Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je 1920. sa svoje 22. godine. Stihovi u pjesmama iz zbirke bili su posve svježi, jednostavno originalni za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva.
Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom.
Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.
Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.
Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive. Neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu. Zajednička odlika svih pjesama je u njihovom grafičkom aranžmanu, naime sve pjesme sadrže tzv. središnju os. Tu formu Šimić je preuzeo od njemačkog pjesnika Holtza.
Mnogi tvrde da je zbirka pjesama Preobraženja “najbolja hrvatska pjesnička knjiga”.
Pjesnici
Pjesnici je prva pjesma u zbirci, svojevrsna ars poetica. Provlači se misao da je svijet prirode i stvari bez čuđenja zapravo nijem i neljudski. Izraz “čuđenje” označava i propitivanje, proučavanje, razmatranje iz različitih kuteva, na neke nove načine. Ono znači novi pogled na uobičajene stvari koje sačinjavaju svijet; jednu novu perspektivu.
Prvi stih: “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, izdvojen je kao zasebna ritmička cjelina i odaje dojam da pjesma govori o tome da se ljudi čude pjesnicima jer ih ne razumiju. No zapravo govori o tome da se pjesnici čude svijetu i gledaju ga drugačijim očima nego “obični ljudi”. Oni imaju dar vidjeti i ono što je naizgled nevidljivo. Možda je bolje reći da puno više osjećaju nego što vide i upravo im to osjećanje daje širu perspektivu, koju kasnije u svojim radovima mogu predočiti i onima koji nisu svjesni širine života koji ih okružuje.
“Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari”
Oči pjesnika nisu mrtve, one su savjest svijeta, oči koje vide dalje od onih ostalih ljudi. Stih “njihove oči rastu pored stvari” znači da se oduševljavaju stvarima koje ostale ljude ostavljaju ravnodušnima. Oni vide ljepotu tamo gdje nije očigledna, gdje je skrivena te treba imati posebnog talenta za otkriti je. Da nema očiju pjesnika, cijeli svijet bi bio dosadan, nehuman… Ne bi bio do kraja otkriven. Njegova čuda ostala bi zakopana ispod svakodnevice i površnih slojeva običnog življenja.
“Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu”
Pjesnici prate što se događa oko njih, osluškuju. Ne dozvoljavaju da stvari prođu neopaženo. To bi možda dozvolili obični ljudi, koji sve prihvaćaju ravnodušno, stoički, ali pjesnici se tome opiru. Izazivaju “treptanje u svijetu”, dižu valove. Umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet.
Umjetnici, pa tako i pjesnici, su ti koji se bore za pomicanje i širenje svijesti društva. Oni su su odgovorni za moralni i društveni rast civilizacije, jer bez umjetnosti nema kulture, a bez kulture nema civilizacije. Bez kulture ljudski rod je jednak bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti.
Pjesma ne obiluje različitim stilskim figurama, ali ipak kroz cijelu pjesmu prožeta je stilska figura metafora. Ona je dio izraza poput “čuđenja” , “oči (…) rastu pored stvari” i “treptanje u svijetu”. U samo par stihova, Šimić je uspio kroz nekoliko metafora pružiti jasnu definiciju uloge pjesnika. Njegove riječi su škrte, ali je lirski izraz itekako bogat.
Pjesmu obilježavaju tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih), izmjenjuju se stihovi nejednake dužine, kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme).
Moja preobraženja
U pjesmi “Preobraženja” Šimić je opisao život kao mučan i težak. U toj pjesmi život je za njega prokletstvo koje traje i kojemu nema kraja sve do smrti. On umire svaki dan i traži od Boga da ga spasti te muke. Ta muka posljedica je njegove pjesničke duše, koja vidi i osjeća više od obična čovjeka. Zato su i njegove patnje čine težima i puno nesnosnijima za izdržati. Stihom “umrem na dan sto puta”, pjesnik nam daje do znanja kako pati i kako ga boli.
Da se pjesnik u ovim stihovima predstavlja kao umjetnik vidimo u izrazu “Ja pjevam”. Pjevanje označava njegovo umjetničko izražavanje koje je jednako i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer se putem njega samoostvaruje i rješava tereta umjetničke boli, a prokletstvo je upravo u toj boli kojeg kao umjetnik jače doživljava. I to ne zato što je slab, već zato što vidi puno dublje i šire od ostalih.
Šimić smatra da kao pjesnik može i mora opjevati sebe. To se također može vidjeti u dijelovima pjesme gdje dvije strofe počinju riječima “Ja pjevam sebe…”
Za pjesnika je jedini spas smrt i on za njom čezne. Bolan život za njega može imati sretan završetak, a to je umiranje.
Umoran je od života i od mijena koje se u njemu događaju. Te mijene mogu značiti dobra i loša razdoblja njegova života, možda njegovih misli ili osjećanja, koja se mogu vrlo brzo promijeniti iz dobrih u loše. Mijene su uzastopni osjećaji umiranja i ponovnog rađanja. Umiranja u trenucima boli i beznađa, a rađanja kada negativnosti popuste pa se opet osjeća dovoljno jakim za život.
Motiv “zvijezda” također može imati različita značenja. Ona može značiti nebesko tijelo koje sja, a isto tako može biti i osoba koja se po nečemu posebno ističe pa se i može okarakterizirati kao zvijezda. Ona u oba slučaja znači stalnost, konstantu, neko čvrsto stanje jakosti i ljepote. Zvijezde ne podliježu mjenama, pa njihova fiksnost znači i sigurnost, neosjetljivost na promjene. Uz sve to, zvijezda i osvjetljava put. Ona sja i, kako sljedeći stihovi navode, pruža utjehu u najcrnjim noćima. Ona je vodilja iz mraka, što možemo povezati i sa biblijskim motivom zvijezde.
Bojama i pjesničkim slikama on nam cijelo vrijeme daje do znanja da se čovjekov duh može preobraziti, tj. mijenjati. To možemo vidjeti na početku pjesme, već u prvom stihu gdje su noći koji provodi “crne bezdane i mučne”, a sve to zaokružuje posljednjim stihom u istom tonu “u crne muke noćnih očajnika”.
Kontrast tami na početku pjesme, pjesnik daje već u drugom stihu gdje se pojavljuju svijetle boje i to stihom “blijedo meko lice u kristalno jutro”, zatim u trećem stihu već korača pogledom “preko polja livada i voda”. Nakon toga sve zaokružuje ponovo sumornim mislima.
No, iako cijelo vrijeme doziva smrt, pjesnik je ne doživljava kao kraj, već stihovima “preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati” nagovještava vječnost. On će trajati i za njega smrt nije kraj, već je olakšanje.
Ovi stihovi čitatelju pružaju riječi utjehe, nade i olakšanja, pjesnik naglašava da će i njegova uloga nakon smrti biti pružanje nade onima kojima je najpotrebnija. Tako pjesnik pronalazi smisao svog života jer će taj život ostati i nakon smrti, kada će pomagati smrtnicima da ne prolaze kroz ista stanja muke i boli kao što je on za života prolazio.
Ritam pjesme je eksplozivan i snažan, a cijelu pjesmu krase i brojni epiteti.
Povratak
U pjesmi “Povratak”, Šimić je opisao svoju vječnu ljubav. Ljubav koja ga može uzdignuti od smrti. Takva ljubav koju on osjeća je altruistička, on ne očekuje ništa zauzvrat, dovoljno mu je što može pružiti osjećaje ljubavi koji su za njega slatka obveza, nešto što on radi s užitkom ne očekujući ništa.
“I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe.”
Pjesnik aludira kako će se njegov duh i nakon smrti nalaziti pored voljene, materijaliziran u crnu sjenku. Ta sjena s druge obale uvijek je tu, pored svoje ljubavi. Iako taj motiv sjene zvuči zastrašujuće, pomalo groteskno, naglašava da je sjenka tu kako bi bila zaštitnik, a ne kako bi naudila. Sam pjesnik svjestan je da će ta pojava biti strašna, ali očito je to jedina forma u kojoj se može pojaviti duša čovjeka koji je i za života patio od tog istog crnila duše.
Djelom stiha “kao nekad”, daje naslutiti da je za njega vrijeme stalo i da se vratio u prošlost. Sve je onako kako je bilo. On zauvijek stoji uz nju “uspravan i svečan”, jer je on vječan dokle god je takva i njegova ljubav.
U pjesmi se mogu vidjeti kontrasti: “I kad kroz suton vidiš crnu sjenku” te “mrtvo svijetlo podne”. Ovdje se može vidjeti da je svjetlo ustvari mrak ili bar može tako djelovati ako je nepomično i mrtvo, možda čak i bolesno. Ako svjetlo ne obasjava i liječi, nije ništa bolje od mraka.
Uočavamo stilsku figuru personifikaciju i to u stihovima: “to krik je moga srca s blizih obala” te “ne koraca mjesečina oko tvoje kuće”. “Krik” je poprilično jak motiv. Označava uzrok straha, ali i opomenu. Ovi stihovi govore o preuzimanju tijela ptice kao sredstva kojim se duh može poslužiti da bi dao znak svog postojanja. Kao što se i pjesnik služi pjesmom da izrazi sebe i ostane vječan i nakon smrti.
Fonostilemom “koracam” Šimić je htio naglasiti kako uz svoju dragu hoda nježno i mekano. Nije htio upotrijebiti za njega grubu riječ “koračam”.
Pjesnik je poput vizionara pjesmom dao do znanja da će i nakon smrti biti uz svoju voljenu.
Šimić je doista i umro jako mlad, ostavivši za sobom svoju dragu. Čini se da su sve pjesme ove zbirke nadahnute predosjećajem da mu kao čovjeku ne ostaje puno vremena u ovom životu. On ne samo da želi smrt, već je i sluti.
Stihovi ove pjesme su slobodni. Sastoje se od malog broja riječi što posebno utječe na ritam, pogotovo u slučajevima gdje stih čini tek jedna riječ. Ritam postaje isprekidan, kao da se presijeca dah, što je slučaj upravo kod epizoda koje pjesma prikazuje – kod straha koji se javlja dok osluškujemo noć, s osjećajem da je netko pored nas iako ga ne vidimo.
Sve to izrazito utječe na atmosferu pjesme, koja je, unatoč isprekidanom ritmu i izražajnim lirskim slikama, ipak sumorna, gotovo mračna, s dozom jeze u zraku.
Opomena
Struktura ove pjesme je u ekspresionističkom duhu. Krasi je slobodni i jednostavni stil. Pjesma je napisana u četiri strofe od kojih svaka ima tri stiha. Osim što kraj svake strofe završava uskličnikom, pjesma nema drugih interpunkcijskih znakova.
Motivima zvijezda pjesnik nam hoće reći da nam kraj života donosi onaj bezvremenski, nadstvaran dio. Pisac čak i samu smisao riječi “zvijezde” mijenja kroz pjesmu.
Tako one u prvoj strofi govore o nečemu uzvišenom, naočigled nedostižnom, ali ipak vidljivom. To je nešto čemu težimo i što bismo svakako trebali pokušati doseći, a ne bojati se i odustajati čak i prije nego smo probali.
U drugoj strofi zvijezde označavaju duhovnost koja mora obuzeti cijelo tijelo da bi čovjekov život imao smisao. One označavaju nešto nematerijalno, ali ipak izrazito vrijedno. Nešto poput ljubavi, sreće ili ispunjenja, bez kojeg ne vrijedi živjeti. Zvijezde u ovom slučaju označavaju one sitnice koje znače ljepotu života i njegov pravi smisao. Treća strofa govori nam o zvijezdama kao o nečemu što napuštamo na kraju života, ali samo nakratko. U ovom slučaju zvijezde su upravo nebeska tijela koja gledamo na noćnom nebu za vrijeme svog zemaljskog života. Jednom kad umremo, više ih nećemo moći gledati, bar ne ljudskim očima. Napustit ćemo ih, ali samo iz ove zemaljske perspektive. Nakon smrti, postat ćemo dio njih, ako to zaslužimo.
A da bismo to zaslužili, moramo ispuniti sve uvjete koji su nam dani u prijašnjim stihovima. Da bismo postali dio zvijezda, dio besmrtnosti, moramo se za života usuditi dosegnuti nemoguće, biti posebni, živjeti punim životom koji uključuje sve njegove ljepote i na kraju, napustiti noćno nebo i otići u smrt. A tada počinje vječnost. Na kraju pjesme zvijezde imaju najsnažnije značenje. Simboliziraju vječno duhovno stanje.
Pjesnik ovim stihovima tjera čovjek da se zapita što je to što ima poseban značaj u njegovom životu. Na to nas pjesnik navodi stihovima “Da ni za čim ne žališ…”
Pjesma pripada u misaonu poeziju, puna je emocija koje ostavljaju snažan dojam na čitatelja. To se može pogotovo uočiti izrazima tj. imperativom kao što su: “Pusti da…”, “Čovječe pazi…” Njima nam pisac na neki način govori što moramo učiniti i što je pravilno te takve njegove riječi djeluju kao upozorenje.
Stihovi pjesme nas navode da razmislimo o duhovnom životu, da ga odvojimo od materijalnog i da nađemo njegov smisao. Što su ideali čovjeka te u kojem je on odnosu prema nebu. Pjesnik nas tjera da se zapitamo kakvi smo i da pripazimo da nismo mali i obični, ništavi, da naš život ima neki smisao i da ostavimo trag na zemlji koji će se pamtiti po našim dobrim djelima.
Metaforička riječ “prah” dolazi još iz Biblije i ona nam govori da pripazimo kako ćemo se vladati za vrijeme zemaljskog života jer naš život bi se mogao pretvoriti u prah ako ćemo biti isključivo materijalni i ako nećemo njegovati i onaj unutarnji, duhovni dio.
U pjesmi se mogu vidjeti i gramatička odstupanja i to riječju “rastajo” umjesto rastajao.
Pošto je cijela pjesma nabijena emocijama, glavna poruka pisca je da ostanemo maleni, da ne gledamo samo na materijalne stvari, pa da naš život ima i duhovni smisao. On nas cijelo vrijeme upozorava i daje nam savjete kako bi naš život bio ispunjen ljubavlju, dobrim djelima, istinom i dobrotom. Jer jedino je to bitno na kraju zemaljskog života. Ako ćemo živjeti u skladu s time nećemo žaliti za ničim. Svrha našeg života je taj duhovni nadzemaljski život kojemu moramo težiti i radi kojeg moramo postojati i živjeti.
“Mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!”
Na kraju pjesme pisac nas posebno upozorava da pripazimo kako smo živjeli. Da živimo onako kako to čovjek kao veliko biće i zaslužuje te da na kraju našeg puta, kada se budemo rastajali od zemaljskog života, ni za čim ne žalimo.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: F.V., M.L., V.B.
Odgovori