Ivo Vojnović piše ciklus “Lapadskih soneta” u razdoblju između 1891. i 1901. godine, kojim najavljuje poeziju hrvatske moderne. Zbirka se sastoji od sedam soneta, od kojih su tri objavljena u Viencu 1894. (“Na Mihajlu”, “Januar”, “Carmen”), a preostala četiri objavljena su i pod imenom “Dubrovački soneti” 1900. i 1901. godine (“Oni”, “Miholjice”, “Utjeha” i “Prélude”).
Soneti su simboličko-umjetnički stilizirani dojmovi iz prirode, u kojima se očituje impresionistička vizija. Ovim sonetima Vojnović je prethodnik hrvatske pjesničke moderne, kao što je i njegova drama “Ekvinocij” najava kazališne moderne. Dva soneta iz zbirke “Lapadski soneti” (“Prelude” i “Na Mihajlu”) uokviruju Vojnovićevu “Dubrovačku trilogiju”, koja se sastoji od drama “Allons enfants”, “Suton” i “Na taraci”. U ta dva soneta uokvirio je tjelesnu i duševnu klonulost likova koja prati propadanje dubrovačke vlastele i Republike.
“Na Mihajlu” je sonet koji je Vojnović napisao u Dubrovniku 1892. godine, a nalazi se na kraju “Dubrovačke trilogije”. Pjesma uokviruje temu propale i nestale dubrovačke vlastele, koja je završila svoje postojanje na groblju Sv. Mihajla. Tako je Vojnović simbolički zakopao i ostatke Republike i završio svoju tragičnu priču o propasti slavnog Dubrovnika.
Na Mihajlu – analiza pjesme
Pjesma “Na Mihajlu” napisana je u formi soneta, a pripada socijalnoj lirici. Tema je propadanje dubrovačkog plemstva, “u crnom lijesu nošeni od fakina”. Prva strofa sugerira impresionistički doživljaj teškog pogrebnog zvuka koraka “fakina” koji nose vlastelu u lijesu. Smrt je izražena eufemizmom “zadnje sijelo”. Ugođaj groblja i posmrtne ceremonije dočarani su motivima crnog lijesa, zadnjeg sijela, propela i ruzmarin. Od pogleda na svršetak jednog dubrovačkog staleža i jednog povijesnog razdoblja, Vojnović kreće u daljnja razmatranja o prošlosti Grada i slobodi Republike, koje se ne mogu vratiti.
Druga strofa govori o reminiscencijama na prošlost, ali i o dobrim i lošim trenutcima: “Nakon svih borba naslijeđenih strasti/ i mržnje davne što ti žile pali”, šetnja, šala, plandovanja. Sve to sada je nestalo i propalo, zakopano tu, na groblju Sv. Mihajla. Motiv groblja ovdje predstavlja prostornu metonimiju, u kojoj se u sliku iz sadašnjosti umeće slika iz prošlosti.
Groblje podsjeća na doba “kad je Knez još vlado”. Unatoč motivu groblja koje konotira pesimističan i tjeskoban ton, ovaj sonet zato nosi melankoličan ton žaljenja za “djedovima mrtvim”. Prošlost se predstavlja nadmoćnom za sadašnjost, jer iščezle norme starog društvenog sistema djeluju i dalje u liku onih koji takvim normama ostaju nakloni. Na taj način pruža se i etička nadmoć prošlosti, kao doba kada je i dobro i zlo bilo bolje nego danas, tamo gdje su djedovi “navijek spali”. Tradicija i stari sustav vrijednosti su skupljeni u liku Kneza i djedova. Oni sada “trunu dalje bar u miru”, a krotko stado pase, dok u gaju sniju Gospari.
Arkadski krajolik unosi dašak idealističkog poimanja novog Dubrovnika, koji se spaja sa slavnom prošlosti. U posljednjoj tercini taj se ugođaj pojačava na akustičnoj razini. Personificirani “čempresi grobni” sviraju eolsku liru, pjevajući “Requiem aeternam!”, “možda šapću o raju”. Završne riječi sumiraju pjesnikovu misao o prošlosti kao o boljem vremenu, kao o onoj koja je iznad sadašnjosti po moralnim, društvenim i religijskim vrijednostima. Raj je metafora za prošlost, ali takva metafora naslućuje i pesimističnu sliku sadašnjosti i lik čovjeka koji zakopava sreću i slavu te živi u turobnoj sadašnjosti.
U sonetu nalazimo personifikacije (“mržnje davne što ti žile pali”, “čuj eolsku liru čempresa grobnih”), eufemizam za smrt (“zadnje sijelo”), polisindeton (u drugom katrenu, u kojem se niže vezni “i” radi naglašavanja) te opkoračenje (prijenos pjesničke misli iz katrena u prvu tercinu, što također ima ulogu naglašavanja i isticanja prenesenih riječi). Rima je u katrenima abab cdcd, a u tercinama abc dbd.
Bilješka o autoru
Ivo Vojnović je hrvatski književnik rođen 1857. godine u Dubrovniku. Najistaknutiji je i najsvestraniji dramski pisac moderne. Pohađa gimnaziju u Splitu, a pravni fakultet u Zagrebu i Beču.
1880. je godina kada se Vojnović prvi put pojavljuje u književnosti i to zahvaljujući našem drugom velikanu Augustu Šenoi koji mu je kao urednik časopisa Vijenac objavio prvu pripovijetku Geranium.
Od 1891. do 1901. piše pjesme koje objavljuje u zbirci Lapadski soneti.
Dubrovačka trilogija njegov je najpoznatiji dramski kompleks o propasti Dubrovačke republike. U trilogiju spadaju drame Allons enfants (1. dio), Suton (2. dio) i Na taraci (3. dio).
Dubrovačka trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika, svijet te drame rodio se u doba njegova boravka u Dubrovniku.
Nakon prvog dramskog djela – Psyche, slijedi još uspješniji Ekvinocij koji mu donosi zanosne kritike i prodoran uspjeh i slavu. Počinje dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta.
Umire u Beogradu 1929. godine.
Autor: I.D.
Odgovori