Utjeha očiju je pjesma koja se nalazi u zbirci pjesama “Teški zrak” – sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke “Preobraženja” (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913.-1924.), ciklusa “Posthuma” (1925.-1960.) i dijela u kojem se nalaze “Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine”.
Njegova jedina objavljena zbirka “Preobraženja” uzima se kao preokret u hrvatskoj književnosti, a 1920. godina kao važan datum. No danas se ne izostavljaju ni njegove ranije, adolescentske pjesme, kao ni one objavljene nakon njegove smrti jer zorno prikazuju sazrijevanje Šimićevog pjesničkog duha i okretanje k novim vidicima. Zbirkom “Preobraženja” definitivno se okrenuo ekspresionizmu, koji se itekako osjeti u njegovim pjesmama. Zagovornik je i pobornik slobodnog stiha, ali unosi novitete u vizualnoj formi svojih tekstova pišući stihove kao da postoji središnja os. Stoga mu pjesme nisu centrirane lijevo, nego se simetrično dijele oko te zamišljene središnje osi, čime često pjesme dobivaju izgled riblje kosti ili cvjetne stabljike s listovima.
Posebno je i Šimićevo shvaćanje i uporaba interpunkcije. Izbjegava točku kao oznaku kraja rečenice, ali zato često upotrebljava trotočje i dvotočje, koji naglašavaju ili slutnju i nedorečenost (trotočje) ili suprotnost i povećanje pozornosti (dvotočje). Šimićevo pjesništvo prožimlju gotovo opsesivne teme kao što su tjelesnost, bolest/smrt i čežnja za onozemaljskim.
Sve ovo preslika je njegovog života, u kojemu je kao mladić počeo pisati pjesme s velikim ambicijama i bajnim vizijama svijeta, i kada je taj isti mladić počeo bolovati od sušice u najboljim godinama. Životne okolnosti stoga su odredile i njegovu pjesničku putanju koja sadrži niz lajtmotiva koji odražavaju i njegova psihološka stanja i poglede na svijet. Stoga su najčešći lajtmotivi zvijezde/zviježđe, smrt/bolest, tijelo/tjelesnost, noć/tama, krik/vrisak. Gotovo sve pjesme pisane su u prvom licu, koje na vješt način uspijeva poopćiti nevolje i strahove pojedinca na cijelo čovječanstvo.
Utjeha očiju – analiza pjesme
“Utjeha očiju” neodovljivo podsjeća na matoševsku “Utjehu kose” čime Šimić izravno pokazuje svoj smjer sljedbe Matoša, ali i odmicanja od tradicionalnog i okretanja k ekspresionizmu. Ovakva evokacija implicira osjećaje nostalgije, sjete, pa čak i tuge. Matoš žali za svojom dragom koju gleda mrtvu na odru i samo njena kosa ga tješi, jer kao da govori da u smrti samo spava. Šimićeva čežnja nije čežnja za umrlom osobom, nego za njegovim rodnim krajem.
U nekoliko pjesama pjesnik apostrofira rodnu Hercegovinu i njene krajolike, a nerijetko upliće i motive narodnih pjesama. Lirski subjekt u prvom licu obraća se svojoj dragoj kojoj se tuži na žudnju koju osjeća. U prvi plan stavlja motiv grada “što žut i sivkast tutnji, / Pije svakog dana krv iz mojeg tijela”. Pjesnikova ranjivost i nostalgija tako se stavljaju u konfrontaciju s gradom, koji je predstavljen i kao izvor njegovih patnji. “Grad” se ovdje objašnjava kao metafizički pojam, mjesto sukoba pjesnikovog prvotnog “ja” i onog novog “ja”. Grad je stoga mjesto puno zlih sutnji i straha od starosti i smrti (“da se bliži starost krezuba i bijela”).
“Draga” je u pjesmi cijelo vrijeme prisutna, ali se njena ljudska pojava gubi fokusom idiličnog prizora pjesnikovog zavičaja u njenim očima. “Draga” postaje sve ono za čim on žudi, pa možemo govoriti više o rodoljubnoj/zavičajnoj, nego ljubavnoj tematici pjesme. Osim toga, pjesma je objavljena 1917. godine, usred Prvog svjetskog rata, te koliko god se može činiti da Šimića takvi događaji ne diraju, upravo ova pjesma odraz je suprotnog. Grad je bijeg koji je odabrao, ali koliko god se trudio, to novo okruženje za njega će uvijek poticati slutnje i strahove, koji se novim događajima pojačavaju. On traži spas u idili svog zavičaja, što je njemu predstavljalo svojevrsnu meditaciju.
Arkadijski opisi “veselog mira livada i voda”, “šuma punih sjenaka i hlada”, “žito zapaljeno suncem”, ptice, rode, oblaci odvode čitatelja daleko od prve strofe i slike strašnog, sivog grada u kojem čovjek sahne. Povezivanje osjećaja prema ženi i onih prema svom zavičaju dovode do spontanog poniranja u oči njegove drage, (“onda tražim tvojih očiju dubljine, /što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju”), koja mu pruža nadoknadu osjećaja ljubavi za rodni kraj.
Početak pjesme donosi nemir i eskalaciju negativnog, što se razvodnjava uranjanjem u oči u kojima subjekt vidi odraz svega voljenog i žuđenog, te ton pjesme postaje bukolski blažen, ali i euforičan. Sreća i uzbuđenje kao da su naglašeni riječima koje označavaju kretanje: let oblaka i roda, vere se satir, lete ptice. Posljednja strofa vraća nas u stvarnost od koje smo odlutali u prethodna četiri katrena. Pjesnik je svjestan da je sve to vizija, vraća se u realnost, ali “iz očiju svet i čudan predjel sijeva”. Jasno mu je da ta vizija ostaje samo vizija, a da je u nekom drugom svijetu s kojim se mora nositi.
Ipak, zadnji stih “Mirno u dnu junsko veče dogorijeva” sluti kraj takve vizije, koja će izblijediti u njegovoj glavi, no otvara mogućnost i za postojanje paralelnog svijeta, u kojem će njegova vizija idiličnog zavičaja uvijek biti živa, bez obzira na sve.
Pjesma je raspodijeljena u šest katrena, među kojima u prvih pet nalazimo ukrštenu rimu (abab), a u posljednjoj strofi, koja se i sadržajno izdvaja od ostalih, rima je nagomilana (aaaa).
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu zavšio je u Drinovcima, a gimnazuju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkeloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjestnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.D.
Odgovori