplovi u bračnu luku, Ribičević je imao za riješiti nekoliko stvari s popisa. Prva je bila otkazivanje stana Regini Lukaček. Udova je za njega mnogo učinila tijekom boravka, stoga joj je pomagao pronaći novog stanara. Još uvijek je bio dužan udovi novce što mu ih je posudila. Shvaćao je da će izlaz morati pronaći kod sumnjivih ljudi pa je priupitao gospođu Lukaček poznaje li nekog takvog profila. Tada je saznao za zalaganje srebrnine i zlata gospođe Sabine kod Hribara. Ostao je pomalo zatečen tim otkrićem.
Viktor je bio veoma zabrinut; vjerovnici su ga pritiskali na sve strane, a dugovi su se samo gomilali i gomilali. Na vrata njegove sobe pokucao je Jakov Vojnić. U kratkom roku Vojnić ga je uspio isprovocirati zbog ženidbe sa Zorkom. Kad je svađa eskalirala, Ribičević ga je izbacio van. Nije mogao podnijeti da mu Vojnić govori o Zorkinoj ljubavi prema njemu. Sve dok nije došao Krišković, u njemu su se vrzmale svakojake misli. Zajedno su se otputili Iliji Hribaru u nadi da će od njega moći posuditi barem nešto novca. Hribar se pokušao izmotati, govorio je da nema ni krajcare i savjetovao im da se čuvaju krvopija koje će iz njih i zadnju kap života isisati. Ribičević je naivno lagao da ne poznaje ni jednoga takve vrste. Hribar ga je uhvatio u laži kada je stao nabrajati sve one kojima je Ribičević bio debelo dužan. Ribičević mu je dao do znanja da će se već nekako iskopati iz problema kad-tad. Hribaru je bilo jasno da posluje sa naivcem, ali naivcem dobrim u duši što je dodatno olakšavalo posao. Obećao mu je da će razgovarati s bogatim prijateljem koji bi mu možda mogao pomoći. Pitao ga je kada se ženi, a u odgovor se ubacio i Krišković rekavši da će u Zagrebu uskoro biti dva pira: jedan Ribičevićev, a drugi Solarićev.
Hribar se osjećao izigranim što je bilo vidljivo na njemu. U njegov ured ušla je mlada majka, još jedna Hribarova žrtva. Molila ga je da joj odgodi plaćanje duga ne bi li izbjegla deložaciju. Jedva joj je dao još mjesec dana. Bijesna žena izletjela je kroz vrata van. Mladići su bili svjedocima horora što ga donosi posuđivanje nova. Ribičeviću ideja posuđivanja novca kod Hribara više nije bila tako privlačna.
X.
Proživjevši težak i stresan dan, Ribičević se nije opirao milovanju svoje Zorke, no teške misli još su uvijek bile prisutne. Bio je u dilemi hoće li spomenuti Zorki svoj razgovor sa Vojnićem ili ga je bolje prešutjeti. Zorka je primijetila njegovo loše raspoloženje i to otvoreno rekla. Silno je željela znati uzrok tomu. Ispričao joj je ono što mu je rekao Vojnić. Zorka, u laganju vješta poput svoje majke, nazvala je Vojnića bezobraznikom obrazloživši njegove tlapnje osvetom. Prodala mu je priču da je to sve zbog toga što je Sabinu uhvatila Reziku i njega u ljubavnom klinču te da nije znao podučavati Silvia pa mu je otkazala službu.
U drugoj sobi razgovarali su Sabina i Solarić. Njezino poslovanje sa Solarićem stvorilo joj je niz neprilika. Znala je da će Hribar dočuti vijest i zahtijevati objašnjenje. Savjetovao ju je da mu laže kako je učinila sve da ga prikaže u dobrom svjetlu; da je čak i njega ocrnjivala, no udova ga ne želi i ne želi. Osim Hribara problem je bila i Irena kao mogući izvor prepreka. Potom je željela doznati je li uspio sa udovom dogovoriti raspodjelu imovine. Čuvši odgovor, Sabina je izgubila živce. Počela je igra mačke i miša. Sabina je prijetila Solariću, podsjećajući ga da udova još uvijek nije njegova, a on joj uzvraćaše istom mjerom – da Ribičević još nije njezin zet. Sabina je shvatila da sa Solarićem nema šale te želi li uspjeti i sačuvati čast, mora surađivati sa njim.
Uzburkanoj situaciji nije mnogo pridonio ni Hribarov posjet. Vidno ljut nije želio Sabini ni ruku pružiti već joj je samo rekao da u roku osam dana želi svoj novac natrag. Molila ga je da pričeka još koji mjesec dok ne pronađe novac. Hribar joj je maliciozno spustio neka posudi novac ili od udove Martinićke ili ljubljenog joj Solarića. Pokušala ga je pridobiti pričom da je o njemu samo dobro govorila udovi i ocrnjivala Solarića, baš onako kako ju je Solarić i podučio. Savjetovala mu je da zaboravi udovu jer da je čestita ne bi ni živjela u divljem braku sa Solarićem. Ispričala se što ga mora ostaviti i uputila se u kazalište.
Hribar je pri dolasku sa sobom ponio kišobran da bi ga hotimice zaboravio. Vratio se po njega i sreo s Irenom. Ponudila mu je da sjedne te se stala žaliti koliko su ljudi zlobni i pokvareni. Hribar je njezine misli poticao i odobravao i to sve s razlogom. U njoj je vidio instrument osvete. Želi li ostvariti svoj cilj mora pogoditi u pravu točku, Ireninu sklonost prema Solariću. Odlučio se za novu strategiju: govorit će o Solariću kao patniku kojeg treba izbaviti od loših glasina i oženiti ga z plemenitu dušu. Usadio joj je ideju da je upravo ona ta koja ima svetu zadaću spasiti Solarića. Irena je progutala mamac što joj ga je bacio. Sad je samo trebalo skovati plan. Predložio je da napiše pismo udovi Jeli bez potpisa. Pismo je trebalo srušiti Solarićev kredibilitet i čast u očima udove Martinićke. Ireni je isprva bilo mučno pisati gadosti o Solarićevom liku i djelu, no Hribar ju uvjeravaše da je njihova nakana plemenita.
XI.
Prošlo je određeno vrijeme otkako je Jakova gospođa Sabina izbacila iz kuće. Međutim, bol zbog nanesene uvrede nije jenjavala. Drhtao je u svojoj sobici, ispijao čaj i u glavi vrtio događaj kada ga je stric izbacio iz kuće. Iz tužnih misli trglo ga je kucanje stanodavke. Poručila mu je da ga je tražio neki čovjek i donio stričevu molbu da ga što prije posjeti. Brzo se uputio i pronašao bolesnog strica koji se jedva održavao na životu. Kritizirao je sinovca zbog cjelonoćnih zabava, opijanja i sličnog devijantnog ponašanja. Upozorio ga je nastavi li tako živjeti da neće starost niti dočekati. Znao je da novac nije za njega; bolje bi bilo da je svoje bogatstvo ostavio nekom siromahu, nego njemu koji bi svu njegovu muku rasipao. Jakov mu skrušeno odgovori da će biti onako kako bude njegova volja. Stari Vojnić u duši je bio dobar čovjek i bez obzira na sve, volio je svog sinovca kao da je njegovo vlastito dijete. S druge strane, bojao se umrijeti sam i zato je pozvao Jakova da dođe sa njim pod krov proživjeti ovo malo vremena što mu je ostalo.
XII.
Tri dana nakon što se Jakov pomirio sa stricem, udova Jela došla je Sabini u posjet, noseći pismo nepoznatog pošiljatelja. Grozila se da će saznati tko je autor tih budalaština. Sabinu je više zanimala informacija o Jakovu i njegovom nasljedstvu. Udova joj je potvrdila točnost te informacije. Odjednom je Sabina promijenila ploču. Na sva usta hvalila je Jakova, kao da je zaboravila neugodnost koju mu je priuštila.
Zorka nije bila pretjerano dobre volje, boljela ju je glava te joj Ribičević nije nikako mogao ugoditi. Cijelo vrijeme tražila je izliku za svađu. Optuživala ga je da ju nimalo ne voli i pravila ga ljubomornim. Ilicom je prolazila sprovodna povorka; ispraćali su Petra Vojnića na posljednji počinak. Prolazeći pokraj Sabinine kuće, Jakov je uputio značajan pogled prema Zorki i Sabini što su stajale kod prozora. Zorki je naglo pozlilo, problijedila je više no inače. Ispričala se i otišla u sobu. Sabina je zabrinuto pitala Ribičevića za svoju kćer. Aludirala je na njihovu svađu i time u njemu probudila osjećaj krivnje. Savjetovala mu je da ju pusti neka smiri živce i ponovno se vrati navečer.
Dugo vremena upiraše Jakov Vojnić svoj pogled prema Zagrebu. Sjeta ga je obuzimala pri pomisli na ljubljenu Zorku. Sada kada mu je umro stric imao je slobodne ruke i veliko bogatstvo, mada nije znao što da s tim učini. Vratio se na Gornji grad po svoje stvari i otputio stričevoj kući, kada mu je na vrata banuo Hribar. Zamarao ga je pričom o divnom prijateljstvu između njega i pokojnog mu strica. Jakov nije bio blesav ni glup da ne bi shvatio što Hribar zapravo želi. Pozvao je slugu Marka da mu potvrdi da je Hribar hulja koja je prevarila staroga Vojnića za nekoliko stotina forinti. Da je Hribar gad potvrdila je i nesretna udova kojoj je želio oduzeti imovinu. Marko je na zapovijed izbacio Hribara iz kuće. Iste večeri Jakov je prolazio Ilicom i uputio se u gostionicu na večeru. Sabina i Zorka također su bile na ulici. Vojnić je prošao pored njih, a one su mu se duboko poklonile. Osjećao je svu moć novca, ali ljubav je bila ta koja ga je zasljepljivala.
XIII.
Novopečeni bogataš sve je više prolazio pored Zorkinih prozora. Sabina je primijetila kćerino tužno raspoloženje. Bila je sigurna da Vojnić ljubi njezinu kćer te da to valja iskoristiti. Pet je dana prošlo otkako je Vojnić preminuo, a Sabina se nije primakla cilju niti za vlas. Loše raspoloženje proširilo se i na ostale članove obitelji. Ribičević je osjetio da se nešto događa jer su svi bili mučaljivi. Zorka se i dalje držala uvrijeđenom, a i Lozar se distancirao od njega. Pridržavao se ženinih uputa. Prepredeno je rekao da se večeras u streljani održava ples krabulja. Žena ga je strogo pogledala i time mu dala do znanja da ne govori o tomu. Na kraju večeri Sabina i Zorka su se ispričale i hladno poželjele Ribičeviću laku noć.
Kada se našao na ulici Ribičević je osjetio u srcu tjeskobu i počeo tumarati gradom da bi se zaputio na krabuljni ples. U kući gospođe Sabine došlo je do promjene plana. Oko 10 sati na vratima se pojavio dostavljač i obavijestio Sabinu o Vojnićevom odlasku na ples. Moći će ga prepoznati po crnom kostimu i dvjema žutim vrpcama. Majka i kći brzo su se spremile i kad su se uvjerile da je zrak čist, otišle su u streljanu. Dvorana je bila prepuna krabulja koje su vikale, smijale se i plesale. Sabina je cijelo vrijeme tražila opisanu krabulju. Zorka je spazila krabulju s ljubičastim vrpcama koja joj je odmah bila poznata. Ubrzo su locirale Vojnića te je krabulja s ljubičastim vrpcama, odnosno Ruža, poletjela ka njemu. Prišavši Vojniću počela ga je zadirkivati i ispitivati o ljubavi prema Zorki. Pošto joj je priznao da obožava Zorku, priupitao ju je je li Zorka isto ovdje. Ruža je uredila njihov sastanak.
Pri susretu, Zorka je priznala Vojniću da ga voli i osjeća veliku žalost zbog uvrede što mu je nanijela Sabina. Vojnić nije lako opraštao i Zorka je morala pribjeći emocionalnim ucjenama i time ga slomila. Pozvala ga je da sutra dođe do njih gdje će moći razgovarati sa Sabinom i sve izgladiti.
Nakon nekog vremena Ruža spazi krabulju odjevenu poput Vojnića. Prišla je toj krabulji misleći da razgovara s Vojnićem. Pitala ga je za Zorku i dobacivala mu da je on najsretniji čovjek na svijetu od kad se pomirio s njom. Dodala je i to da tko zna kako će Ribičević reagirati kada čuje za novosti. Krabulja je mirno šutjela i s mukom slušala. Ruža to nije mogla primijeniti jer joj je pažnju zaokupila Zorka. Problem je nastao kada je Ruža shvatila da Vojnić sjedi uz Zorku, a ona je nepromišljeno sve ono izrekla trećoj osobi. Vojnić je želio doznati tko je bila ta misteriozna krabulja. Krabulja je ignorirala Vojnića i silovito krenula prema Zorkinom stolu te je pitala zar je danas ne boli glava. Spasio ju je Vojnić, odvevši je od njega. Ribičević je pun bijesa napustio streljanu.
Zorka je ponovno govorila protiv Ribičevića i da ne razumije zašto su ju roditelji tjerali da se uda za njega. Ostatak večeri proveli su u plesu, a iz prikrajka ih je zadovoljno promatrala Sabina u društvu udove Jele. Obje su došle s određenom namjerom, pod krinkom praćenja svoje kćeri i nećakinje. Jela je dočekala “svog” Turčina baš onako kako je bilo rečeno u pismu. Sada je samo trebalo dočekati da dođe i krabulja Mlečanke. Udova je Solariću poručila da neće doći na ples, međutim morala je provjeriti istinitost onoga što je bilo napisano.
Dva sata poslije ponoći pojavila se i Mlečanka. Prišla je Solariću, predstavila se kao Eleonora i zamolila ga da ju nakon predstave otprati kući. Iz streljane su najprije izašli oni, pa Ruža i Jela, a iza njih krabulja kumeka i njegova ženska pratnja. Pred kućom krabulja je skinula masku i ispod nje se otkrila sobarica Rezika. Udovi Jeli zamaglilo se pred očima te se zanjihala i pala na ruke kumeka iza sebe. Kumek joj je pomogao doći do kuće, a njegova pratnja iščeznula u kuću odmah iza Rezike. Kada je udova pitala kumeka tko je, odvratio joj je jednostavnim odgovorom : “Vaš najbolji prijatelj.” Udova i Ruža mu zahvališe i pustiše ga da ide doma.
Pri povratku nabasao je na Turčina Solarića. Poletio je prema njemu, strgnuo mu maskom i šakom ga udario u lice. Cijelu večernju predstavu, sa Solarićem i Rezikom u glavnim ulogama, režirali su Hribar i Irena. Rezika o tomu nije ništa znala već je bila iskorištena kao žrtveno janje. Oko tri ujutro pijani Ribičević vratio se na ples i uzrokovao metež. Nastojao je osramotiti Jakova i Zorku. Vojnić je odveo Sabinu i Zorku iz plesaonice, dok je Sabina kukala i vikala da je Ribičević sramota za cijeli Zagreb. Pozvala je Vojnića da sutra dođe kod njih na razgovor. Sabinin plan se odvijao prema njezinim željama. Samo je Zorki bilo uistinu zlo.
XIV.
Stari Lozar cijelu je noć proveo spokojno, ne znajući što se oko njega događa. Kad se probudio, uvidio je da nema Sabine na vidiku pa je pretpostavio da su dame u nekoj drugoj prostoriji. Naglo se obukao i krenuo ih potražiti, no umjesto na njih, nabasao je na Irenu. Željela je doznati gdje se krije Sabina jer je nema nigdje na vidiku. Lozar je lagao da još uvijek spava. U svom poznatom stilu, Irena je počela prigovarati, a zatim je krenula buditi Zorku. Uz Zorkin glas, čuo se i Sabinin, ali ih je brže – bolje potjerala s vrata. Ireni nije bilo nikako jasno što se događa u njihovoj kući, ali je slutila da nešto nije kako spada.
Majka i kći dogovorile su se oko daljnjih planova. Zorka će ostati u krevetu ne bi li se oporavila od plesa. Brigu za Vojnića prepustit će njoj. Na dan Vojnićeva dolaska uložila je mnogo truda u svoj izgled; odjenula je jednu od svojih najskupocjenijih haljina. U njoj je bila prisutna živčanost i briga. Povremeno bi u kući prošla pored Irene i njezinog značajnog pogleda, što je odavao da Irena zna njezinu tajnu. Oko podne u posjet je došla udova Jela, noseći vijest s jučerašnjeg plesa. Sabina je pozvala služavku i natjerala je da prizna da je jučer prisustvovala plesu. Pošteno ju je opsovala i zapovjedila da se nosi iz kuće. Rezika je sve iskreno priznala i time otkrila da iza svega stoje Irena i Hribar. Udova je donekle shvaćala cijelu spletku, dok ju je Sabina pokušavala umiriti riječima da to možda uopće nije bio Solarić u pitanju jer ga ni Rezika tada nije prepoznala. Sabini se nije sviđalo biti osramoćenom. Irena ju je pokušala podbosti primjedbama o sinoćnjem plesu na što joj je uzvratila galamom i grđenjem. Dala joj je do znanja da je otkrila njezinu spletku.
Prema dogovoru, Sabina je primila Jakova Vojnića. Lozar i Sabina dogovorili su se da će razgovor usmjeravati na način kojim će ugoditi Vojniću. Na vratima Lozarovih osvanuo je Vojnić kao nova osoba. Nosio je skupocjeno crno odijelo, a na posjetnica je nosila njegovo novo ime: Jacques Voinics. Razgovor se vrtio oko uobičajenih stvari: plesova, kazališta, vjenčanja i sl. Tretirali su Vojnića kao uvaženog gosta, baš kao i njegovog prethodnika Ribičevića. Njegovim posjetom nije bio oduševljen Silvio jer je mislio da će mu Vojnić ponovno biti učiteljem. Srećom, objed je ubrzo bio završen. Sabina ga je odvela u sobu, iz koje se ulazilo u Zorkinu. Razgovaralo su kao najbolji prijatelji. Ipak je Jakov obećao Zorki da će zaboraviti onu neugodnost što ju je doživio kod Sabine. Vojnić se osjećao blaženim što sjedi u društvu tako otmjene gospođe, dok u sobi do njega spava neiskvarena djevojka koja ne zna što je laž i ljubi samo njega. U svojim fantazijama već se svrstavao među gospodu i zamišljao sebe plemićem.
U trenutku kada su razgovarali o njegovom stricu u sobu je dopro Zorkin glas. Tek se probudila i željela je jesti. Sabina je namjerno ostavila vrata otvorenima kako bi Jakov mogao vidjeti Zorku i otišla po sobaricu Reziku. Povremeno su se, poput sramežljive djece, pogledavali dok Jakov nije tu igru prekinuo. Sjeo je do Zorkinog uzglavlja i stao joj laskati i obasipati ju komplimentima. Priupitala ga je za Ribičevića, tj. misli li mu se osvetiti. Molila ga je da u vezi toga ništa ne poduzima jer ne valja tražiti zadovoljštine od takva prostaka. Vojnić se sa njom složio te su razgovor usmjerili na budućnost. Rezika je javila Sabini da je na vratima čeka Viktor Ribičević. Bez mnogo objašnjenja i pristojnosti, Sabina ga se u kratkom roku riješila otpravivši ga ponižena i u suzama.
XV.
Udova Martinićka imala je ovelik posjed u okolici Zagreba. Jednoga dana, kočijom su joj u posjet došli Lozarovi, Vojnić, Krišković i Solarić, s kojim se udova ipak pomirila. Gospoda su šetala voćnjakom i vinogradom, diveći se okolini. Ruža i Zorka odvojile su se od ostalih i pošle u sjenicu razgovarati o ljubavi između Ruže i Šarinića. Udova Jela pokazivala je Vojniću voćnjak i tiho s njima razgovarala o pismu što ga je od njega primila. Uporno je tvrdila da nikada nije od staroga Vojnića posudila novac te mora da je riječ o zabuni. Sabina, opazivši da njih dvoje ozbiljno razgovaraju, približila se ne bi li čula o čemu je riječ. Udova joj je ispričala što se dogodilo, što je Sabinu natjeralo na poduzimanje daljnjih koraka. Vojniću je lagala da je udova doista posudila novac, no da ju je vjerojatno to sram priznati. Dogovorili su se da će ona u njezino ime vratiti novac.
Vojnić se posve udomaćio u kući Lozarovih. Uživali su njegovo povjerenje, često ga se pitalo za mišljenje, a doskora je samo njegovo mišljenje i vrijedilo. Bilo je dana kada su se javljale poteškoće u raju. Nerijetko je Jakov prigovarao punici i zaručnici zbog njihovog nerazumnog trošenja, a svađu bi kraju i konačnom pomirenju dovele Zorkine suze. U gradu su kružile brojne glasine o njihovoj vezi i budućnosti. Za stolom Lozar se sjetio staroga prijatelja Hribara i time izazvao niz neugodnih situacija. Sabina se ubacila pričom o kazalištu i predstavi koju će večeras gledati. Ruža je odbila njihov poziv rekavši da je boli glava. Solarić je pozvao Ružu da mu donese čašu vode što je samo bila izlika da dobije priliku za udvaranje.
Predvečer su se gospoda pozdravila s Ružom i otišla gledati “Fausta”. Čim su se kočije izgubile iz vida, Ružu su spopale nevesele misli. Vratila se u svoju sobu ne bi li pročitala još koje Šarinićevo pismo. Danas se ponovno trebala sastati s njim. Ustala je te krenula prema šumi do skrovitog mjesta njihovih sastanaka. Mavro je mnogo puta pokušavao doći do Ruže, molio je njezinu tetku za Ružinu ruku, no ona ga je upućivala Solariću, kojeg je već smatrala svojim suprugom. On ga je uvijek odbijao, a nerijetko i vrijeđao. Ruža je Solariću pomutila razum. Nije mogao odolijevati strasti što ju je osjećao prema njoj i poduzeo bi sve samo da bude njegova.
U ljubavnom skrovištu nalazila se klupa. Ruža je sjedila i osluškivala ne bi li čula Mavrove korake. Ovoga puta, umjesto iz šume iz koje je trebao doći, začuli su se koraci iz voćnjaka. Iz tame je izronio Solarić. Uhvatio ju je za ruku i priznao joj stvarne naume braka s njezinom tetom. Kako ga nije željela poslušati, postao je nasilan i uhvatio je rukama oko pasa. Srećom, pojavio se Mavro Šarinić i izbavio djevojku iz ruku nasilnika, gurnuvši ga preko klupe. Pobjegao je s mjesta zločina, dok mu je iz usta tekla krv.
XVI.
Pred stanom Regine Lukaček zaustavila se kočija što je dovezla Mavra Šarinića. Došao je po Viktora i usput mu donio novine prepune članaka o pokojnom Solariću. Pitao ga je kada je sinoć išao spavati. Viktor mu je ispričao da je jučer u kavani sreo Vojnića i pošteno ga ispsovao, sve dok ovaj nije pobjegao. Mavro mu je spočitnuo da još uvijek nije zaboravio Zorku. Viktor mu je odvratio da je na Zorku odavno zaboravio.
Prošla su tri mjeseca od nesretnog događaja u udovinom ljetnikovcu. Vrativši se iz kazališta, udova je pronašla Ružu i Mavra. U prvi mah bila je osupnuta, a kad je doznala što se dogodilo, raskrstila je sa Solarićem zauvijek. Te noći Solarić je kašljao krv i tako bolovao tri mjeseca. Jela ga nijednom nije željela posjetiti, pa je umro sam i jadan. Šarinić je bio njihov stalni gost, a ovaj put sa sobom je odlučio povesti i Viktora. Na putu do tamo dao mu je prijedlog za njihovu budućnost. Smatrao je da bi udova Jela bila idealna partnerica Viktoru. Ne voli samovati, dobra je osoba, a i pokazuje sklonost prema njemu. Mavrove riječi u Viktoru su probudile sram, no obećao je svom prijatelju da će poduzeti nešto u vezi toga, odnosno da je najbolje pričekati i vidjeti što budućnost nosi. Mjesec dana nakon te šetnje, udova i Viktor odlučili su svoju ljubav zapečatiti brakom.
XVII.
Ponovno je došlo pokladno doba, a u Narodnom kazalištu pjevao se “Faust”. U kazalištu su bili Sabina, Zorka, Jakov i Milan. Sabina nije bila nimalo usredotočena na predstavu, više ju je zanimala Jela s novim mužem. Nije propustila da baci nekoliko zlobnih riječi u čast svoje bivše prijateljice. Vojnić se upustio u razgovor sa Sabinom o grofu Robertu Czarinoviczu koji je sjedio u jednoj od susjednih loža. Trebao je pomoći Vojniću u zadobivanju plemićkog statusa. Vojnić je bio spreman na brojne žrtve ne bi i stekao plemstvo. Živio je dvije godine pod Sabininim krovom, gdje su tenzije sve više i više rasle. Ljutila ga je neotesanost Sabininih rođaka koji nisu nikada na njezina pisma odgovarali, kao i nerazumno trošenje. Oluja u obitelji Lozarovih smirila se grofovim dolaskom. Grof je bio izvanredno ljubazan sa Lozarovom obitelji i sa njima je održavao dobre odnose. Pristao je biti kum Zorki, o čemu je brujao cijeli Zagreb.
Poslije predstave, idilu je poremetio Hribar. Došao je naplatiti svoje stare dugove prije nego zatvore staroga Lozara. Do tog trenutka Sabina nije niti znala da joj je suprug pronevjerio 10 000 forinti iz državne blagajne. Brzinom munje otrčala je kući pitati supruga je li istina ono što joj je Hribar rekao. Lozar se u suzama pravdao da ga je ona uništila. Sabina je zadržala hladnu glavu jer je trebalo u dva dana pronaći novce. Dosjetila se briljantne ideje i obećala suprugu donijeti novce za dva dana. Naredila je Reziki da pošalje gospođu Vojnić u sobu k njoj kada dođe.
Sabina je za svoju kći pripremila pravu dramu. Ispričala joj je bajke o tomu da su joj oca opljačkali na poslu; otuđili su 15 000 forinti i sada krive njega. Ne pomogne li mu, bacit će ga u zatvor. Mora joj pomoći da se taj novac nadoknadi u što kraćem roku. Zorka je zagrizla mamac i rekla da će govoriti s Jakovom. Predložila je Zorki da Jakova danas uputi za Peštu, a ona će poći kod grofa Roberta da mu napiše nekoliko pisama. Kada Jakov otiđe, uzet će novac iz blagajne i kasnije mu vratiti jer se lopovu ionako već ušlo u trag. Zorka je nevoljko pristala, ali ju je Sabina uspjela uvjeriti pričom o očuvanju obiteljskoga ugleda. Sabina je pošla grofu i dugo ga uvjeravala da napiše nekoliko pisama preporuke u Vojnićevo ime. Sastavio je pisma i naslovio ih na nekoliko važnih imena. Međutim, postojao je problem. Svako pismo valjalo je popratiti određenim novčanim iznosom. Zamolila je grofa da pošalje ta pisma Vojniću i svemu ga poduči.
Oko osam sati navečer Zorka i Sabina otpravile su Jakova u Peštu. Rekao im je da se vraća za tjedan dana, koliko mu je potrebno da dobije svoje plemstvo. Pošto su ga otpravile, bacile su se na njegovu blagajnu. Sabina je bila pohlepna i uzela 16 000 forinti, umjesto dogovorenih 15 000. Zorka, koliko je bila uzrujana, nije to niti opazila. Sabina je uspjela spasiti čast svoje obitelji. Vratili su novce u državnu blagajnu, namirila je Hribara i zatvorila još nekoliko rupa u poslovanju, a Vojnićeva dolaska nije se bojala.
U međuvremenu, Vojnić je gonio svoje plemstvo, obilazeći sva važna imena. Manje od tjedana dana bilo je potrebno da to učini. Poslovanje od tjedan dana svelo se na tri dana. Dugo je putovao vlakom, razmišljao o svojoj prošlosti. Bio je siromah, a sada je plemić prezimena de Vojnicsdol. Tri sata poslije ponoći nitko ga nije dočekao u njegovoj pobjedi. Poslao je brzojav, no Zorka se nije pojavila. Stigavši kući upitao je služavku za suprugu, no ona mu je odvratila da je gospođa otišla još u podne kod majke i još se uvijek nije vratila. Lagano ga je počela hvatati uznemirenost pa je stao šetati po sobi. Najednom je začuo zvuk otvaranja vrata stana. Problijedio je i uzeo u ruke revolver. U hodniku su stupile tri krabulje – 1 muškarac i 2 žene. Kada je uperio pištolj u njih jedna od ženskih krabulja je vrisnula, a muškarac se povukao sa strane. Treća ga je izazivala da pogodi tko je. Srce mu se smirilo kada je čuo Sabinin glas. Grof Robert i Zorka također su skinuli svoje maske pa su zajedno pošli objedovati uz Vojnićeve priče iz Pešte.
Donio je čaše kako bi nazdravili u čast plemića Vojnicsa de Vojnicsdola. Sabina je pri tom značajno rekla da nema plemstva bez velikodušja. Potom mu je stala pričati kakva ih je nesreća snašla u njegovom odsustvu i što se sve odvijalo. Sabina je u detalje ispričala okolnosti nesretnog događaja: kako su Lozaru otuđili 15 000 forinti, o zlim jezicima, o obiteljskoj časi i o tomu da bi Lozar završio u zatvoru da im grof nije posudio novac. Vojniću ju je upitao zašto nije novac uzela iz blagajne, na što je Sabina pobjedonosno izjavila grofu da je izgubio okladu. Jakovu nije bilo jasno što se događa. Sabina mu je objasnila da su se ona i grof kladili u to hoće li se on ljutiti uzmu li mu novac iz blagajne. Grof je tvrdio da će se Vojnić ljutiti i izgubio. Sad mu za kaznu mora u roku godine dana priskrbiti barunstvo. Grof mu je rekao da će ispuniti svoju dužnost jer uviđa da je on itekako vrijedan barunske titule. Zaslijepljen njegovim riječima i glađu za titulama, Vojnić je povjerovao u još jednu od Sabininih laži.
Likovi: Sabina, Zorka, Lozar, Irena, Silvio, Viktor Ribičević, Mavro Šarinić, Milan Krišković, Jakov Vojnić, Ilija Hribar, Celestin Solarić, Jela Martinić, Ruža, Regina Lukaček, grof Robert Czarinovics, sluga Marko, služavka Rezika.
Analiza likova
Sabina – beskrupulozna 39-godišnja plemkinja. Svojim izgledom izazivala je brojne muške poglede. Njezin dom elitno je mjesto okupljanja visoke gospode i arena za dokazivanje socijalnog statusa. Navikla je na život na visokoj nozi, što se manifestiralo kroz skupu odjeću i brojne zabave. Ljude gleda kao sredstva za materijalnu korist, počevši od vlastite kćeri do poznanika poput grofa Czarinovicsa. Cijeli svoj život podredila je financijskom očuvanju svoje obitelji. Vješto kalkulira s tuđim novcima i bez ikakve grižnje savjesti ih krade i besramno troši. Gazila bi i preko mrtvih samo da dođe do sredstava potrebnih za njezin raskalašeni život. Laganje i stvaranje spletki nije joj nepoznanica. Prijatelje mijenja ovisno o tomu jesi li pogodni za ostvarivanje njezinih planova ili ne. Dobra je govornica i ima izražene manipulativne sposobnosti. Kada stvari izmaknu kontroli, uspijeva se sabrati, zadržati hladnu glavu i brzo pronaći rješenje. Dobro poznaje ljudske slabosti te točno zna tko ima koju boljku. Svoje učenje prenijela je na svoju kći, kojom upravlja poput marionete. Sabina je poput mačke s devet života. Koliko god ju život bacao na leđa, uvijek se dočekala na noge.
Zorka – preslika je svoje majke u zavođenju mladića i manipuliranjem. Često glumi nevinašce i hladnoću u svrhu zadobivanja još veće pažnje. Njezina plava kosa i blijedi ten izazivaju brojne uzdahe kada prolazi Ilicom. Zaljubljena je u trojicu mladića odjednom: Viktora Ribičevića, Jakova Vojnića i Milana Kriškovića. Bira ih onako kako joj nalaže majka i pri tom ne osjeća ni najmanju grižnju savjesti. Vješto emotivno zlostavlja svoje udvarače, a potom im obećava brda i doline ne bi li dokazala da ih ljubi kao i oni nju. Udaja za Jakova Vojnića smirila ju je, ali je polako počela uviđati utjecaj svoje majke. Bilo joj je neugodno kada je od Jakova morala ukrasti novac, no učinila je to za svoju majku. Jedina prava prijateljica joj je Ruža, kojoj može priznati sve svoje probleme i osjećaje, međutim to prijateljstvo se nije ni moglo održati zbog Sabininih spletki. Majka joj je osim ljubavne sreće, uspjela oduzeti i prijateljstvo s Ružom.
Ivan Lozar – plemenitaš činovnik i Sabinin suprug, još je jedna u nizu Sabininih marioneta. Svoju ženu sluša bezuvjetno i prati svaki njezin mig. Sve mladiće koji su dolazili u početku bi hvalio, a kad bi mu Sabina drugačije naredila, nije na njima štedio pogrdne riječi. Previše je okupiran svojim poslom i alkoholom da bi kontrolirao svoju ženu i djecu. Dozvolio je Sabini da vodi glavnu riječ u kućanstvu, što ga je dovelo do katastrofe. Često bi prigovarao na Sabinino nerazumno trošenje, dok ne bi izbila svađa. Pokušao se osloniti na Zorku, ali ga je i ona odbijala slušati. Koliki je bio slabić svjedoči očajnički čin na koji ga je natjerala ženina rastrošnost. Umjesto da se suprotstavi ženi i zabrani joj bespotrebno trošenje novca, uzeo je novac iz državne blagajne i time se doveo u grdne probleme.
Irena – sestra Ivana Lozara. Ostala je stara djevojka na milost i nemilost svoga brata i njegove žene. Visoka i načitana dama pokušala je pronaći svoje mjesto pod suncem u plemenitaškom svijetu. Često je boli glava, a posebno joj glavobolju potiče mali Silvio koji joj često smješta razne spačke. Svoje srce poklonila bi Solariću da nema Sabininih intervencija. Udružila se sa Hribarom ne bi li rastavila udovu Jelu i Solarića, a kad Sabina razotkrije spletku, s njom se žestoko posvađa.
Viktor Ribičević – činovnik koji se u početku smjestio na periferiji grada. Bio je čest gost kod gospođe Sabine iz vrlo jednostavnog razloga – njezina kći Zorka, u koju je bio ludo zaljubljen. Iako je imao posao, bio je zadužen preko glave; volio je živjeti otmjeno, a takav život mnogo košta. Želio se postupno penjati po društvenoj ljestvici, makar morao za to dati posljednji novčić, pa i svoje dostojanstvo. Na sve je gledao s velikom dozom optimizma, jedino bi ga njegov najbolji prijatelj Mavro Šarinić povremeno vratio u realnost. Lakovjernost mu je jedna od mana, vjerovao je Sabini sve što mu je rekla i ispunjavao njezine zahtjeve bez suvišnih pitanja i razmišljanja. Kada dođe do pada i izgubi Sabininu milost i Zorkinu naklonost, predaje se alkoholu i razuzdanom životu, dok ga iz svega toga ne izvuče brak sa udovom Jelom.
Mavro Šarinić – Viktorov najbolji prijatelj i povremeni glas razuma. S njim dijeli zaljubljenu narav. Njegova glava ispunjena je slikama mile mu Ruže, nećakinje udove Jele. Prema udovi Jeli pokazuje veliku dozu poniznosti i poštovanja. Po svojoj prirodi je sramežljiv jer na svaki spomen Ružinog imena pocrveni, no kada treba poduzeti nešto, uspijeva doći do željenog cilja. Svaki puta pristupa joj nježno. Ocrtava ga i doza sentimentalizma. Voli se prisjetiti vremena kada je prvi put vidio u Karlovcu i često joj šalje ljubavna pisma. Gospođa Sabina nije mu draga, budući da ima svoje mišljenje o visokim društvenim krugovima. Uviđa zlo koje takvo društvo nosi, a uspio je i spasiti Ružu od Solarićevih opakih namjera.
Milan Krišković – čest je gost kod Lozarovih i jedan od Zorkinih ljubavnika. Obožava žene i nerijetko se sa njima zabavlja i u kavani. Vješt je izmišljanju i izvlačenju iz neugodne situacije. Cijelo vrijeme ulagivao se Sabini ne bi li zadobio njezinu naklonost, no na kraju je izletio iz kuće uz nekoliko prijetnji i postao Vojnićevim tajnikom.
Jakov Vojnić – mladić, student prava seoskog porijekla. Kada je došao u Zagreb studirati pravo, u početku je živio kod svog strica Petra Vojnića koji nije zaboravio odakle su mu korijeni. S godinama Vojnić je obrazovanjem, druženjem s lošim ljudima i raskalašenim življenjem uspio iznevjeriti strica i izgubiti njegovo povjerenje. Smatrao je da osoba njegovih kvaliteta zaslužuje živjeti u otmjenom svijetu, stoga je sudjelovao u zabavama Lozarovih, kod kojih je neko vrijeme i stanovao. Podučavao je malog Silvia, no sa njim je teško izlazio na kraj. Uz njegov stas jedino je Zorka dolazila u obzir kao supruga.
Učinio bi sve samo da zadobije visok status i da mu ona postane ženom. Njegove snove privremeno je srušila Sabina odabravši Ribičevića. No došlo je vrijeme da stari Vojnić umre i ostavi mu veliko bogatstvo. Tada je Vojnić bio ponovno u igri i zaboravio na svu sramotu koju mu je Sabina nanijela, istjeravši ga iz svog doma. Pojavio se kao novi čovjek u skupocjenom odijelu i s novim imenom, profinjenog prizvuka. Dovoljno je budalast da ne vidi kako ga Sabina iskorištava i troši naslijeđeni novac. Povremeno bi se ljutio na Zorku zbog toga, ali njezine suze uspjele su riješiti sve. Zadobivši Zorku za ženu, samo mu je nedostajao plemićki status. Mnogo je truda i novaca uložio da bi mogao nositi novo ime. Sabina je iz njegovog sefa uzela 16 000 forinti, no uspjela ga je obmanuti rečenicom da će mu grof Czarinovics priskrbiti barunstvo.
Ilija Hribar – lihvar i pokvarenjak. Život mu se vrti oko novca i isisavanja života iz bespomoćnih ljudi. Mladu majku i udovicu, svojim kamatama, otjerao je u propast zbog čega su zamalo ostali bez doma. Svojim profilom savršeno se uklapa u društvo gospođe Sabine. Zajedno pokušavaju oženiti udovu Jelu ne bi li dobio novce. Pošto ga je Sabina izigrala i udovu prepustila Solariću, udružuje se sa Irenom protiv nje i udove Jele ne bi li im svima pomrsio račune. Sabina je također bila njegova klijentica te ju je silom natjerao da mu vrati posuđene novce. Na Jakova Vojnića je isprva gledao s prijezirom, a nakon smrti staroga Vojnića došao je kao da mu je bio najbolji prijatelj. Sluga Marko izbacio ga je bez imalo pogovora kao da je zadnje smeće i time mu pokazao što on stvarno jest.
Celestin Solarić – još jedan Sabinin prijatelj po potrebi. Čovjek komu prenemaganje i izigravanje gospode i intelektualca nije strano. Pravio se da je veliki stručnjak za glazbu, iako o njoj nije mnogo znao. Također ga je zanimala udova Jela, a od nje više njezina nećakinja Ruža. Udovi je lagao da ju voli, a iza leđa radio zlo njezinoj nećakinji. Govorio je protiv Šarinića i nastojao ga udaljiti od Ruže. Njegov plan pokvario je tobožnji prijatelj Hribar smjestivši mu zamku na maskenbalu. Karma ga je sustigla kada je napao Ružu i zaradio udarac od Šarinića. Nakon što je udova spoznala njegovo pravo lice, više nije željela čuti za njega. Umro je sam i jadan, a o njemu je hvalospjeve pisao njegov “prijatelj” Hribar.
Jela Martinić – Sabinina prijateljica, udovica i teta mlade Ruže. Sabina ju je smatrala glupavom, a time i dobrim materijalom za rješavanje svojih problema. Na njezino ime krivotvorila je mjenicu, misleći da je udova neće otkriti, no udova nije bila toliko blesava, koliko nije imala samopouzdanja da živi samostalno. U glavi joj je cijelo vrijeme stajala misao da joj je u kući potreban muškarac da bi mogla normalno funkcionirati. To je Sabina dobro koristila pa ju je i uspjela nagovoriti na mogući brak sa Solarićem. Izuzetno joj je stalo do sreće svoje nećakinje koju tretira kao vlastitio dijete te se nerijetko savjetuje s drugima što bi bilo najbolje za nju. Vidi Sabininu rastrošnost, no to ne komentira otvoreno, mada joj je sve jasno. Na kraju, kada je vidjela kakva je Sabina zapravo, prekinula je s njom sve veze i svoju sreću pronašla u braku sa Viktorom Ribičevićem.
Ruža – Zorkina vjerna prijateljica s kojom dijeli sve svoje ljubavne tajne. Vrijeme provodi čitajući i čekajući svog Mavra kada dođe ispod prozora. Uvidjela je da je Solarić gleda sa zanimanjem i slutila je njegove namjere. Nesebična je u tolikoj mjeri da je poželjela sreću svojoj teti, iako joj nije bilo po volji što će Solarić živjeti sa njima. Svaki boravak u njegovoj blizini doživljavala je stresno. Iskreno je zaljubljena u Mavra, mada to ne želi otvoreno priznati. Veseli se svakom njihovom susretu i njegovim ljubavnim pismima. Pomalo je nesmotrena; kada je u zanosu ne razmišlja mnogo pa je tako Ribičeviću slučajno izbrbljala da su se Vojnić i Zorka pomirili. Unatoč preprekama koje je Solarić postavio ispred nje i Mavra, uspjela je pronaći sreću sa njim.
Regina Lukaček – stanodavka Viktora Ribičevića. Udova stara, ali vješta i okretna, nerijetko sklona humoru. Često bi ga ogovarala, no veoma joj je prirastao srcu. Stara udova posvetila je svoju brigu i vrijeme mladom činovniku. Dvorila ga je kao da je njezino vlastito dijete i nerijetko bi mu posuđivala novce. Od nje Viktor prvi puta čuje za probleme koje ima gospođa Sabina i preko nje se upoznaje s problemima koje donosi nekontrolirano posuđivanje novaca. Upozorila ga je da se čuva Hribara jer takvi ljudi samo donose probleme i bolje ih je zaobilaziti u širokom luku. Kada je Viktor trebao otići iz stana, pomogao joj je da pronađe novog stanara, no ipak se na kraju vratio kod nje.
Silvio – 10-godišnji Sabinin sin pravo je razmaženo derište. Došavši u školu uspio je već prvi dan napraviti nered. Školski učitelj izudarao ga je jer mu je kredom uništio kaput. Majka povlađuje svaku njegovu rečenicu, brani ga i ispunjava svaki njegov hir. Obožava raditi spačke svojoj teti Ireni, a ako mu se nešto ne sviđa, uništava stvari, valja se po podu i udara nogama sve oko sebe. Uništio je svoj bicikl, školski pribor, a i Hribaru je bacio kišobran kroz vrata.
Bilješka o autoru
Eugen Kumičić bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika i političar.
Rodio se 1850. godine u Istri, gradiću Brseču. Osnovnu školu završio je kod lokalnog župnika u rodnom mjestu – Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim upisao studij medicine u Pragu. Ipak, prešao je na studij u Beč i studirao filozofiju, povijest i zemljopis. Kraće vrijeme radio je kao profesor u Zagrebu, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik.
Oduševljen pravaštvom pokrenuo je u Kraljevici list Primorac, a uz njega je uređivao list Hrvatska vila i Hrvatska. Od 1884. počeo je ozbiljnije baviti politikom pa provodi vrijeme i u Hrvatskom saboru, kao jedan od glavnih protivnika Mađarske. Nakon što je osnovana Čista stranka prava, postao je njen potpredsjednik. Bio je član Matice hrvatske i njen povjerenik za Istru, te je bio jedan od najpoznatijih Istrijana koji su se borili za hrvatski nacionalni duh u Istri koja je u to vrijeme bila pod stranom tiranijom.
Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma, a smatra se jednim od predvodnika naturalizma hrvatske književnosti, iako u njegovi djelima pronalazimo mnogo karakteristika trivijalne romantike, preuzete iz francuske trivijalne književnosti. Pisao je povijesne romane i dame socijalne tematike što ga je i učinilo značajnim realistom, baš kao i njegove pripovijetke.
U 29. godini Kumičić je napisao prvu pripovijetku “Slučaj”, a nakon toga napisao je brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane. Najpopularnija djela bila su mu romani “Začuđeni svatovi” i “Jelkin bosiljak”, “Gospođa Sabina” i “Olga i Lina”. Ovaj posljednje navedeni roman izazvao je burne rekacije čitatelja i kritike zbog duboke poruke u važnosti hrvatskog nacionalnog bića. Najboljim Kumičićevom djelom smatra se njegovo “ratno izvješće” “Pod puškom”, koje govori o piščevoj osobnoj ispovijesti o vremenu provedenom pod bosanskom okupacijom 1878. godine.
Kumičić je umro u Zagrebu 1904. godine.
Autor: M.I.B.
Odgovori