Dragutin Tadijanović veliki je hrvatski pjesnik modernizma i postmodernizma. Pjesnik je širokog književnog opusa, s više od pet stotina napisanih pjesama u dvadesetak zbirki. Njegove pjesme odlikuju se intimnim i zavičajnim temama, slikovitošću i elegičnošću, a pisane su nevezanim stihom te jednostavnim izrazom. Tadijanovićev način pisanja uključuje moderan lirski govor kojim naglašava potpuno obične stvari i istine. Ne robuje formama pa tako osim nevezanog stiha, neke pjesme nisu podijeljene na strofe ili su to strofe nejednake dužine.
Tadijanović je vodio bilješke o okolnostima nastanka pojedinih pjesama, a njegove pjesme su kronološke slike iz života. Počeo je pisati s 13 godina, a prva djela objavljuje pod pseudonimom Margan Tadeon.
Njegov književni rad podijeljen je na više razdoblja, a prvo razdoblje stvaralaštva sadrži antologijske pjesme. Jedna od tih pjesama je dobro poznata “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“. Ostale pjesme su “Večer nad gradom“, pjesama koja će se ovdje analizirati, “Prsten” (koji pripada istoimenoj zbirci pjesama), “Kad mene više ne bude” i “Na stolu kruh“.
U svim pjesmama najočitija je upravo Tadijanovićeva vjernost jednostavnom izrazu pisanja, korištenju svakodnevnog jezika i sloboda u konstrukciji stihova i strofa, a česti motivi koji su prisutni u više pjesama su majka, dom i rodni kraj.
Poznate su njegove zbirke: “Prijateljstvo riječi”, “Srebrne svirale“, “Sunce nad oranicama”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”…
Večer nad gradom – analiza pjesme
U ovoj pjesmi možemo uočiti neka obilježja kojima se odlikuje Tadijanovićev stil pisanja. Jednostavnost izraza, korištenje jednostavnog, svakodnevnog jezika prvo je obilježje koje se zamjećuje čitanjem pjesme. Večer nad gradom je pjesma koja se sastoji od samo jedne strofe koju čine 33 stiha, nejednake dužine. Takva forma pjesme čini da se pjesma iščitava poput struje pjesnikovih misli.
Pjesma pripada Tadijanovićevom ciklusu pejzažnih pjesama jer opisuje svoj rodni kraj Rastušje, ali je ujedno i misaona jer nam dočarava nostalgiju koju pjesnik osjeća za rodnim krajem, za kojim žudi dok se nalazi u stranoj zemlji. U ovoj pjesmi nalazimo neke od ustaljenih motiva Tadijanovićevih pjesama; majka, dom, rodni kraj.
Osjećaj nostalgije primjećuje se već na početku pjesme koja započinje retoričkim pitanjem: “Šta te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina, kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?” Tim pitanjem nam najavljuje temu pjesme, ali i način na koji će o tome pisati. Tadijanović u pjesmama nostalgiju i žaljenje za nečim ne izražava na jednostavan način, nego na filozofski način, pitajući se o smislu života i prolasku vremena. Upravo zato pjesma je puna retoričkih pitanja. Sjeća se vremena kad je žudio za odlaskom iz rodnog kraja, ali sad kad je to iskusio, natrag ga vuče ljubav i želja za rodnim krajem (“noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarilo u djetinjstvu, dok su nad glavom drhtale zvijezde, u vinogradu?“).
Primjećujemo da je ova pjesma napisana u razdoblju kad se pjesnik nalazi izvan Hrvatske, a time je njegova nostalgija još veća. Tako u pjesmi iskazuje kontrast između svog rodnog sela, Rastušja i Firenze, grada u kojem se nalazi. Očit je kontrast između sela i grada, a iskazan je vizualnim slikama. U gradu promatra Firentinska svjetla i ljepotu grada, a u Rastušju je seoski potok i obitelj, majka i sestre koje se same brinu za kuću.
U trenutku dok zapisuje svoje misli u pjesmu, pjesnik se nalazi na firentinskom Michelangelovom trgu te se obraća njegovom spomeniku i njemu pripovijeda o nostalgiji za rodnim krajem (“oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja raskidane misli ređam nevješto u tihe rečenice“).
U pjesmi prevladava noćni, nostalgični ugođaj, kojem odgovara i ritam pjesme, usporen i ujednačen u velikom dijelu pjesme, ali na kraju se ubrzava, a to je postignuto ponavljanjima riječi i samoglasnika te kratkim rečenicama (“Spavaj. Spavaj, srce moje. Spavaj.; I ne slušaj, i ne uzdiši, i ne plači; Vjetar, i zlato, i kosti, i pepeo.“)
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: A.P.
Odgovori