Nađeni Bog je pjesma koja se nalazi u zbirci pjesama “Teški zrak” – sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke “Preobraženja” (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913.-1924.), ciklusa “Posthuma” (1925.-1960.) i dijela u kojem se nalaze “Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine”.
Njegova jedina objavljena zbirka “Preobraženja” uzima se kao preokret u hrvatskoj književnosti, a 1920. godina kao važan datum. No danas se ne izostavljaju ni njegove ranije, adolescentske pjesme, kao ni one objavljene nakon njegove smrti jer zorno prikazuju sazrijevanje Šimićevog pjesničkog duha i okretanje k novim vidicima. Zbirkom “Preobraženja” definitivno se okrenuo ekspresionizmu, koji se itekako osjeti u njegovim pjesmama. Zagovornik je i pobornik slobodnog stiha, ali unosi novitete u vizualnoj formi svojih tekstova pišući stihove kao da postoji središnja os. Stoga mu pjesme nisu centrirane lijevo, nego se simetrično dijele oko te zamišljene središnje osi, čime često pjesme dobivaju izgled riblje kosti ili cvjetne stabljike s listovima.
Posebno je i Šimićevo shvaćanje i uporaba interpunkcije. Izbjegava točku kao oznaku kraja rečenice, ali zato često upotrebljava trotočje i dvotočje, koji naglašavaju ili slutnju i nedorečenost (trotočje) ili suprotnost i povećanje pozornosti (dvotočje). Šimićevo pjesništvo prožimlju gotovo opsesivne teme kao što su tjelesnost, bolest/smrt i čežnja za onozemaljskim.
Sve ovo preslika je njegovog života, u kojemu je kao mladić počeo pisati pjesme s velikim ambicijama i bajnim vizijama svijeta, i kada je taj isti mladić počeo bolovati od sušice u najboljim godinama. Životne okolnosti stoga su odredile i njegovu pjesničku putanju koja sadrži niz lajtmotiva koji odražavaju i njegova psihološka stanja i poglede na svijet. Stoga su najčešći lajtmotivi zvijezde/zviježđe, smrt/bolest, tijelo/tjelesnost, noć/tama, krik/vrisak. Gotovo sve pjesme pisane su u prvom licu, koje na vješt način uspijeva poopćiti nevolje i strahove pojedinca na cijelo čovječanstvo.
Nađeni Bog – analiza pjesme
Za Šimićevu poetiku veže se nerijetko i religiozna tematika, ali ne nužno u smjeru izravnih himni Bogu, nego više u smislu religioznih promišljanja i traženja smisla života i Božje uloge u njemu.
Pjesma “Nađeni Bog” ostvaruje jednu središnju misao, a to je da je Bog u svemu oko nas. “Ne traži Boga mišlju, u praznini”. Na taj način pjesnik se obraća čitatelju i kao da mu pokušava dati do znanja da je on konačno spoznao i našao Boga, i želi prenijeti svoje iskustvo svima. Imperativi “ne traži” i ” ne pružaj” naglašavaju određenu poslaničku narav pjesme. Bog nije u misli koja je “tamna sjenka”, nego se manifestira na više načina. Prije svega On je u “zvuku i muku”.
U prvoj i drugoj strofi (katreni) pjesnik se trudi naglasiti blizinu Boga (“Uza te Bog je, uvijek u blizini”, “Bog ti je uvijek najbliži od svega”). Boga pronalazi u boji neba, dragom licu, svemu onome što ti je srcu drago i što doživljavaš ili čak i ono što ne vidiš. No, Šimić naglašava i bogobojaznost i nužno poštovanje (“i plaši te iz svake stvari: nema tajne”) koje čovjek treba osjetiti prema nečem svetom.
Iako pjesma govori o Bogu, te prvenstveno pripada religioznom žanru, ovo je prije svega refleksivna tema koja promišlja o duhovnosti i promatranju svega što nas okružuje kao dijela jedne veće energije, sile koja upravlja svime. Svetost Boga i svega onoga što On predstavlja na ovaj način materijalizira se na Zemlji u životu svakog čovjeka koji zna otvoriti sva čula i shvatiti: “na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti/ Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti”. Ono što je pjesnik htio poručiti je da ne tražimo Boga izvan sebe i nama poznatog svijeta, nego da Božji mir, blaženstvo i sreću nalazimo u životu koji nam je dan i pomoću sredstava kojima raspolažemo.
U ovoj pjesmi vidimo i karakterističnu pjesnikovu upotrebu interpunkcije. Točka kao oznaka kraja rečenice ne postoji, više kao oznaka kraja jedne logičke misli. Jedna jedina točka u pjesmi (“Uza te Bog je.”) stoga istovremeno označava kraj argumentiranja i navještaj završne upute: “Otvori sva čula:”. Zarezima se odvajaju umetnute misli ili dodatna objašnjenja, a služe i za asindetonsko povezivanje (“Uza te Bog je, uvijek u blizini”). No, dvotočje kao i u većini drugih Šimićevih pjesama služi kao elaboracija argumenta prije znaka. Rima je u pjesmi prisutna u prvoj strofi (abac) i u zadnja dva stiha (pljušti, šušti).
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu zavšio je u Drinovcima, a gimnazuju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkeloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjestnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.D.
Odgovori