Povratak

Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je 1920. sa svoje 22. godine. Stihovi u pjesmama iz zbirke bili su posve svježi, jednostavno originalni za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva.

Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom.

Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.

Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.

Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.

Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive. Neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu. Zajednička odlika svih pjesama je u njihovom grafičkom aranžmanu, naime sve pjesme sadrže tzv. središnju os. Tu formu Šimić je preuzeo od njemačkog pjesnika Holtza.

Mnogi tvrde da je zbirka pjesama Preobraženja “najbolja hrvatska pjesnička knjiga”.

Povratak – analiza pjesme

U pjesmi “Povratak”, Šimić je opisao svoju vječnu ljubav. Ljubav koja ga može uzdignuti od smrti. Takva ljubav koju on osjeća je altruistička, on ne očekuje ništa zauzvrat, dovoljno mu je što može pružiti osjećaje ljubavi koji su za njega slatka obveza, nešto što on radi s užitkom ne očekujući ništa.

“I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

znaj:

ja koracam uspravan i svečan

kao pored tebe.”

Pjesnik aludira kako će se njegov duh i nakon smrti nalaziti pored voljene, materijaliziran u crnu sjenku. Ta sjena s druge obale uvijek je tu, pored svoje ljubavi. Iako taj motiv sjene zvuči zastrašujuće, pomalo groteskno, naglašava da je sjenka tu kako bi bila zaštitnik, a ne kako bi naudila. Sam pjesnik svjestan je da će ta pojava biti strašna, ali očito je to jedina forma u kojoj se može pojaviti duša čovjeka koji je i za života patio od tog istog crnila duše.

Djelom stiha “kao nekad”, daje naslutiti da je za njega vrijeme stalo i da se vratio u prošlost. Sve je onako kako je bilo. On zauvijek stoji uz nju “uspravan i svečan”, jer je on vječan dokle god je takva i njegova ljubav.

U pjesmi se mogu vidjeti kontrasti: “I kad kroz suton vidiš crnu sjenku” te “mrtvo svijetlo podne”. Ovdje se može vidjeti da je svjetlo ustvari mrak ili bar može tako djelovati ako je nepomično i mrtvo, možda čak i bolesno. Ako svjetlo ne obasjava i liječi, nije ništa bolje od mraka.

Uočavamo stilsku figuru personifikaciju i to u stihovima: “to krik je moga srca s blizih obala” te “ne koraca mjesečina oko tvoje kuće”.  “Krik” je poprilično jak motiv. Označava uzrok straha, ali i opomenu. Ovi stihovi govore o preuzimanju tijela ptice kao sredstva kojim se duh može poslužiti da bi dao znak svog postojanja. Kao što se i pjesnik služi pjesmom da izrazi sebe i ostane vječan i nakon smrti.

Fonostilemom “koracam” Šimić je htio naglasiti kako uz svoju dragu hoda nježno i mekano. Nije htio upotrijebiti za njega grubu riječ “koračam”.

Pjesnik je poput vizionara pjesmom dao do znanja da će i nakon smrti biti uz svoju voljenu.

Šimić je doista i umro jako mlad, ostavivši za sobom svoju dragu. Čini se da su sve pjesme ove zbirke nadahnute predosjećajem da mu kao čovjeku ne ostaje puno vremena u ovom životu. On ne samo da želi smrt, već je i sluti.

Stihovi ove pjesme su slobodni. Sastoje se od malog broja riječi što posebno utječe na ritam, pogotovo u slučajevima gdje stih čini tek jedna riječ. Ritam postaje isprekidan, kao da se presijeca dah, što je slučaj upravo kod epizoda koje pjesma prikazuje – kod straha koji se javlja dok osluškujemo noć, s osjećajem da je netko pored nas iako ga ne vidimo.

Sve to izrazito utječe na atmosferu pjesme, koja je, unatoč isprekidanom ritmu i izražajnim lirskim slikama, ipak sumorna, gotovo mračna, s dozom jeze u zraku.

Bilješka o autoru

Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.

Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.

Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.

Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.

Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.

Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.

Autor: F.V., M.L., V.B.