“Teški zrak” sabrana je knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke “Preobraženja” (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913.-1924.), ciklusa “Posthuma” (1925.-1960.) i dijela u kojem se nalaze “Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine”.
Njegova jedina objavljena zbirka “Preobraženja” uzima se kao preokret u hrvatskoj književnosti, a 1920. godina kao važan datum. No danas se ne izostavljaju ni njegove ranije, adolescentske pjesme, kao ni one objavljene nakon njegove smrti jer zorno prikazuju sazrijevanje Šimićevog pjesničkog duha i okretanje k novim vidicima. Zbirkom “Preobraženja” definitivno se okrenuo ekspresionizmu, koji se itekako osjeti u njegovim pjesmama. Zagovornik je i pobornik slobodnog stiha, ali unosi novitete u vizualnoj formi svojih tekstova pišući stihove kao da postoji središnja os. Stoga mu pjesme nisu centrirane lijevo, nego se simetrično dijele oko te zamišljene središnje osi, čime često pjesme dobivaju izgled riblje kosti ili cvjetne stabljike s listovima.
Posebno je i Šimićevo shvaćanje i uporaba interpunkcije. Izbjegava točku kao oznaku kraja rečenice, ali zato često upotrebljava trotočje i dvotočje, koji naglašavaju ili slutnju i nedorečenost (trotočje) ili suprotnost i povećanje pozornosti (dvotočje). Šimićevo pjesništvo prožimlju gotovo opsesivne teme kao što su tjelesnost, bolest/smrt i čežnja za onozemaljskim.
Sve ovo preslika je njegovog života, u kojemu je kao mladić počeo pisati pjesme s velikim ambicijama i bajnim vizijama svijeta, i kada je taj isti mladić počeo bolovati od sušice u najboljim godinama. Životne okolnosti stoga su odredile i njegovu pjesničku putanju koja sadrži niz lajtmotiva koji odražavaju i njegova psihološka stanja i poglede na svijet. Stoga su najčešći lajtmotivi zvijezde/zviježđe, smrt/bolest, tijelo/tjelesnost, noć/tama, krik/vrisak. Gotovo sve pjesme pisane su u prvom licu, koje na vješt način uspijeva poopćiti nevolje i strahove pojedinca na cijelo čovječanstvo.
Teški zrak – analiza pjesme
“Teški zrak” pjesma je po kojoj je cijela knjiga sabranih djela dobila ime. Ovakav odabir urednika koji su knjizi dali ime nije slučajan. Upravo ova pjesma sabire već u samom svom naslovu Šimićeve glavne koncepte i tendencije. Oksimoron “teški zrak” govori o sukobu suprotnosti u životu, gdje zrak kao esencijalno gorivo ljudskog života biva promatran nečim teškim i zamornim. Pjesma je dio Šimićeve kanonske zbirke “Preobraženja”, pa ju je nužno i promatrati u tom kontekstu. Zbirka je Šimićev konačan istup ekspresionističkom izričaju. “Teški zrak” jedna je od takvih reprezentativnih pjesama koje simboliziraju čovjeka nadjačanog strahom i tjeskobom svakodnevice. Više od svega “težina zraka” odražava nepodnošljivu lakoću postojanja i želju za promjenom, preobrazbom.
Koncipirana je na nizu slikovitih suprotnosti: majčin nijemi pogled nasuprot pjesnikovog krika iz sve snage; crna stabla nasuprot crvenog sunca i mnoge druge pjesničke slike odražavaju ovu oksimoronsku narav pjesme. “Od kuda da se danas pođe?” početni je stih koji upitnim izričajem rečenice navještava neizvjesnost i borbe koje u pjesmi slijede. Sljedeći stih unosi lajtmotiv majčinstva, koji nije rijedak u Šimićevim pjesmama. Uplitanjem drugog aktera u pjesmu stvara se višedimenzionalnost na nekoliko razina. Prije svega, vidljiva je raslojenost vremenske dimenzije: majka ulazi u sobu, sjedne, on pušta knjigu, izlazi iz kuće… Nije samo riječ o prisutnosti pojma vremena nego i o kronološkom, gotovo uzročno-posljedičnom slijedu događaja. Subjekt koji pušta knjigu i izlazi iz kuće nesumnjivo je sam pjesnik, koji u maniri pravog ekspresionista izražava svoje unutarnje stanje potaknut i inspiriran “običnim” životnim situacijama. Prisutnost motiva majke, knjige, kuće, upućuje na “svakodnevnost” života od kojeg pritisnut subjekt bježi u suprotnost: na rub polja, između crnih stabala. Pjesnikova kuća (kao nešto blisko i drago) i polje (na čijem rubu se pjesnik našao), predstavljaju prostornu višedimenzionalnost pjesme. Osim prostora i vremena, uočavamo i akustičnu i kromatsku polarnost pjesme. Unošenje kromatskog elementa karakteristično je za mnoge pjesnikove pjesme, a ovdje je taj element ostvaren suprotnošću crnih stabala i crvenog sunca. “Nijemi pogled” sugerira šutnju i spokoj, na čijoj se suprotnoj strani nalazi radikalni krik nasred ceste. Pjesma se upravo zbog motiva krika povezuje s istoimenom slikom ekspresionista Edvarda Muncha, na kojoj figura nalik na ljudsku, ali više demonsku, stoji nasred ceste i ispušta bolni krik dok se iznad njega crveni nebo prošarano zalaskom sunca. Slojevitost pjesme “Teški zrak” ukazuje na slojevitost čovjekove naravi, koja suočena sa svakodnevnim životom doživljava mnoge preobrazbe kao produkte egzistencijalnog straha i svakodnevne životne borbe.
Ljubav – analiza pjesme
Početak pjesme donosi motiv gašenja žute lampe. Subjekt “mi” ukazuje na Šimića kao pjesnika ljubavi, ali i tjelesnosti. “Mi” odražava pjesnikovo poimanje ljubavnog odnosa kao zajednice dvaju potpuno sinkroniziranih pojedinaca, koji jednako misle, osjećaju i postupaju. Gašenje lampe ukazuje na noć koja se nadvila nad cijeli vizualni prikaz ostatka pjesme. No ova tama nije nešto što donosi tjeskobu i strah od nepoznatog, nego tama koja prikriva strasti dvaju ljubavnika i koja donosi ugodna iznenađenja i slutnje. Polikromatičnost pjesme vidljiva je također već u prvom stihu. Žutu lampu u drugoj strofi slijede plavi plašt i bijela krila. Živost žute koja simbolizira svjetlo, zamijenjena je tamnom bojom plašta u noći. Obje vizualne slike spajaju akromatska bijela krila kao točka ravnoteže kromatskih oscilacija i suprotnosti, kao ravnoteža svjetla i tame. Šarolikost vizualnih slika ukazuje na sinkretizam pjesme ostvaren i drugim postupcima. Poznato je kako je jedna od Šimićevih opsesivnih tematika tijelo i tjelesnost. Već u drugoj strofi lirski “mi” razdvaja se na “ja” i “ti”. U tom trenutku javlja se motiv tijela. S jedne strane pjesnik piše o plavom plaštu koji je “pao oko tvoga tijela”, a zatim “moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu”. U navedenim stihovima prepoznaje se nekoliko tendencija. Jedna od njih je svakako seciranje ljubavnog odnosa na dvije individue, koje, iako različite tvore jedan svijet. Odtuda razdvajanje lirskog subjekta “mi” na dvije komponente. No, i dalje se kroz pjesmu osjeća prožetost i jedinstvo i kao da taj “mi” lebdi u čitateljevoj imaginaciji. Razvedenost i višedimenzionalnost ljubavnih pobuda iskazana je i postojanjem više vrsta pokreta: ispruženo tijelo, ruke koje se svijaju, kose koje vijore. Osim toga, gore navedeno iskazuju i česte promjene pozicije lirskog subjekta, koji se od početnog “mi” razdvaja na “ja” i “ti”, da bi u završnoj strofi prešao na “ja” i spomen drage u trećem licu.
Zvučnost i ritam pjesme ostvarene su aliteracijama: slog -la (tijela, stabla, krila) u drugoj strofi, ponavljanje glasova l, š, ž kroz cijelu pjesmu. Osim toga govorimo i o anafori (Vani šume oblaci i stabla / Vani lete bijela teška krila), a i o epifori (kroz noć zavijore, zavijore). Rima koja je ostvarena u završnoj strofi stihovima “kose moje drage duboko šumore / kao more” na melodiozan način zaokružuje ciljanu pjesničku sliku dvaju ljubavnika koji u okrilju noći konzumiraju svoju strast, te se ne čuje ništa osim šumova iz prirode i kose njegove drage. Osim što dvoje zaljubljenih postaje jedno, kao da i priroda postaje jedno s čovjekom i ponaša se u ritmu čovjekovih pokreta, čime je sinkretizam “Ljubavi” ostvaren na više razina.
Zimska pjesma – analiza pjesme
Bila je ovo prva pjesma mladog Šimića, objavljena 1913. u časopisu “Luč”, te izlazi iz repertoara pjesama objavljenih u zbirci “Preobraženja”. Stilski postupak vidljiv na prvi pogled je identičnost prve i pete, ujedno i posljednje strofe. Takav postupak izražava prije svega zaokruženost pjesme i njenu sadržajnu cjelovitost, ali i navodi čitatelja na nesvjesnu promjenu perspektive onih istih riječi s početka kada se čitaju na kraju. Prva strofa stoga se može promatrati kao polazišna teza koja se kroz pjesmu argumentira, te se ona metafizički mijenja u glavi pojedinca i postaje zaključak.
Motiv prošlosti odražavaju sada uvenule ruže, mirisni jorgovani i karanfili, koji pripadaju proljeću i “zvucima zvonkim, zvucima milim”. Zvuci cvata, rađanja života predstavljaju radost i živost, pozitivnu energiju koja se suprotstavlja slici mirne i tihe zime, u kojoj se sve uvenulo. Suprotnost života i smrti, zvuka i tišine pokazuju Šimićevu mladenačku podijeljenost i traženje smisla. Potrebna mu je minula radost i zvonki zvuci “što pjesničku nježnu dušu i mlađanu dižu gore / do zvjezdica čarnih, sjajnih”. Lajtmotiv “zvijezda” kako vidimo nalazi se već u prvoj Šimićevoj pjesmi, čime nagovještava svoj put i težnju k onostranom, k zvijezdama i vječnosti, što je vjerojatno najviše opjevano u “Opomeni”. U ovoj pjesmi mladi pjesnik veoma ambiciozno i gotovo romantičarski opisuje svoje stremljenje k visinama. Pri tome upotrebljava bajkovite atribute: čarne, sjajne, carstvo sreće i užitka, vilinski dvorovi bajni. No njegovu želju da stigne do “vilinskijeh dvorova bajnih” spriječava zima života. “Zima došla – sve šapuće, a nebom se tmurnim, sjetnim / oblačići meki viju. / I tišina svuda vlada. Nekoć cvjetni i veseli / naši gaji mirno sniju. Metaforička zima označava pjesnikovu razapetost između težnji k zvjezdanim perspektivama i odluke o bavljenju pjesništvom. Kao da ga je zima uhvatila nespremnog i odnijela sve ono što ga je motiviralo. No ne može se zaključiti da je pjesma tužaljka za nečim ili oplakivanje samoga sebe, prije svega ona je oda prirodi, njenoj idiličnosti i svetosti. Gradacija godišnjih doba često je pjesničko sredstvo kojim se želi naglasiti slojevitost nečeg apstraktnog i nerazumljivog, a ipak toliko svakodnevnog i učestalog. Šimić stoga suprotnostima života (procvalog cvijeća, sreće i užitka) i smrti (uvelo crno granje, meke priče umiranja), proljeća i zime ukazuje na šarolikost ljudske stvarnosti i bića. Zima koja označava promjenu, takoreći svojevrsnu preobrazbu svega, u trećoj strofi nije prikazana kao grozno čudovište koje je odnijelo svu sreću, nego baš naprotiv. “Sve šapuće”, “oblačići meki viju”, “tišina svuda vlada”, stihovi su koji upućuju na mir i sklad, ali prije svega odmor. Ponavljanjem prve strofe na kraju pjesme stoga ne samo da pjesnik zaključuje i naglašava u čemu je njegova sreća, nego objašnjava cikličnost života, po čijim bi zakonitostima nakon zime opet trebalo doći proljeće, a nakon odmora i gotovo mukotrpnog mira opet dolazi rađanje života i novi izazovi.
Utjeha očiju – analiza pjesme
“Utjeha očiju” neodovljivo podsjeća na matoševsku “Utjehu kose” čime Šimić izravno pokazuje svoj smjer sljedbe Matoša, ali i odmicanja od tradicionalnog i okretanja k ekspresionizmu. Ovakva evokacija implicira osjećaje nostalgije, sjete, pa čak i tuge. Matoš žali za svojom dragom koju gleda mrtvu na odru i samo njena kosa ga tješi, jer kao da govori da u smrti samo spava. Šimićeva čežnja nije čežnja za umrlom osobom, nego za njegovim rodnim krajem. U nekoliko pjesama pjesnik apostrofira rodnu Hercegovinu i njene krajolike, a nerijetko upliće i motive narodnih pjesama. Lirski subjekt u prvom licu obraća se svojoj dragoj kojoj se tuži na žudnju koju osjeća. U prvi plan stavlja motiv grada “što žut i sivkast tutnji, / Pije svakog dana krv iz mojeg tijela”. Pjesnikova ranjivost i nostalgija tako se stavljaju u konfrontaciju s gradom, koji je predstavljen i kao izvor njegovih patnji. “Grad” se ovdje objašnjava kao metafizički pojam, mjesto sukoba pjesnikovog prvotnog “ja” i onog novog “ja”. Grad je stoga mjesto puno zlih sutnji i straha od starosti i smrti (“da se bliži starost krezuba i bijela”). “Draga” je u pjesmi cijelo vrijeme prisutna, ali se njena ljudska pojava gubi fokusom idiličnog prizora pjesnikovog zavičaja u njenim očima. “Draga” postaje sve ono za čim on žudi, pa možemo govoriti više o rodoljubnoj/zavičajnoj, nego ljubavnoj tematici pjesme. Osim toga, pjesma je objavljena 1917. godine, usred Prvog svjetskog rata, te koliko god se može činiti da Šimića takvi događaji ne diraju, upravo ova pjesma odraz je suprotnog. Grad je bijeg koji je odabrao, ali koliko god se trudio, to novo okruženje za njega će uvijek poticati slutnje i strahove, koji se novim događajima pojačavaju. On traži spas u idili svog zavičaja, što je njemu predstavljalo svojevrsnu meditaciju.
Arkadijski opisi “veselog mira livada i voda”, “šuma punih sjenaka i hlada”, “žito zapaljeno suncem”, ptice, rode, oblaci odvode čitatelja daleko od prve strofe i slike strašnog, sivog grada u kojem čovjek sahne. Povezivanje osjećaja prema ženi i onih prema svom zavičaju dovode do spontanog poniranja u oči njegove drage, (“onda tražim tvojih očiju dubljine, /što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju”), koja mu pruža nadoknadu osjećaja ljubavi za rodni kraj.
Početak pjesme donosi nemir i eskalaciju negativnog, što se razvodnjava uranjanjem u oči u kojima subjekt vidi odraz svega voljenog i žuđenog, te ton pjesme postaje bukolski blažen, ali i euforičan. Sreća i uzbuđenje kao da su naglašeni riječima koje označavaju kretanje: let oblaka i roda, vere se satir, lete ptice. Posljednja strofa vraća nas u stvarnost od koje smo odlutali u prethodna četiri katrena. Pjesnik je svjestan da je sve to vizija, vraća se u realnost, ali “iz očiju svet i čudan predjel sijeva”. Jasno mu je da ta vizija ostaje samo vizija, a da je u nekom drugom svijetu s kojim se mora nositi. Ipak, zadnji stih “Mirno u dnu junsko veče dogorijeva” sluti kraj takve vizije, koja će izblijediti u njegovoj glavi, no otvara mogućnost i za postojanje paralelnog svijeta, u kojem će njegova vizija idiličnog zavičaja uvijek biti živa, bez obzira na sve.
Pjesma je raspodijeljena u šest katrena, među kojima u prvih pet nalazimo ukrštenu rimu (abab), a u posljednjoj strofi, koja se i sadržajno izdvaja od ostalih, rima je nagomilana (aaaa).
Nađeni Bog – analiza pjesme
Za Šimićevu poetiku veže se nerijetko i religiozna tematika, ali ne nužno u smjeru izravnih himni Bogu, nego više u smislu religioznih promišljanja i traženja smisla života i Božje uloge u njemu. Pjesma “Nađeni Bog” ostvaruje jednu središnju misao, a to je da je Bog u svemu oko nas. “Ne traži Boga mišlju, u praznini”. Na taj način pjesnik se obraća čitatelju i kao da mu pokušava dati do znanja da je on konačno spoznao i našao Boga, i želi prenijeti svoje iskustvo svima. Imperativi “ne traži” i ” ne pružaj” naglašavaju određenu poslaničku narav pjesme. Bog nije u misli koja je “tamna sjenka”, nego se manifestira na više načina. Prije svega On je u “zvuku i muku”. U prvoj i drugoj strofi (katreni) pjesnik se trudi naglasiti blizinu Boga (“Uza te Bog je, uvijek u blizini”, “Bog ti je uvijek najbliži od svega”). Boga pronalazi u boji neba, dragom licu, svemu onome što ti je srcu drago i što doživljavaš ili čak i ono što ne vidiš. No, Šimić naglašava i bogobojaznost i nužno poštovanje (“i plaši te iz svake stvari: nema tajne”) koje čovjek treba osjetiti prema nečem svetom. Iako pjesma govori o Bogu, te prvenstveno pripada religioznom žanru, ovo je prije svega refleksivna tema koja promišlja o duhovnosti i promatranju svega što nas okružuje kao dijela jedne veće energije, sile koja upravlja svime. Svetost Boga i svega onoga što On predstavlja na ovaj način materijalizira se na Zemlji u životu svakog čovjeka koji zna otvoriti sva čula i shvatiti: “na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti/ Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti”. Ono što je pjesnik htio poručiti je da ne tražimo Boga izvan sebe i nama poznatog svijeta, nego da Božji mir, blaženstvo i sreću nalazimo u životu koji nam je dan i pomoću sredstava kojima raspolažemo.
U ovoj pjesmi vidimo i karakterističnu pjesnikovu upotrebu interpunkcije. Točka kao oznaka kraja rečenice ne postoji, više kao oznaka kraja jedne logičke misli. Jedna jedina točka u pjesmi (“Uza te Bog je.”) stoga istovremeno označava kraj argumentiranja i navještaj završne upute: “Otvori sva čula:”. Zarezima se odvajaju umetnute misli ili dodatna objašnjenja, a služe i za asindetonsko povezivanje (“Uza te Bog je, uvijek u blizini”). No, dvotočje kao i u većini drugih Šimićevih pjesama služi kao elaboracija argumenta prije znaka. Rima je u pjesmi prisutna u prvoj strofi (abac) i u zadnja dva stiha (pljušti, šušti).
Molitva – analiza pjesme
Ovo je jedna od najranijih Šimićevih pjesama napisanih slobodnim stihom. Pjesma pripada religioznoj tematici, ali prije svega intimnoj, refleksivnoj lirici. Dio je pjesnikove lirike objavljene u periodici, no ne odstupa od njegovih polazišta kakva nalazimo i u zbirci “Preobraženja”. Naslov “molitva” upućuje na već karakterističnu pjesnikovu zaokupljenost motivima duhovnosti, božanskoga i onostranog. No ova pjesma prije svega je iskaz jednog patnika, očajnika, koji se obraća Bogu da ga digne s koljena prema visokim zvijezdama. Motiv i prisutnost Boga kojeg apostrofira pjesnik kao da je više upotrijebio ne bi li dao određenu težinu i svetost svojoj patnji, jer spominjanje Boga na neki način legitimira i opravdava njegovu očajničku molitvu. Antun Branko Šimić voli se služiti oksimoronima, koji se u ovoj pjesmi iskazuje u dva jednaka stiha “Noćas tišina bjesni svoju oluju”. Ovim stihom Šimić počinje svoju pjesmu, a iste riječi ponavlja u šestom stihu. Tišina je nešto spokojno, ponizno i gotovo sveto, pogotovo kad je molitva i obraćanje Bogu u pitanju. No, uz motiv tišine pjesnik veže i oluju, kao nešto dramatično, puno nemira i nečeg čovjeku nedohvatljivog. S druge strane, oluja je prirodna pojava, kojom upravlja neka elementarna sila, čovjek na nju nema utjecaja. Oluja, vjetar, vijavica, sinonimi su za Šimićeve nagovještaje novoga i odnošenje starog. Baš kao što vjetar uzvitla sve oko sebe, ogoli i na neki način pročisti, tako i oluja u ovoj pjesmi predstavlja simbol željene katarze. Zato i kaže da tišina (dakle ono sveto i mirno) bjesni svoju oluju, koja će mu kroz tu patnju i očaj na kraju donijeti smiraj. Pjesnik se kao lirski subjekt “ja” predstavlja očajnikom koji pada na koljena “i pruža ruke, moli”, jer mu životne okolnosti nisu reprezentacija njegovih ideala.
Prva i treća strofa povezane su stihom s početka pjesma, te prvi dio pjesme kompozicijski i sadržajno čine cjelinu za sebe. Možemo čak reći da podsjećaju na biblijske psalme, koji često sadrže refren kojim se postiže ritmičnost i melodioznost. Drugi dio pjesme čini niz od 14 astrofičnih stihova, koji su elaboracija pjesnikove molitve. Opet se javlja motiv “noći” i “noćnosti”, koji je tako čest u Šimićevom pjesništvu. I ovaj dio sadrži refrenski stih “jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća”, koji se odnosi na subjektove težnje za slavom i radošću. Zapravo se iz ovih stihova iščitava pjesnikov stav o njemu samome kao patniku, žrtvi života, koja je uskraćena za životne slasti. Svoj život karakterizira motivima noći i mraka: “moje noći sjaju”, “moje noći mirišu”, “moje oči mračne i žalosne”. A spomen “visokih zvijezda” evocira na pjesnikovu opsesiju onostranošću i težnji idealima, što je uostalom motiv koji je kod Šimića najprisutniji. Posljednji stihovi na romantičarski način iznose pjesnikove mladenačke ambicije i onoga što on želi od života: “da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda/ i cvijeća cvijeća.”
Vraćanje suncu – analiza pjesme
Ova pjesma pripada ciklusu “Posthuma”, djelima objavljenima nakon pjesnikove smrti. Zajedno s pjesmama “Smrtno sunce” i “Smrt” pripada i pjesmama koje je napisao u nekoliko posljednjih dana svog života, pa ih se smatra i njegovom monumentalnom oporukom i spomenikom njegovih pjesničkih vrijednosti. Sve tri objavljene su u srpnju 1925. godine u časopisu “Književna republika”, dva mjeseca nakon njegove smrti. Budući da su nastale u vrijeme pjesnikove najveće agonije i posljednjih borbi, očekivali bismo da će se to odraziti i na sabranosti njegovih stihova. No iako ih je Šimić pisao u visokom stupnju bolesti koja ga je dan za danom sve više gutala, u njima se osjeti mlad i čvrst Šimićev duh, koji ne izaziva plač i sažaljenje, nego suosjećanje i poistovjećivanje.
“Smrtno sunce” i “Vraćanje suncu” obje imaju izražen motiv sunca, plamene zvijezde bez koje je život nemoguć. Ono je ono što ulijeva život, ono što ga održava, baš kao i ljudsko tijelo. “Vraćanje suncu” nastalo je u vrijeme kada je pjesnik imao visoku temperaturu koja ga je i asocirala na poistovjećivanje njega samoga, njegovog tijela sa suncem. Ispreplićući motiv tijela koje ga veže uz krevet i koje ga zadržava u zemaljskoj dimenziji, s motivom sunca kao nečeg onostranog, ni na smrtnoj postelji pjesnik ne odstupa od svojih vječitih spajanja nespojivog – mira i nemira, tjelesnog i izvantjelesnog. Njegovo tijelo je ono zbog kojeg je živi, ali koje ga i spriječava da ne umre: “evo me svega svlada težina”. Tijelo mu je teško i kao da njegov duh pritišće dolje, ne može pomaknuti ni udove. U prvoj strofi naslućujemo njegovu borbu i agoniju te borbe duha i tijela, odnosno borbe samoga sebe s nemoćnim tijelom: “ko potege s nategom, jedva pomaknem ude”. No već u sljedećem distihu iste strofe, pjesnik piše “ohadit bi me mogla samo hladna zemlja”, jer je svjestan da kada se tijelo preda, umire, ali se time i njegov duh oslobađa i “hladi” od vrućine i težine zemaljskog i tjelesnog.
Nasuprot čestim motivima krika, vriska u mnogim ranijim pjesnikovim refleksijama, sada se pojavljuje glasa koji je usahnuo, “nikad ga više neću čuti svojim uhom.” Glas kao da je glasnik duše, a ne proizvod tijela. No gubitak glasa označava i nemoć izraza, koji mu na smrtnoj postelji nedostaje. Posljednja strofa u katrenima donosi očekivani obrat prepuštanja težini trupa “zanavijek”, čime unatoč mučnim posljednjim trenutcima, pjesnik ne može odolijeti idealu “vječnosti”. Shvaća kako je cijeli životni ciklus cikličan i da je tijelo smrtno, “vraćam suncu sve što od njega dobih”. Drugim riječima, čovječe, prah si, i u prah ćeš se i pretvoriti. Ali Šimić vjeruje i zna da duh i slava žive mnogo duže i da rastanak s tijelom nije rastanak, nego put u vječnost i među zvijezde, kojima je toliko stremio. A to mu je i uspjelo njegovim radom, te danas svijetli na nebu hrvatskog pjesništva kao jedna od najsjajnijih zvijezda.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu zavšio je u Drinovcima, a gimnazuju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkeloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjestnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.D.
Odgovori