Molitva je pjesma koja se nalazi u zbirci pjesama “Teški zrak” – sabrana knjiga pjesama i ostalih djela Antuna Branka Šimića, koje se sastoji od zbirke “Preobraženja” (1920.), Pjesama objavljenih u periodici (1913.-1924.), ciklusa “Posthuma” (1925.-1960.) i dijela u kojem se nalaze “Koncepti, fragmenti, skice iz rukopisne književne ostavštine”.
Njegova jedina objavljena zbirka “Preobraženja” uzima se kao preokret u hrvatskoj književnosti, a 1920. godina kao važan datum. No danas se ne izostavljaju ni njegove ranije, adolescentske pjesme, kao ni one objavljene nakon njegove smrti jer zorno prikazuju sazrijevanje Šimićevog pjesničkog duha i okretanje k novim vidicima. Zbirkom “Preobraženja” definitivno se okrenuo ekspresionizmu, koji se itekako osjeti u njegovim pjesmama. Zagovornik je i pobornik slobodnog stiha, ali unosi novitete u vizualnoj formi svojih tekstova pišući stihove kao da postoji središnja os. Stoga mu pjesme nisu centrirane lijevo, nego se simetrično dijele oko te zamišljene središnje osi, čime često pjesme dobivaju izgled riblje kosti ili cvjetne stabljike s listovima.
Posebno je i Šimićevo shvaćanje i uporaba interpunkcije. Izbjegava točku kao oznaku kraja rečenice, ali zato često upotrebljava trotočje i dvotočje, koji naglašavaju ili slutnju i nedorečenost (trotočje) ili suprotnost i povećanje pozornosti (dvotočje). Šimićevo pjesništvo prožimlju gotovo opsesivne teme kao što su tjelesnost, bolest/smrt i čežnja za onozemaljskim.
Sve ovo preslika je njegovog života, u kojemu je kao mladić počeo pisati pjesme s velikim ambicijama i bajnim vizijama svijeta, i kada je taj isti mladić počeo bolovati od sušice u najboljim godinama. Životne okolnosti stoga su odredile i njegovu pjesničku putanju koja sadrži niz lajtmotiva koji odražavaju i njegova psihološka stanja i poglede na svijet. Stoga su najčešći lajtmotivi zvijezde/zviježđe, smrt/bolest, tijelo/tjelesnost, noć/tama, krik/vrisak. Gotovo sve pjesme pisane su u prvom licu, koje na vješt način uspijeva poopćiti nevolje i strahove pojedinca na cijelo čovječanstvo.
Molitva – analiza pjesme
Ovo je jedna od najranijih Šimićevih pjesama napisanih slobodnim stihom. Pjesma pripada religioznoj tematici, ali prije svega intimnoj, refleksivnoj lirici. Dio je pjesnikove lirike objavljene u periodici, no ne odstupa od njegovih polazišta kakva nalazimo i u zbirci “Preobraženja”.
Naslov “molitva” upućuje na već karakterističnu pjesnikovu zaokupljenost motivima duhovnosti, božanskoga i onostranog. No ova pjesma prije svega je iskaz jednog patnika, očajnika, koji se obraća Bogu da ga digne s koljena prema visokim zvijezdama. Motiv i prisutnost Boga kojeg apostrofira pjesnik kao da je više upotrijebio ne bi li dao određenu težinu i svetost svojoj patnji, jer spominjanje Boga na neki način legitimira i opravdava njegovu očajničku molitvu.
Antun Branko Šimić voli se služiti oksimoronima, koji se u ovoj pjesmi iskazuje u dva jednaka stiha “Noćas tišina bjesni svoju oluju”. Ovim stihom Šimić počinje svoju pjesmu, a iste riječi ponavlja u šestom stihu. Tišina je nešto spokojno, ponizno i gotovo sveto, pogotovo kad je molitva i obraćanje Bogu u pitanju. No, uz motiv tišine pjesnik veže i oluju, kao nešto dramatično, puno nemira i nečeg čovjeku nedohvatljivog. S druge strane, oluja je prirodna pojava, kojom upravlja neka elementarna sila, čovjek na nju nema utjecaja.
Oluja, vjetar, vijavica, sinonimi su za Šimićeve nagovještaje novoga i odnošenje starog. Baš kao što vjetar uzvitla sve oko sebe, ogoli i na neki način pročisti, tako i oluja u ovoj pjesmi predstavlja simbol željene katarze. Zato i kaže da tišina (dakle ono sveto i mirno) bjesni svoju oluju, koja će mu kroz tu patnju i očaj na kraju donijeti smiraj. Pjesnik se kao lirski subjekt “ja” predstavlja očajnikom koji pada na koljena “i pruža ruke, moli”, jer mu životne okolnosti nisu reprezentacija njegovih ideala.
Prva i treća strofa povezane su stihom s početka pjesma, te prvi dio pjesme kompozicijski i sadržajno čine cjelinu za sebe. Možemo čak reći da podsjećaju na biblijske psalme, koji često sadrže refren kojim se postiže ritmičnost i melodioznost. Drugi dio pjesme čini niz od 14 astrofičnih stihova, koji su elaboracija pjesnikove molitve. Opet se javlja motiv “noći” i “noćnosti”, koji je tako čest u Šimićevom pjesništvu. I ovaj dio sadrži refrenski stih “jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća”, koji se odnosi na subjektove težnje za slavom i radošću. Zapravo se iz ovih stihova iščitava pjesnikov stav o njemu samome kao patniku, žrtvi života, koja je uskraćena za životne slasti.
Svoj život karakterizira motivima noći i mraka: “moje noći sjaju”, “moje noći mirišu”, “moje oči mračne i žalosne”. A spomen “visokih zvijezda” evocira na pjesnikovu opsesiju onostranošću i težnji idealima, što je uostalom motiv koji je kod Šimića najprisutniji. Posljednji stihovi na romantičarski način iznose pjesnikove mladenačke ambicije i onoga što on želi od života: “da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda/ i cvijeća cvijeća.”
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu zavšio je u Drinovcima, a gimnazuju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkeloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjestnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.D.
Odgovori