Dragutin Tadijanović veliki je hrvatski pjesnik modernizma i postmodernizma. Pjesnik je širokog književnog opusa, s više od pet stotina napisanih pjesama u dvadesetak zbirki. Njegove pjesme odlikuju se intimnim i zavičajnim temama, slikovitošću i elegičnošću, a pisane su nevezanim stihom te jednostavnim izrazom. Tadijanovićev način pisanja uključuje moderan lirski govor kojim naglašava potpuno obične stvari i istine. Ne robuje formama pa tako osim nevezanog stiha, neke pjesme nisu podijeljene na strofe ili su to strofe nejednake dužine.
Tadijanović je vodio bilješke o okolnostima nastanka pojedinih pjesama, a njegove pjesme su kronološke slike iz života. Počeo je pisati s 13 godina, a prva djela objavljuje pod pseudonimom Margan Tadeon.
Njegov književni rad podijeljen je na više razdoblja, a prvo razdoblje stvaralaštva sadrži antologijske pjesme. Jedna od tih pjesama je dobro poznata “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“. Ostale pjesme su “Večer nad gradom“, “Prsten” (koji pripada istoimenoj zbirci pjesama i jedna od pjesama koje će se ovdje analizirati), “Kad mene više ne bude” i “Na stolu kruh“.
U svim pjesmama najočitija je upravo Tadijanovićeva vjernost jednostavnom izrazu pisanja, korištenju svakodnevnog jezika i sloboda u konstrukciji stihova i strofa, a česti motivi koji su prisutni u više pjesama su majka, dom i rodni kraj.
Poznate su njegove zbirke: “Prijateljstvo riječi”, “Srebrne svirale“, “Sunce nad oranicama”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”…
Prsten – analiza pjesme
Pjesma Prsten pripada istoimenoj zbirci pjesama Dragutina Tadijanovića iz 1963. I u ovoj pjesmi Tadijanović ostaje vjeran dobro poznatom stilu pisanja, jednostavnom izrazu, svakodnevnom govoru i nevezanom stihu. Uzima motiv prstena, običnog, svakodnevnog predmeta, ali svojim izrazom naglašava njegovu ljepotu i važnost.
I u ovom slučaju, pjesma se sastoji od samo jedne strofe u kojoj je 30 stihova nejednake dužine, ali oni čine skladnu cjelinu i pričaju jednu priču. U ovoj pjesmi, Tadijanović se odmiče od uobičajenih tema nostalgije za rodnim krajem te priča priču o svojem prstenu. U pjesmi je prisutna intertekstualnost jer osim samog prstena, opisuje i povijesne događaje koji su pridonijeli tome da taj prsten dođe u njegovo vlasništvo. Prsten je u davno doba nosio neki vitez u križarski rat, a nakon toga Nurnberški zlatar ga je okovao u srebro. Stoljećima je prsten prelazio iz ruke u ruku, dok nije došao u njegovo vlasništvo.
Iako u pjesmi nije prisutna nostalgija za prošlim vremenima, prepoznaje se jedno drugo obilježje Tadijanovićevog izražaja, a to je razmišljanje o budućnosti s filozofskog stajališta. Razmišlja o neizvjesnom vremenu kad ga ne bude bilo te se rastane od prstena i pita se što će s njim biti (“…ne znam, hoće li on sa mnom leći, u zemlju, ili će biti na nepoznatoj ruci, kad moja bude pepeo i prah“). Svjestan je da je njegova bit prolazna, ali prsten će ostati dugo poslije njega. Time Tadijanović naglašava važnost prstena (“…ispitivahu me, koliko bi on stajao, i odmah dodavali: hiljade, teške hiljade“).
I u ovoj pjesmi pronalazimo mnoštvo pjesničkih slika, koje je pjesnik dočarao pomoću motiva (srebrni prsten, ruke, pepeo, prah, vrijeme) i uz pomoć izražajnih sredstava poput personifikacije prstena (hoće li on sa mnom leći), epiteta (tamna krv, teške hiljade), inverzije (prsten moj, na ruci mojoj žalosnoj). Sva ta sredstva pridonose ujednačenosti ritma kroz cijelu pjesmu.
Tadijanović pjesmu započinje obraćanjem čitatelju (“kad me pitaju, kakav je prsten moj, i odakle je, odgovaram: srebrni prsten, zar ne vidite.“) U takvom tonu je i završava, najavljuje kraj (“Gotova je pjesma o prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?“). Ovim pitanjem na kraju želi još jednom naglasiti glavnu misao pjesme, da je naša bit prolazna, ali prsten ostaje dio povijesti kao simbol vječnosti.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: A.P.
Odgovori