Dragutin Tadijanović veliki je hrvatski pjesnik modernizma i postmodernizma. Pjesnik je širokog književnog opusa, s više od pet stotina napisanih pjesama u dvadesetak zbirki. Njegove pjesme odlikuju se intimnim i zavičajnim temama, slikovitošću i elegičnošću, a pisane su nevezanim stihom te jednostavnim izrazom. Tadijanovićev način pisanja uključuje moderan lirski govor kojim naglašava potpuno obične stvari i istine. Ne robuje formama pa tako osim nevezanog stiha, neke pjesme nisu podijeljene na strofe ili su to strofe nejednake dužine.
Tadijanović je vodio bilješke o okolnostima nastanka pojedinih pjesama, a njegove pjesme su kronološke slike iz života. Počeo je pisati s 13 godina, a prva djela objavljuje pod pseudonimom Margan Tadeon.
Njegov književni rad podijeljen je na više razdoblja, a prvo razdoblje stvaralaštva sadrži antologijske pjesme. Jedna od tih pjesama je dobro poznata “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”, jedna od pjesama koje će se ovdje analizirati. Ostale pjesme su “Večer nad gradom”, “Prsten” (koji pripada istoimenoj zbirci pjesama), “Kad mene više ne bude” i “Na stolu kruh”.
U svim pjesmama najočitija je upravo Tadijanovićeva vjernost jednostavnom izrazu pisanja, korištenju svakodnevnog jezika i sloboda u konstrukciji stihova i strofa, a česti motivi koji su prisutni u više pjesama su majka, dom i rodni kraj.
Poznate su njegove zbirke: “Prijateljstvo riječi”, “Srebrne svirale“, “Sunce nad oranicama”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”…
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć – analiza pjesme
Ova pjesma pripada prvom razdoblju Tadijanovićevog stvaralaštva, kad je ostavio rodni kraj i preselio u Zagreb. Osjećaj nostalgije za rodnim krajem prevladava u pjesmi. Tema pjesme je doživljaj majke i njezine tihe tuge u bjelini zimske noći. Prema vrsti, pjesma je misaona, intimna pjesma s elementima duhovnog.
Motivi koji prevladavaju u pjesmi su majka, zimska noć i djetinjstvo, a to je upravo ono za čim pjesnik teži pa je ugođaj u pjesmi prožet patnjom i čežnjom za vremenom koje je prošlo.
Pjesma je pisana nevezanim stihom i sastoji se od 6 strofa nejednake dužine (prevladava distih). Upravo takva struktura pjesme pridonosi tome da se pjesma iščitava kao pismo voljenoj majci. Tome pridonosi i činjenica da je pjesma puna vizualnih pjesničkih slika, što je i jedna od odlika Tadijanovićevog pisanja. Pjesnik zamišlja majku u snježnoj zimskoj noći za tkalačkim stanom. Majka je već sijeda, ali njezina tuga za sinom ne jenjava. Prevladava bijela boja (snijeg, bijelo platno koje majka tka, bijela kosa) koja dodatno naglašava intimnost, tugu i samoću koji prevladavaju u pjesmi i odraz su čistoće osjećaja pjesnika prema majci.
Ritam pjesme je usporen i oponaša ritam rada tkalačkog stana, a ujedno odražava osjećaje koji prevladavaju u pjesmi. Cjelokupna pjesnička slika u pjesmi dodatno je naglašena stihovima koji se ponavljaju (“dugo u noć, u zimsku gluhu noć, u zimsku pustu noć, u zimsku bijelu noć; u tišini bez kraja, u tišini bez kraja“) i tu opet možemo osjetiti sve što nam pjesnik želi prenijeti slikama i riječima.
Iako je pjesma pisana nevezanim stihom, pojedina rima ostvarena je aliteracijom i asonancom (anđeli s neba, nježnim rukama, spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju pazeć da ne bi zlato moje probudili; dugo u noć u zimsku gluhu noć). Osim asonance, bitno stilsko sredstvo su epiteti kojima se pjesnikovi osjećaji naglašavaju i pridonose slikovitosti prizora (pognut lik, prosijeda kosa, bijelo platno, gluha, pusta, zimska noć, žalosna majka). Metafora (“anđeli s neba spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju“) služi kao svojevrstan iskaz pjesnikove brige za majku koja je sama te nam poručuje da je čuva u mislima.
Pjesnik je želio čitateljima prenijeti svoje osjećaje, a slikovitošću i izražajnošću je uspio, ne samo prenijeti osjećaje, nego postići da se i čitatelji tako osjećaju čitajući pjesmu. Pripovjednost i jednostavnost su očite u načinu pisanja jer izraz koji pjesnik koristi je blizak svakodnevnom govoru, ali ova pjesma nikako nije jednostavna, nego intiman iskaz osjećaja ljubavi, tuge i čežnje za majkom i rodnim krajem.
Večer nad gradom – analiza pjesme
I u ovoj pjesmi možemo uočiti neka obilježja kojima se odlikuje Tadijanovićev stil pisanja. Jednostavnost izraza, korištenje jednostavnog, svakodnevnog jezika prvo je obilježje koje se zamjećuje čitanjem pjesme. Večer nad gradom je pjesma koja se sastoji od samo jedne strofe koju čine 33 stiha, nejednake dužine. Takva forma pjesme čini da se pjesma iščitava poput struje pjesnikovih misli.
Pjesma pripada Tadijanovićevom ciklusu pejzažnih pjesama jer opisuje svoj rodni kraj Rastušje, ali je ujedno i misaona jer nam dočarava nostalgiju koju pjesnik osjeća za rodnim krajem, za kojim žudi dok se nalazi u stranoj zemlji. U ovoj pjesmi nalazimo neke od ustaljenih motiva Tadijanovićevih pjesama; majka, dom, rodni kraj.
Osjećaj nostalgije primjećuje se već na početku pjesme koja započinje retoričkim pitanjem: “Šta te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina, kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?” Tim pitanjem nam najavljuje temu pjesme, ali i način na koji će o tome pisati. Tadijanović u pjesmama nostalgiju i žaljenje za nečim ne izražava na jednostavan način, nego na filozofski način, pitajući se o smislu života i prolasku vremena. Upravo zato pjesma je puna retoričkih pitanja. Sjeća se vremena kad je žudio za odlaskom iz rodnog kraja, ali sad kad je to iskusio, natrag ga vuče ljubav i želja za rodnim krajem (“noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarilo u djetinjstvu, dok su nad glavom drhtale zvijezde, u vinogradu?“).
Primjećujemo da je ova pjesma napisana u razdoblju kad se pjesnik nalazi izvan Hrvatske, a time je njegova nostalgija još veća. Tako u pjesmi iskazuje kontrast između svog rodnog sela, Rastušja i Firenze, grada u kojem se nalazi. Očit je kontrast između sela i grada, a iskazan je vizualnim slikama. U gradu promatra Firentinska svjetla i ljepotu grada, a u Rastušju je seoski potok i obitelj, majka i sestre koje se same brinu za kuću.
U trenutku dok zapisuje svoje misli u pjesmu, pjesnik se nalazi na firentinskom Michelangelovom trgu te se obraća njegovom spomeniku i njemu pripovijeda o nostalgiji za rodnim krajem (“oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja raskidane misli ređam nevješto u tihe rečenice“).
U pjesmi prevladava noćni, nostalgični ugođaj, kojem odgovara i ritam pjesme, usporen i ujednačen u velikom dijelu pjesme, ali na kraju se ubrzava, a to je postignuto ponavljanjima riječi i samoglasnika te kratkim rečenicama (“Spavaj. Spavaj, srce moje. Spavaj.; I ne slušaj, i ne uzdiši, i ne plači; Vjetar, i zlato, i kosti, i pepeo.“)
Prsten – analiza pjesme
Pjesma Prsten pripada istoimenoj zbirci pjesama Dragutina Tadijanovića iz 1963. I u ovoj pjesmi Tadijanović ostaje vjeran dobro poznatom stilu pisanja, jednostavnom izrazu, svakodnevnom govoru i nevezanom stihu. Uzima motiv prstena, običnog, svakodnevnog predmeta, ali svojim izrazom naglašava njegovu ljepotu i važnost.
I u ovom slučaju, pjesma se sastoji od samo jedne strofe u kojoj je 30 stihova nejednake dužine, ali oni čine skladnu cjelinu i pričaju jednu priču. U ovoj pjesmi, Tadijanović se odmiče od uobičajenih tema nostalgije za rodnim krajem te priča priču o svojem prstenu. U pjesmi je prisutna intertekstualnost jer osim samog prstena, opisuje i povijesne događaje koji su pridonijeli tome da taj prsten dođe u njegovo vlasništvo. Prsten je u davno doba nosio neki vitez u križarski rat, a nakon toga Nurnberški zlatar ga je okovao u srebro. Stoljećima je prsten prelazio iz ruke u ruku, dok nije došao u njegovo vlasništvo.
Iako u pjesmi nije prisutna nostalgija za prošlim vremenima, prepoznaje se jedno drugo obilježje Tadijanovićevog izražaja, a to je razmišljanje o budućnosti s filozofskog stajališta. Razmišlja o neizvjesnom vremenu kad ga ne bude bilo te se rastane od prstena i pita se što će s njim biti (“…ne znam, hoće li on sa mnom leći, u zemlju, ili će biti na nepoznatoj ruci, kad moja bude pepeo i prah“). Svjestan je da je njegova bit prolazna, ali prsten će ostati dugo poslije njega. Time Tadijanović naglašava važnost prstena (“…ispitivahu me, koliko bi on stajao, i odmah dodavali: hiljade, teške hiljade“).
I u ovoj pjesmi pronalazimo mnoštvo pjesničkih slika, koje je pjesnik dočarao pomoću motiva (srebrni prsten, ruke, pepeo, prah, vrijeme) i uz pomoć izražajnih sredstava poput personifikacije prstena (hoće li on sa mnom leći), epiteta (tamna krv, teške hiljade), inverzije (prsten moj, na ruci mojoj žalosnoj). Sva ta sredstva pridonose ujednačenosti ritma kroz cijelu pjesmu.
Tadijanović pjesmu započinje obraćanjem čitatelju (“kad me pitaju, kakav je prsten moj, i odakle je, odgovaram: srebrni prsten, zar ne vidite.“) U takvom tonu je i završava, najavljuje kraj (“Gotova je pjesma o prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?“). Ovim pitanjem na kraju želi još jednom naglasiti glavnu misao pjesme, da je naša bit prolazna, ali prsten ostaje dio povijesti kao simbol vječnosti.
Kad mene više ne bude – analiza pjesme
Razmišljanje o prolaznosti vremena česta je tema Tadijanovićevih pjesama. U ovoj pjesmi već iz naslova možemo zaključiti da pjesnik razmišlja o budućnosti, o vremenu nakon što njega ne bude te o svemu što će ostati poslije njega.
Pjesma se sastoji od 23 stiha, podijeljenih u dvije nejednake strofe. I stihovi u strofama su nejednaki i nevezani. Stihovi završavaju u sred neizrečenih misli koje se zatim nastavljaju u idućem stihu, a ta nejednakost ujedno čini i neujednačen ritam. Takav ritam izražava osjećaje koji prevladavaju u pjesmi, nesigurnost, tugu i tjeskobu zbog prolaznosti svega (“Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru/Plodovi, prolazit će njih dvoje/Alejom ispred Sveučilišta;zatim će/Šetati pod kestenima na Griču“).
U pjesmi se prepoznaje uobičajen Tadijanovićev stil pisanja, jednostavnost izraza, svakodnevni jezik, prolaznost života i vremena kao tema pjesme i pjesničke slike.
Pjesnik zamišlja dan kad ga više ne bude, svjestan da će se život nastaviti kao i dosad (“mornari će ploviti morima, vjetrovi će puhati, mladići i djevojke će se voljeti“). Kao primjer uzima jedan mladi par, mladića i djevojku, koji se šetaju Zagrebom (Alejom ispred Sveučilišta, pod kestenima na Griču) te sjedeći na klupi, dok ih mjesec obasjava, djevojka će se zapitati: Sanjam li ili čitam pjesnika koji je pjevao o mojoj ljubavi? Ovom rečenicom pjesnik izražava želju da nakon što ga ne bude, za njim ostane nešto njegovo po čemu će ga se ljudi sjećati, želi ostaviti trag za sobom.
Pjesnik koristi uobičajene stilske figure kojima izražava ritmičnost pjesme, poput inverzije (“kao što se prije njih nikada nije volio nitko“), ponavljanja (“držeći se za ruke dugo, dugo, kao što se prije njih nitko nije držao nikada“).
Pjesma je posvećena Tadijanovićevoj ljubavi, a to vidimo iz stiha: na njima leži srebro mjesečine, kako je negda počivalo na tebi i meni, u doba mlade ljubavi. Time želi naglasiti glavnu misao pjesme, da iako vrijeme prolazi i ljudi dolaze i odlaze, neke navike ostaju zajedničke mnogim generacijama.
Na stolu kruh – analiza pjesme
Pjesma Na stolu kruh, kratka je pjesma od jedne strofe koju čini 9 stihova. Stihovi su nevezani i nejednake dužine kao i u drugim Tadijanovićevim pjesmama. Povezani su u skladnu cjelinu kojom se želi prenijeti poruka i potaći čitatelja na razmišljanje.
Pjesmom Tadijanović želi prenijeti poruku o miru i blagostanju kroz simbol kruha, koji predstavlja život, mir i blagostanje. Upravo zato, ovo je misaona pjesma s elementima duhovnog.
S obzirom da želi prenijeti poruku o miru i ljubavi, takav ton prevladava u pjesmi. Ritam odgovara tonu te je ujednačen i usporen, a tome pridonosi i inverzija koja je upotrijebljena u naslovu (na stolu kruh). Osim kruha, glavni motivi u pjesmi su sloboda i mir, koji dodatno naglašavaju glavnu poruku pjesme.
Pjesnik stoji nad praznim papirom i želi napisati stihove koji bi potaknuli ljude na razmišljanje o dobru i zlu u svijetu, ali shvaća da su mnogobrojne pjesme o tome već napisane na svim jezicima svijeta. Sve dobro što je napisano i postignuto može biti uništeno u trenutku. U kontrast se stavlja mir, blagostanje i dobrobit nasuprot zlu, ratu, siromaštvu. Stihovima “A ti hoćeš da se čuje i tvoj krik/Mir Svijetu! Sloboda Svijetu!/ I svakome na stolu kruh“, pjesnik predstavlja sve one koji se bore upravo za to. Želi ujediniti sve ljude u borbi protiv siromaštva i zla.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: A.P.
Odgovori