Putnik obrađena lektira Petra Preradovića sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu pjesme i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Petar Preradović rođen je 1818. godine u Grabrovici kraj Pitomače. Školovao se u domovini, a vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu. Tamo je počeo pisati stihove na njemačkom jeziku i preuzeo postavke romantizma, koji će se osjetiti u svim njegovim pjesmama. Godine 1840. upoznao je u Milanu Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Bio je to presudan trenutak za Preradovićevo pjesništvo, jer se otada počeo zanimati za materinji jezik i općenito hrvatsku povijest i kulturu. Na poticaj Špire Dimitrovića, Preradović 1843. godine piše prvu pjesmu na hrvatskom jeziku, “Poslanica Špiri Dimitroviću”. Sljedeće godine tiskana mu je prva knjiga pjesama “Zora puca, bit će dana”, čime je Preradovićevo pjesništvo na narodnom jeziku dobilo uzlaznu putanju, a pjesnik je dobio središnje mjesto među aktivistima ilirskog pokreta.
Preradović se bavio i prevođenjem s njemačkog, talijanskog i francuskog jezika. Uz zbirku “Zora puca, bit će dana”, objavljene su mu i poznate zbirke “Prvenci” (1846.), “Nove pjesme” (1851.), “Pjesnička djela Petra Preradovića” (1873.). Petar Preradović umro je 1872. godine u Fahrafeldu, u Austriji, a njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1879. na Mirogoj u Zagrebu. August Šenoa spjevao mu je himnu koju je uglazbio Ivan pl. Zajc, a prema motivu iz Preradovićeve pjesme “Putnik”, kipar Ivan Rendić izradio mu je nadgrobni spomenik “Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik”.
Preradovićeve zbirke pjesama kreću se od domoljubne, preko refleksivne i intimne, pa sve do ljubavne poezije. U njegovoj poeziji prevladava misaonost, razmatranja o smislu života i sudbine. Utkao je svoja teška razočarenja i tragedije, život u tuđini, otuđenost od domovine i materinjeg jezika, što je sve rezultiralo ne samo unošenjem duševno-emocionalnih stanja u njegovu liriku, nego i dubokim razmišljanjima koja vrijede i danas. Stoga njegovu liriku više od svega karakteriziraju aforizmi, zbog čega je u kasnijoj hrvatskoj književnosti često citiran pjesnik. Petar Preradović iskazuje ushićenost materinjim jezikom, kojeg oslikava u više svojih pjesama.
Osim zaokupiranosti jezikom, ne skriva i svoje političko-kulturne ideje o jedinstvu Slavena. Ipak, cijeli svoj život težio je postizanju više razine poetskog izražavanja na hrvatskom jeziku, pokušavajući se izraziti svime onim što jezik nudi. No to mu je teško išlo jer je i sam hrvatski književni jezik bio u nastajanju (19. stoljeće je vrijeme najvećih jezičnih prijepora), a i pjesnika je život odnio daleko od domovine, gdje je zaboravio jezik, kojem se počeo priučavati tek kasnije. Dakle, za sebe je smatrao da nije uvijek u mogućnosti izraziti svu dubinu osjećaja, jer mu je za to nedostajalo poznavanje jezika. Unatoč tomu, ostao je jedan od cjenjenijih i vještijih pjesnika novije hrvatske književnosti.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: lirsko-epska pjesma
Mjesto radnje: nije definirano
Vrijeme radnje: mrak, maglovito
Tema: teškoće koje je pjesnik proživio živeći izvan domovine
Ideja: svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše
Analiza pjesme
“Putnik” je poema, književna vrsta lirsko-epskog karaktera, pisana u stihovima. Tema pjesme je domoljubna, ali i intimna, jer govori o teškoćama koje je pjesnik proživio živeći izvan domovine.
Epski element kojim pjesnik započinje poemu je invokacija: “Bože mili, kud sam zašo!” Lirski subjekt obraća se Bogu, jer je zalutao i hvata ga očaj, jer ne nalazi pomoći. Dramske prizore poeme pjesnik upotpunjuje oslikavanjem scenografije putnikovih lutanja: putnik luta po mraku, po golom kamenu, usred magle, čak se ni mjesec ni zvijezde ne vide. Motivi iz prirode djeluju i kao simboli, možda čak i alegorija. Mrak u kojem ne postoji ni tračak svjetla objašnjava njegovo unutarnje stanje i borbu koju vodi u nepoznatoj zemlji. Također, ti motivi odražavaju i negostoljubivost tuđine i neprihvaćanje lirskog subjekta u strane krajeve.
Ova alegorija razrađena je još snažnije u liku “tuđe majke”. Putnik uspijeva u mraku pronaći kolibu, na čijim se vratima pojavi starica. U njoj pokušava pronaći svoju majku, što se očituje u blagim i umilnim stihovima kojima se putnik obraća starici: “Daj, u ime Božjeg dara,/ Bako, meni prenoćiti!” Ali tuđinska majka ima već svoju djecu “koji cijelo majke srce/ I svu kuću ispunjaju!” Odbijanje i prihvaćanje toga da mora nastaviti lutati u potrazi za pomoći, na pjesmu spuštaju još veću dramsku napetost i dočaravaju tjeskobu i očaj koji putnik osjeća. Ali upravo staričino odbijanje i nepoželjnost stranca u tuđini navode putnika na spoznaju i prosvjetljenje.
Na početku poeme sjeća se riječi majke: “Ne idi, sinko, od matere/ Koja mekan ležaj stere/ Tebi usred svoga krila!” Tu toplinu i ljubav koju mu je nudila metaforička majka (zapravo domovina), pokušao je pronaći u tuđini (to oslikava razdoblje pjesnikovog boravka u austrijskoj vojsci). Bori se i pokušava prihvatiti stanje takvo kakvo je, ali na pamet mu pada niz retoričkih pitanja: “Gdje su ruke tvoje majke/ Sad da skupe suze sina?” Tim stilskim postupkom pjesnik umjesnom retorikom dovodi i samog čitatelja do logičke spoznaje da je majka domovina jedina ona koja će ga primiti.
Ugođaj poeme odjednom se iz očaja i izgubljenosti transformira u ponos, utjehu i junaštvo: “Al oči mu uzdignute,/ Okrenu se, oj, onamo,/ Gdje od drage domovine/ Svako jutro sunce sine,/ Tamo željom hiti, tamo!” Istok je simbol za ponovno rađanje sunca svaki dan, a na istoku se rađa i nova vjera i nova nada za putnika, jer je tamo njegov dom. On sada od radosti plače i veseli se povratku. U posljednjoj strofi pjesnik se obraća majci domovini da će zauvijek biti njen i ljubiti je, a da mu ona zauzvrat pruži grob, “tvojim cvijećem grob mu kiti!”. Posljednji stih bio je inspiracija kiparu Ivanu Rendiću koji je Preradoviću napravio nadgrobni spomenik na kojem lik Domovine kiti pjesnikov grob cvijećem.
“Putnik” u sebi nosi i biblijske konotacije, ako putnika asociramo s razmetnim sinom, kojeg su roditelji s radošću dočekali natrag. Ovakvo tumačenje objašnjava i odabir simbola “putnika”, kao onoga koji je samo privremeno odsutan, a ne „iseljenika“, što bi označavalo trajno otuđenje od domovine.
Cijela poema zasniva se na izmjeni lirskih, epskih i dramskih elemenata. Stihovi u kojima se izmjenjuje rima (abccb), epiteti i pjesnički motivi najupečatljiviji su lirski elementi. Epskom vrstom ju čine invokacija, naracija, ponavljanje ideja i misli (neke strofe i stihovi predstavljaju refrene), dok dio dramskog ugođaja čine imaginarni dijalozi sina i majke (majke- domovine i tuđinske majke), dramske napetosti, katarza koju putnik doživljava i razrješenje unutarnjeg konflikta.
Bilješka o piscu
Petar Preradović rođen je u Grabovnici 19.ožujka 1818. U pravoslavnoj obitelji, kao sin vojnog dočasnika. Nakon završene osnovne škole u Grubišnom polju i Đurđevcu, Preradović se školuje za vojnički poziv. Najprije pohađa Vojnički zavod u Bjelovaru, a 1830. odlazi u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Boravak na akademiji utjecao je na formiranje njegovih književnih sklonosti, naročito prema romantizmu. Nakon školovanja započeo je službu kao poručnik u Milanu 1838. godine.
Na njegov povratak pisanju na hrvatskom jeziku utjecao je susret s Ivanom Kukuljevićem, koji je nanovo zainteresirao Preradovića za hrvatsku kulturu, politiku i gospodarsku situaciju. Preradović je uskoro prihvatio sve ilirske ideje
1848. premješten je u Dalmaciju, gdje je počeo objavljivati pjesme na hrvatskom jeziku, te mu tu izlazi i prva zbirka pjesama. 1848. godine, u godini revolucije, Preradoviću su naredili da sudjeluje u vojnim pohodima, gdje austrijska je vojska gušila nacionalne revolucije.
Preradović je umro u Fahrafeldu u Austriji, 1872. godine. Iza sebe je ostavio veliko književno stvaralaštvo koje možemo podijeliti u tri faze.
U prvoj fazi (1834.-1843.) nastaju pjesme na njemačkom jeziku. U duhu romantizma piše subjektivnu poeziju naglašenih emocija. Njemačkim stihovima vratio se i kasnije u ciklusu pjesama “Lina-Lieder”.
Druga faza (1843.-1851.) središnje je razdoblje njegova stvaralaštva. Tada se pjesnik nalazio u domovini i bio suradnik časopisa Zora Dalmatinska, gdje je objavio i svoje zbirke pjesama.
U trećoj fazi (1851.-1870.) postupno se okreće epskom stvaralaštvu, pišući djela u kojima dominira motiv sudbine.
Autor: I.D.
Odgovori