Vraćanje suncu je pjesma koja se nalazi u zbirci pjesama “Teški zrak” – sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke “Preobraženja” (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913.-1924.), ciklusa “Posthuma” (1925.-1960.) i dijela u kojem se nalaze “Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine”.
Njegova jedina objavljena zbirka “Preobraženja” uzima se kao preokret u hrvatskoj književnosti, a 1920. godina kao važan datum. No danas se ne izostavljaju ni njegove ranije, adolescentske pjesme, kao ni one objavljene nakon njegove smrti jer zorno prikazuju sazrijevanje Šimićevog pjesničkog duha i okretanje k novim vidicima. Zbirkom “Preobraženja” definitivno se okrenuo ekspresionizmu, koji se itekako osjeti u njegovim pjesmama. Zagovornik je i pobornik slobodnog stiha, ali unosi novitete u vizualnoj formi svojih tekstova pišući stihove kao da postoji središnja os. Stoga mu pjesme nisu centrirane lijevo, nego se simetrično dijele oko te zamišljene središnje osi, čime često pjesme dobivaju izgled riblje kosti ili cvjetne stabljike s listovima.
Posebno je i Šimićevo shvaćanje i uporaba interpunkcije. Izbjegava točku kao oznaku kraja rečenice, ali zato često upotrebljava trotočje i dvotočje, koji naglašavaju ili slutnju i nedorečenost (trotočje) ili suprotnost i povećanje pozornosti (dvotočje). Šimićevo pjesništvo prožimlju gotovo opsesivne teme kao što su tjelesnost, bolest/smrt i čežnja za onozemaljskim.
Sve ovo preslika je njegovog života, u kojemu je kao mladić počeo pisati pjesme s velikim ambicijama i bajnim vizijama svijeta, i kada je taj isti mladić počeo bolovati od sušice u najboljim godinama. Životne okolnosti stoga su odredile i njegovu pjesničku putanju koja sadrži niz lajtmotiva koji odražavaju i njegova psihološka stanja i poglede na svijet. Stoga su najčešći lajtmotivi zvijezde/zviježđe, smrt/bolest, tijelo/tjelesnost, noć/tama, krik/vrisak. Gotovo sve pjesme pisane su u prvom licu, koje na vješt način uspijeva poopćiti nevolje i strahove pojedinca na cijelo čovječanstvo.
Vraćanje suncu – analiza pjesme
Ova pjesma pripada ciklusu “Posthuma”, djelima objavljenima nakon pjesnikove smrti. Zajedno s pjesmama “Smrtno sunce” i “Smrt” pripada i pjesmama koje je napisao u nekoliko posljednjih dana svog života, pa ih se smatra i njegovom monumentalnom oporukom i spomenikom njegovih pjesničkih vrijednosti. Sve tri objavljene su u srpnju 1925. godine u časopisu “Književna republika”, dva mjeseca nakon njegove smrti.
Budući da su nastale u vrijeme pjesnikove najveće agonije i posljednjih borbi, očekivali bismo da će se to odraziti i na sabranosti njegovih stihova. No iako ih je Šimić pisao u visokom stupnju bolesti koja ga je dan za danom sve više gutala, u njima se osjeti mlad i čvrst Šimićev duh, koji ne izaziva plač i sažaljenje, nego suosjećanje i poistovjećivanje.
“Smrtno sunce” i “Vraćanje suncu” obje imaju izražen motiv sunca, plamene zvijezde bez koje je život nemoguć. Ono je ono što ulijeva život, ono što ga održava, baš kao i ljudsko tijelo. “Vraćanje suncu” nastalo je u vrijeme kada je pjesnik imao visoku temperaturu koja ga je i asocirala na poistovjećivanje njega samoga, njegovog tijela sa suncem. Ispreplićući motiv tijela koje ga veže uz krevet i koje ga zadržava u zemaljskoj dimenziji, s motivom sunca kao nečeg onostranog, ni na smrtnoj postelji pjesnik ne odstupa od svojih vječitih spajanja nespojivog – mira i nemira, tjelesnog i izvantjelesnog.
Njegovo tijelo je ono zbog kojeg je živi, ali koje ga i spriječava da ne umre: “evo me svega svlada težina”. Tijelo mu je teško i kao da njegov duh pritišće dolje, ne može pomaknuti ni udove. U prvoj strofi naslućujemo njegovu borbu i agoniju te borbe duha i tijela, odnosno borbe samoga sebe s nemoćnim tijelom: “ko potege s nategom, jedva pomaknem ude”. No već u sljedećem distihu iste strofe, pjesnik piše “ohadit bi me mogla samo hladna zemlja”, jer je svjestan da kada se tijelo preda, umire, ali se time i njegov duh oslobađa i “hladi” od vrućine i težine zemaljskog i tjelesnog.
Nasuprot čestim motivima krika, vriska u mnogim ranijim pjesnikovim refleksijama, sada se pojavljuje glasa koji je usahnuo, “nikad ga više neću čuti svojim uhom.” Glas kao da je glasnik duše, a ne proizvod tijela. No gubitak glasa označava i nemoć izraza, koji mu na smrtnoj postelji nedostaje. Posljednja strofa u katrenima donosi očekivani obrat prepuštanja težini trupa “zanavijek”, čime unatoč mučnim posljednjim trenutcima, pjesnik ne može odolijeti idealu “vječnosti”.
Shvaća kako je cijeli životni ciklus cikličan i da je tijelo smrtno, “vraćam suncu sve što od njega dobih”. Drugim riječima, čovječe, prah si, i u prah ćeš se i pretvoriti. Ali Šimić vjeruje i zna da duh i slava žive mnogo duže i da rastanak s tijelom nije rastanak, nego put u vječnost i među zvijezde, kojima je toliko stremio. A to mu je i uspjelo njegovim radom, te danas svijetli na nebu hrvatskog pjesništva kao jedna od najsjajnijih zvijezda.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu zavšio je u Drinovcima, a gimnazuju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkeloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjestnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.D.
Odgovori