“Pa ipak leti” zbirka je kratkih pripovijetki za djecu, dječjeg pisca Dragutina Horkića. Priče zbirke govore o pripovjedačevim pustolovinama, koje su se odvijale diljem bivše Jugoslavije. Svaka pripovijetka donosi zanimljivu priču ili događaj vezan uz pripovjedačev boravak u određenom kraju. Upravo zbog toga djelo je moguće promatrati kao putopis ili svojevrsnu geografsku kartu s prirodnim i kulturnim znamenitostima zemalja naše regije, koju čine područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije.
Pripovjedač govori o ljudima koje je upoznao i stvari koje je od njih naučio. Priča o brojnim skrivenim prirodnim bogatstvima te o običajima karakterističnima za određeni kraj. Zanimljivo je i to što je autor kroz priču prikazao i brojne zaboravljene zanate te otkrio koliko je nekad bilo teško doći do proizvoda koji su nam danas lako dostupni.
Umjesto da radnju svojih kratkih priča smjesti u neko zamišljeno područje, autor svoje likove i događaje smješta u realistične prostore koje čitatelji i samostalno mogu posjetiti i uvjeriti se u istinitost njegovog pripovijedanja. Vjerodostojnosti samih kratkih pripovijetki i likova koje pripovjedač upoznaje na svojim putovanjima doprinosi i činjenica da je Dragutin Horkić bio nagrađivan novinar te je tijekom svoje novinarske karijere proputovao mnoge krajeve, upoznao razne ljude s kojima je razgovarao o običajima, krajevima, starim zanatima i navikama. Oni najzanimljiviji i najčudesniji detalji okupljeni su u četrdeset i šest kratkih priča u ovoj knjizi.
Djelo je popraćeno ilustracijama Jože Rebernaka koje prikazuju prizore iz pojedinih pričica i pridonose dojmu koji ostavlja zbirka pripovijetki.
Vrsta djela: zbirka pripovijedaka
Tema djela: priče s pripovjedačevih pustolovina diljem bivše Jugoslavije
Ideja djela: kako bismo doživjeli uzbudljive pustolovine i obogatili se znanjem, nije potrebno otići u daleke krajeve, bogatstvo se krije svuda oko nas
Mjesto radnje: Slavonija, Zbjeg, migalovačka šuma, baranjski Pariz, Split, Geverkenek, Rastoke, Baška, otok Prvić, Kamačnik, Plitvička jezera, Slavonski Brod, Vrba, Kobaš, Jelas-polje, otok Lokrum, Omiš, Petrovaradin, Mali Lošinj, Ajdovščina, Hercegovina, Ljubljana, Zagreb, zagrebački Poštanski muzej, Fužine, Bihać
Kratak sadržaj
Na početku prvog poglavlja, pripovjedač upoznaje čitatelja s mjestom gdje živi. Radi se o ”okolnim brdima”, odakle se pogled pruža na zelene livade, njive i rijeku Savu. Svakog jutra pripovjedač se spušta u selo, dolazi do lijepe, velike kuće i pred njom ostavlja svoj štap, koji služi kao posjetnica da svi odmah znaju tko je u kući. U kući se okupljaju djeca koja slušaju pripovjedačeve priče o štapu daždevnjaku, njegovim čarobnim moćima i avanturama. Zbog toga su djeca taj štap prozvala ”pustolovom pred vratima”. Pripovjedač djeci pripovijeda mnoge priče.
Prva priča govori o profesoru Juraju Kolombatoviću koji je prije devedesetak godina živio u Splitu. Taj je profesor svake godine svoje učenike vodio na brdo Marjan i podučavao ih o prirodi i biljkama. Svaka nova generacija na brdo bi ponijela vrećicu sa zemljom kako bi pomogla biljkama u borbi s kamenjem. Kako su godine prolazile, bilje je raslo te se pretvorilo u veliku šumu koja i na Marjanu postoji i danas.
Sljedeća priča govori o pripovjedačevu boravku u gradu Geverkeneku. Tamo je naišao na ženu koja je sjedila i vezla čipku. Taj prizor posjetio ga je na jedno umjetničko djelo. Žena se zvala Karolina. Pripovjedač je sjeo kraj nje i započeo dugi razgovor. Razgovarali su o rudarima Idrije, čipkarstvu, starim listinama i zapisima.
U lovu je pripovjedač susreo Mihajla Barnića, lovca iz slavonskog sela Zbjega. Pripovjedač naglašava da je to lovac kojeg treba zapamtiti. Osobito je opčinjen fazanima te naglašava da dobro pazi kad je u lovu da ih slučajno ne ubije. Lovi samo lisice i divlje svinje, a ostale životinje zaobilazi i ostavlja u miru. Jednom je pripovjedač bio u lovu te je boravio na promatračnici čitavu jednu noć. Bio je svjedok predivnom dolasku zore i pojavi sunca nad gustom šumom.
Pripovjedačevi doživljaji u Slavoniji nisu završili s lovom. Jednom je prilikom hodao uz rub hrastove šume i tamo iznenada sreo čovjeka s podvodnom puškom. Pripovjedača je začudilo što čovjek hoda šumom s podvodnom puškom pa je isprva pomislio da se negdje usred šume nalazi jezerce ili bara, ali nije ih bilo. Pripovjedač mu je prišao i upitao ga hoće li doista nešto loviti tom puškom. Čovjek mu je odgovorio da nije ribolovac nego električar. Uz pomoć podvodne puške uspio je popraviti izolator koji je bio u kvaru, a stajao je na visini od četrnaest metara. Pripovjedač je nastavio put prema Andrijevcima.
U Slavoniji je pripovjedač slušao i priču o did-Franji i njegovoj slavnoj pušci ”turkinji”. Nije se znalo je li did-Franja tako dobar lovac zbog te puške ili je ona na dobrom glasu zbog tako dobrog lovca kao što je bio did-Franja. Svoju pušku did-Franja je tako dobro sakrio da su je njegovi sinovi godinama tražili. Danas stoji obješena na zidu, a ostali lovci dolaze gledati je i diviti joj se.
U prirodne ljepote Slavonije pripovjedač se uvjerio i ploveći čamcem po Jelas-polju. Pripovjedač i dvojica njegovih prijatelja, Mirko i Slobodan, čamac su izronili iz jezera i pripremili ga za plovidbu. U jezerima Jelasa boravi 181 200 šarana. Uz jezera su lovili i ptice močvarice.
Na Bosutu je plovio s kormilarom Lukom i domaćinom Vladom. Bilo je maglovito i prohladno jutro. Domaćin je objasnio pripovjedaču kako je Bosut dobio ime – dali su mu ga Turci, a Bosut zapravo znači ”rijeka bez vode”. Danas je rijeka Bosut dugačka 186 kilometara i najveći je lijevi pritok Save. U Bosutu je među ribom najpoznatiji bosutski linjak, koji izumire u vodama Europe.
Od svih rijeka pored kojih je bivao, pripovjedača se možda najviše dojmila rijeka Buna. Ta rijeka bogata je pastrvama, a pripovjedač je veliki poznavatelj i obožavatelj riba pa je tamo uživao. Uz rijeku Bunu vezane su mnoge legende, a posebice ona koja govori o starom vodeničaru i njegovu sinu koju je otišao za pastira jednom bogatom begu. Osim rijeke Bune, pripovjedač je mnogo puta boravio i kod starog mlinara na vodenici, na rijeci Dobri. Mlinar mu je pripovijedao o svojem životu i o legendama koje su govorile o mlinarima čarobnjacima te se prenosile generacijama.
Družio se i s mlinarima na rijeci Slunjčici, točnije, s mlinarom Ivicom Kovačevićem. U njegovoj se obitelji zanimanje mlinara također prenosilo generacijama. Posebno ga se dojmila priča o ”Slatkom” ribaru koji je dolazio s kopna te zato nije bio prihvaćen među ostalim ribarima u Baški na otoku Krku.
Jednom prilikom pripovjedač je sa svojim društvom skrenuo s puta kojim je krenuo. Odlučio je poslušati putokaz koji mu je govorio: ”Posjetite kanjon Kamačnik!”. Uskim su stazama stigli do izvora potoka Kamačnika. Ostali su očarani prirodom krškog kraja i mirnoćom tamošnje prirode. Pripovjedačev savjet je da uvijek treba slušati putokaze i upustiti se u pustolovinu.
Tako je jednom otišao i na Plitvička jezera. Opće je poznato kakva nesvakidašnja ljepota krasi Plitvička jezera, ali pripovjedač je htio naglasiti jedan poseban podatak koji nije tako poznat: u šesnaest Plitvičkih jezera živi jedinstvena ribica – pior, otkrivena tek 1865. godine. Pior živi u jatima u plićacima, a prije zime povlači se u podzemlje, u brojne ličke ponornicama jer je tamo toplije. U proljeće ponovno dolazi u predivna Plitvička jezera.
Na otočiću Lokrumu pripovjedač je upoznao Andriju Lesingera, preparatora iz Prirodoslovnog muzeja. Divio se njegovom radu sa životinjama te ga nazvao i čarobnjakom.
Večer uoči Nove godine pripovjedač se zatekao na Malom Lošinju. U luci se održavao vatromet ususret floti brodova i čamaca koja je jutros krenula u lov, a navečer se vraćala. Putnici koji su se iskrcavali s brodova stali su, začuđeni prizorom.
U Škocjanskoj jami doznao je kako se mjeri visina spilja i podzemnih dvorana uz pomoć trika s dječjim balonom. Izveo ga je čiča-Janko: svezao je čvorić na uzici balona gdje mu je bila ruka, a zatim pustio balon da odleti do kamenog stropa spilje. Nakon što je kamen naišao na šiljati stalaktit, puknuo je, a uzica je pala na tlo.
Jedna se kratka, ali zanimljiva pripovjedačeva priča odnosi na zapise iz zečjeg dnevnika. Svaki zec, kako kaže pripovjedač, piše dnevnik i to šapama po snijegu. Pripovjedač je zečje zapise na koje je naišao zapisivao u svoju bilježnicu. Doznao je što su zečevi doživjeli u šumi, što su jeli, koga su osluškivali i kako su se skrivali od opasnosti.
Pripovjedač je sa svojim lovcima znao i planinariti. Jednom prilikom zatekao se na putu prema Rovaču i Orlovim stijenama. Ekspediciju je vodio Andrija Lesinger, a na Rovač su stigli u trenutku kad se pojavilo sunce. Andriju je posebno oduševilo četrnaest orlova na koje su tamo naišli i promatrali ih iz blizine.
Doživio je pripovjedač još zanimljivih pustolovina tijekom planinarenja. Penjući se prema planini Storžič, pripovjedač i njegovo društvo ugledali su neobični oblak. Prema njemu je letjelo mnoštvo leptira koje je njihao vjetar. Izgledalo je kao da oblak ima milijun krila.
Tijekom boravka u Gorskom kotaru, pripovjedač se našao na jezeru Bajer u Fužinama, točnije – na dnu jezera. Zbog pregleda betonske brane i odvodnog tunela, stručnjaci su, naime, morali ispustiti vodu. Mnogo se posjetioca skupilo kako bi pogledalo što se nalazi na dnu jezera. Ribe iz jezera su spašene i sutradan puštene u bistru, hladnu vodu.
Osim toga, pripovjedač je djeci ispričao svoje pustolovine tijekom kojih je doznao kako je cvijeće pomoglo znanstvenicima pronaći cink i nikal i kako su gume automobila mnogo brže zbog čađi. te je upoznao čitatelje s podatkom da se naša jedina tvornica čađi nalazi u Kutini. Ispričao je da su mu tijekom potresa u Slavonskom Brodu na glavu pali jelenski rogovi, pričao je o čarobnom kamenu karbidu, koji se proizvodi u tvornicama, kako su se nekad pisma pisala na štapovima, kamenim pločama, pečenoj zemlji, vosku te zašto je postavljen gromobran na mamutovcu na Okrugljaku.
Posljednju priču pripovjedač je posvetio jedinstvenoj rijeci Uni. Naglasio je da je ona s razlogom dobila naziv Una, što znači jedina. Njezina je bistrina i snaga oduševila pripovjedača, a biljni i životinjski svijet oko nje dao joj je posebnu čar. Uz Unu su se nanizali brojni gradovi: Bihać, Krupa, Bosanski Novi, Kostajnica, a podizale su se i mnoge utvrde i dvorci koji svjedoče o bogatoj povijesti ovih krajeva.
Na kraju djela pripovjedač izdvaja jednu sasvim usputnu informaciju: tijekom boravka u jednom od francuskih zrakoplovnih poduzeća, na zidu je ugledao natpis koji kaže da ”omjer težine tijela i male površine krila” bumbaru teoretski potpuno onemogućuju letenje. A on ipak leti! Pripovjedač ga zbog toga gleda s posebnim divljenjem i poštovanjem.
Likovi: pripovjedač, profesor Juraj Kolombatović, čipkarica Karolina, lovac Mihajlo Barnić, geolog, mlinar Rendulić, mlinar Ivica Kovačević, ”Slatki” ribar, Mario, Ante, Krešo Pažur, Andrija Turk, did-Franja, slikar Zdravko Ćosić, Mirko, Slobodan, Andrija Lesinger, Vlado, Luka, čiča-Janko, Janja i Ruža Šutalo
Analiza likova
Juraj Kolombatović – živio je u Splitu prije devedesetak godina. Bio je profesor, poznati učenjak i pisac. Osobito je dolazila do izražaja njegova ljubav prema prirodi. Svake je godine, naime, vodio svoje učenike na brdo Marjan te im tamo govorio o prirodi i biljkama. Htio je potaknuti ljubav prema prirodi pa je svaka generacija na brdo nosila vrećicu sa zemljom kako bi biljkama bilo lakše boriti se s kamenjem. Tako je profesor podario Splitu ogroman dar – šumu na brdu Marjan, koja postoji i danas.
Mlinar Rendulić – bio je star i pogrbljen, a godine je provodio na svojoj vodenici na rijeci Dobri. Pripovjedač je mnogo vremena proveo u njegovom društvu, razgovarajući o ribama i mlinarevu načinu života. Osim mnogo podataka koje je saznao o životu riba, pripovjedaču je mlinar Rendulić pobliže objasnio koliko je težak život mlinara, koje su nekad smatrali čarobnjacima. Mlinar Rendulić dolazi iz obitelji ribara pa su mu i njegovi djedovi pripovijedali o legendama koje su govorile o mlinarima. Rendulić je uvijek srdačno dočekivao pripovjedača, napominjući da su on i njegova vodenica uvijek tu.
”Slatki” ribar – živio je u Baški na otoku Krku. Bio je vedar i velikodušan čovjek, ali nije bio prihvaćen u društvu ostalih ribara. Razlog tomu je to što je ”Slatki” ribar dolazio s kopna, a tamo je lovio samo slatkovodne ribe. Tako je i dobio nadimak – ”Slatki” ribar. Iako je navikao na slatke vode, ribar je bio jednako dobar u ribolovu na moru. Nakon što je dvadeset puta ostalim ribarima donio svoj ulov, oni su ga, začuđeni, zamolili da im otkrije svoju tajnu. Bili su uvjereni da on ima neko posebno oruđe kojim lovi ribu, no on im je objasnio da se njegov uspjeh u lovu na ribu krije u dobrom poznavanju ćudi i navika riba. Nije bitno radi li se o slatkovodnim ili ribama iz mora.
Did-Franja – bio je slavni lovac iz Vrbe. Poznat je po svojoj slavnoj pušci ”turkinji”, koju mu je donio čovjek upravo iz Turske. Pripovjedač se sreće s did-Franjom na lovačkom sijelu u Vrbi. Did-Franja sjedio je pognute glave, jer ga je pogodio posljednji lovostaj. Bio je poznat kao iskusan lovac, a sad je dolazio kraj njegovim lovačkim pustolovinama. Bilo mu je teško odabrati kojem će od trojice sinova ostaviti svoju slavnu pušku. Nakon što je did-Franja umro, njegovi su nasljednici tražili ”turkinju”, ali nigdje je nisu mogli naći. Tražili su čak i u susjednim selima, ali puške nije bilo. I tako sve do prošle zime, kad ju je ispod hrastovog poklopca na tavanu našao didov najstariji sin Ivo. Objesili su je na zid pokraj did-Franjina zelenog lovačkog šešira pa su je ostali lovci zadivljeno dolazili gledati.
Andrija Lesinger – radio je kao preparator u Prirodoslovnom muzeju na otoku Lokrumu. Bio je veliki ljubitelj ptica i životinja uopće, a pripovjedaču je pravio društvo na više njegovih pustolovina. Često je držao ”predavanja” o pticama na koje su pritom naišli, a osobito su ga se dojmili orlovi koje je mogao promatrati iz blizine tijekom planinarenja na Rovaču.
Pripovjedač u djelu nije imenovan. Prvo što o njemu saznajemo jest da je on osoba koja okuplja djecu u kući u dolini Save te im pripovijeda priče o svojim pustolovinama. Čitajući pripovijetku za pripovijetkom, doznajemo da je pripovjedač često putovao u razne krajeve diljem regije. Često ističe rijeke kao mjesta koja ga inspiriraju, a osobito vodenice te ljude koji svoje čitave živote posvećuju radu u tim vodenicama. Pripovjedač se jako dobro razumije u ribe i ribolov. Gotovo na svakoj rijeci na kojoj je boravio upoznao je društvo koje je lovilo ribu i sprijateljio se s njima. Isto tako, pripovjedačeva velika strast bila je i lov. Probdio je mnoge noći u lovačkim domovima ili usred gustih šuma čekajući lovinu. Tamo je također upoznao mnogo zanimljivih ljudi. Pripovjedač je i mnogo planinario u svom životu, susreo se s mnoštvom zaštićenih životinja i strastvenih znanstvenika.
Bilješka o autoru
Dragutin Horkić hrvatski je novinar i pjesnik, rođen 1925. godine u Brodu na Savi.
Školovao se u rodnom gradu, diplomirao je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1950. zaposlio se kao novinar u Literarnoj redakciji Radio Zagreba, što mu je obilježilo karijeru i potaknulo ga na pisanje. Za svoje je publicističko djelovanje dobio brojne nagrade. Već je 1954. dobio posebno priznanje Hrvatskog novinarskog društva za publicističke radove.
Putujući kao novinar Radio Zagreba, počeo je pisati književna djela namijenjena djeci i odraslima. Prvu je knjigu izdao 1959. godine, pod nazivom “Iz svakog džepa ponešto”. Uslijedila su djela “Viđeno i neviđeno”, “Safari s povećalom”, “Ja, inspektor”, “Pa ipak leti”.
Za zbirku pripovjedaka “Čađave zgode” dobio je nagradu Grigor Vitez 1971. godine, a za roman o Slavonskom Brodu “Nizvodno, Ivani” dobio je nagradu Fran Galović 2000. godine.
Iako je Dragutin Horkić u svojim književnim i publicističkim djelima prikazao brojne prirodne i kulturne ljepote čitave bivše Jugoslavije te ukazao na zastarjele zanate i ”obične” ljude koji žive u raznim krajevima, trajno je ostao vezan uz rodni kraj, što je i vidljivo iz njegovoga posljednjeg romana, posvećenog upravo rodnom kraju.
Godine 2005. nagrađen je ”za literarno čuvanje uspomena, ljubav prema rodnom gradu i doprinos njegovom kulturnom identitetu”.
Dragutin Horkić umro je 8. kolovoza 2009. godine u Zagrebu.
Autor: M.F.
Odgovori