Zimska pjesma se nalazi u zbirci pjesama “Teški zrak” – sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke “Preobraženja” (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913.-1924.), ciklusa “Posthuma” (1925.-1960.) i dijela u kojem se nalaze “Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine”.
Njegova jedina objavljena zbirka “Preobraženja” uzima se kao preokret u hrvatskoj književnosti, a 1920. godina kao važan datum. No danas se ne izostavljaju ni njegove ranije, adolescentske pjesme, kao ni one objavljene nakon njegove smrti jer zorno prikazuju sazrijevanje Šimićevog pjesničkog duha i okretanje k novim vidicima. Zbirkom “Preobraženja” definitivno se okrenuo ekspresionizmu, koji se itekako osjeti u njegovim pjesmama. Zagovornik je i pobornik slobodnog stiha, ali unosi novitete u vizualnoj formi svojih tekstova pišući stihove kao da postoji središnja os. Stoga mu pjesme nisu centrirane lijevo, nego se simetrično dijele oko te zamišljene središnje osi, čime često pjesme dobivaju izgled riblje kosti ili cvjetne stabljike s listovima.
Posebno je i Šimićevo shvaćanje i uporaba interpunkcije. Izbjegava točku kao oznaku kraja rečenice, ali zato često upotrebljava trotočje i dvotočje, koji naglašavaju ili slutnju i nedorečenost (trotočje) ili suprotnost i povećanje pozornosti (dvotočje). Šimićevo pjesništvo prožimlju gotovo opsesivne teme kao što su tjelesnost, bolest/smrt i čežnja za onozemaljskim.
Sve ovo preslika je njegovog života, u kojemu je kao mladić počeo pisati pjesme s velikim ambicijama i bajnim vizijama svijeta, i kada je taj isti mladić počeo bolovati od sušice u najboljim godinama. Životne okolnosti stoga su odredile i njegovu pjesničku putanju koja sadrži niz lajtmotiva koji odražavaju i njegova psihološka stanja i poglede na svijet. Stoga su najčešći lajtmotivi zvijezde/zviježđe, smrt/bolest, tijelo/tjelesnost, noć/tama, krik/vrisak. Gotovo sve pjesme pisane su u prvom licu, koje na vješt način uspijeva poopćiti nevolje i strahove pojedinca na cijelo čovječanstvo.
Zimska pjesma – analiza pjesme
Bila je ovo prva pjesma mladog Šimića, objavljena 1913. u časopisu “Luč”, te izlazi iz repertoara pjesama objavljenih u zbirci “Preobraženja”. Stilski postupak vidljiv na prvi pogled je identičnost prve i pete, ujedno i posljednje strofe. Takav postupak izražava prije svega zaokruženost pjesme i njenu sadržajnu cjelovitost, ali i navodi čitatelja na nesvjesnu promjenu perspektive onih istih riječi s početka kada se čitaju na kraju. Prva strofa stoga se može promatrati kao polazišna teza koja se kroz pjesmu argumentira, te se ona metafizički mijenja u glavi pojedinca i postaje zaključak.
Motiv prošlosti odražavaju sada uvenule ruže, mirisni jorgovani i karanfili, koji pripadaju proljeću i “zvucima zvonkim, zvucima milim”. Zvuci cvata, rađanja života predstavljaju radost i živost, pozitivnu energiju koja se suprotstavlja slici mirne i tihe zime, u kojoj se sve uvenulo. Suprotnost života i smrti, zvuka i tišine pokazuju Šimićevu mladenačku podijeljenost i traženje smisla. Potrebna mu je minula radost i zvonki zvuci “što pjesničku nježnu dušu i mlađanu dižu gore / do zvjezdica čarnih, sjajnih”.
Lajtmotiv “zvijezda” kako vidimo nalazi se već u prvoj Šimićevoj pjesmi, čime nagovještava svoj put i težnju k onostranom, k zvijezdama i vječnosti, što je vjerojatno najviše opjevano u “Opomeni”. U ovoj pjesmi mladi pjesnik veoma ambiciozno i gotovo romantičarski opisuje svoje stremljenje k visinama. Pri tome upotrebljava bajkovite atribute: čarne, sjajne, carstvo sreće i užitka, vilinski dvorovi bajni. No njegovu želju da stigne do “vilinskijeh dvorova bajnih” spriječava zima života. “Zima došla – sve šapuće, a nebom se tmurnim, sjetnim / oblačići meki viju. / I tišina svuda vlada. Nekoć cvjetni i veseli / naši gaji mirno sniju.
Metaforička zima označava pjesnikovu razapetost između težnji k zvjezdanim perspektivama i odluke o bavljenju pjesništvom. Kao da ga je zima uhvatila nespremnog i odnijela sve ono što ga je motiviralo. No ne može se zaključiti da je pjesma tužaljka za nečim ili oplakivanje samoga sebe, prije svega ona je oda prirodi, njenoj idiličnosti i svetosti. Gradacija godišnjih doba često je pjesničko sredstvo kojim se želi naglasiti slojevitost nečeg apstraktnog i nerazumljivog, a ipak toliko svakodnevnog i učestalog. Šimić stoga suprotnostima života (procvalog cvijeća, sreće i užitka) i smrti (uvelo crno granje, meke priče umiranja), proljeća i zime ukazuje na šarolikost ljudske stvarnosti i bića.
Zima koja označava promjenu, takoreći svojevrsnu preobrazbu svega, u trećoj strofi nije prikazana kao grozno čudovište koje je odnijelo svu sreću, nego baš naprotiv. “Sve šapuće”, “oblačići meki viju”, “tišina svuda vlada”, stihovi su koji upućuju na mir i sklad, ali prije svega odmor.
Ponavljanjem prve strofe na kraju pjesme stoga ne samo da pjesnik zaključuje i naglašava u čemu je njegova sreća, nego objašnjava cikličnost života, po čijim bi zakonitostima nakon zime opet trebalo doći proljeće, a nakon odmora i gotovo mukotrpnog mira opet dolazi rađanje života i novi izazovi.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu zavšio je u Drinovcima, a gimnazuju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkeloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjestnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.D.
Odgovori