Mali vodenjak je zanimljiva i fantastična pripovijest u kojoj su opisani stanovnici jednog ribnjaka. U knjizi čitatelj može steći uvid u odrastanje malog vodenjaka tijekom prve godine života. Život cijele obitelji vodenjaka podsjeća na život ljudi jer oni poput ljudi žive u kućama, odgajaju svoju djecu te odlaze u posjete.
Kuća u kojoj su vodenjaci živjela nije bila obložena žbukom nego je bila napravljena od blata. Podovi u kući su bili čisti i na njima se nalazio bijeli pijesak, a na prozorima su visjele zelene zavjese sašivene od puzavca i algi. Kuća je imala dnevni boravak, spavaću sobu, blagavaonicu te hodnik. Sve su sobe bile pune vode jer se kuća nalazila pored vodenice na dnu ribnjaka.
Mali vodenjak je sastavljen od 21 poglavlji koja se vremenski nadovezuju jedno na drugo. U svakom poglavlju nalazi se opisan doživljaj malog vodenjaka, a pripovijest obuhvaća period od proljeća pa sve do zime. U završnom poglavlju govori se o dolasku zime, hladnog godišnjeg doba u kojem vodenjaci poput medvjeda spavaju zimski san i raduju se dolasku proljeća.
Pripovijest koja je prvotno namijenjena djeci mogla bi i roditeljima pružiti korisne informacije o tome kako biti dobar roditelj, koji dijete ne ograničava na život pod staklenim zvonom i koji ima snage dopustiti djetetu da se nauči na vlastitim pogreškama te se raduje uspjesima svog djeteta i cijelo vrijeme ga potiče na znatiželju ukazujući na sve sitnice koje život mogu učiniti lijepim.
Glavna karakteristika knjige je maštovitost u kojoj dolazi do miješanja zbilje i mašte. Otfried Pressler stavlja nestvarne likove u okruženje koje postoji u pravom životu. Čitatelj u djelu može očima glavnog lika vodenjaka promatrati svijet ljudi odozdo kako plivaju na površini. Ono što je vodenjacima normalno kod ljudi je čudno. Tako će mama vodenjaka ukoriti ako u kuću uđe suhih nogu, dok će ljudska mama ukoriti dijete ako joj u kuću uđe mokrih nogu.
Odrastanje vodenjaka ide brže nego kod ljudi, a svatko tko pročita pripovijest, neće moći a da ne primijeti sličnost sa svojim životom i odrastanjem. Mali Vodenjak ima sve osobine kao i ljudsko dijete. Ono je znatiželjno, nestrpljivo, veselo i razigrano biće.
Kratak sadržaj
Lijepog proljetnog dana raspoloženje u obitelji vodenjaka bilo je na vrhuncu. Mama i tata su dobili sina, a kada je mama obavijestila tatu da je mali vodenjak došao na svijet, otac nije mogao biti sretniji zbog tog lijepog trenutka. Priznao je kako je uvijek htio sina sa zelenom kosom.
U čast rođenja malog vodenjaka roditelji su odlučili prirediti proslavu, pa su pozvali preko dvadeset rođaka. Okupilo se njih dvadeset i sedam koje je mama počastila slasticama. Nakon jela svi su imali priliku vidjeti najmlađeg člana obitelji. Rođaci su jedan za drugim zavirivali u košaru, a nisu mogli vjerovati kada je vodenjak ustao iz svoje košarice i zaplivao. Začudili su se kako tako maleno biće već može plivati.
Dani koji su uslijedili vodenjak je iskoristio kako bi istražio kuću u kojoj je rođen. Ubrzo mu je dosadio boravak u kući i htio je izaći van. Mama je bila protiv toga, ali zato je otac bio na strani sina pa je uspio nagovoriti mamu da ga pusti kako bi ga izveo na prvo plivanje van kuće. Prije toga je dobio potrebnu odjeću.
Otac je sinu dao nekoliko savjeta, pa ga je tako upozorio da dobro otvori oči i pokuša zapamtiti sve što ugleda. Nije bilo potrebno da mu ponavlja jer je dječak bio znatiželjan. Jedva je dočekao trenutak da može plivati oko kuće. Koristio je svaku priliku da dozove majku i mahne joj.
Plivajući ribnjakom tata vodenjak i sin susretali su ostale stanovnike koji su tamo živjeli, a čija je imena dijete pokušalo zapamtiti. Približili su se morskoj travi i tada je sin dobio prvo upozorenje od oca, a unatoč tome mali vodenjak se zapleo u trave i otac je morao priskočiti da mu pomogne. To je dijete toliko umorilo da više nije imao snage plivati, ali srećom u blizini trave je prolazio šaran Ciprijan, koji se odmah ponudio da će malog vodenjaka odnijeti na svojim leđima do kuće. Maleni je toliko bio oduševljen tom vožnjom, da mu je šaran morao obećati da će to još jednom ponoviti.
Dječak je poput ostale djece bio znatiželjan, pa je tako volio zaviriti na sva mjesta u ribnjaku. Svakog dana je otkrivao nove stvari, pa je jednom u tamnoj špilji naletio na životinju s mnogo očiju. Toliko se prestrašio da je iduće noći imao ružne snove i zbog toga je spavao s tatom u krevetu.
Kako se bližilo ljeto tako su dani bili sve duži i topliji. Tata vodenjak je iskoristio lijepo vrijeme i poveo je sina prema obali. Bio je to prvi put da se nalazio iznad površine vode. Tata je morao cijelo vrijeme objašnjavati kako izvan vode vretenca lete, a ne plivaju. Istog dana je mali vodenjak prvi put vidio ljude. Bio je začuđen kako mogu plivati bez plivaćih kožica. Otac ga je upozorio da se mora čuvati ljudi.
Od tog je dana dječak sam odlazio do obale i promatrao sve što se događa. Volio se ljuljati na grani vrbe. Jednom se više zadržao jer je upravo svjedočio dolasku zelenih kuća na kotačima. Bio je toliko oduševljen ciganskim čergama da je zaboravio na vrijeme i nije čuo tatu kako ga zove. Kada se napokon vratio mama je bila ljuta i zabrinuta jer se vratio suhih nogu. Za vodenjaka to može biti opasno jer se može razboljeti. Bio je kažnjem zabranom izlaska iz kuće na nekoliko dana.
Tata se opet založio za sina pa je uspio nagovoriti mamu da pusti njega i sina da izađu van na kišu. Mali vodenjak je tada prvi put osjetio kišu, a bio je uvjeren kako se radi o živom biću. Uživao je u vlažnom zraku. Budući da su dani bili sve topliji, sve je više ljudi dolazilo na kupanje što nije odgovaralo Ciprijanu jer ih on nije volio. Za razliku od njega vodenjak je uživao promatrajući ljude dok plivaju jer su mu bili smiješni.
Nakon što je izronio na površinu primijetio je mali čamac u kojem su se vozili ljudi. I vodenjak je poželio probati vožnju, pa je čekao priliku kada će čamac biti prazan da iskuša to neobično iskustvo. Veslati nije znao, ali mu je zato pomogao lagani povjetarac. U tom se trenutku pojavio mlinar koji je tražio da vrati čamac. Dječak se uplašio i skočio u vodu, a mlinar je bio sav u šoku jer je mislio da se dječak utopio. Malom vodenjaku je bilo drago što se mlinar zabrinuo jer ipak mu nije dao da se vozi u tom čudnom drvenom sanduku.
S druge strane ribnjaka nalazila brana i vodenica. Otac je sinu objasnio kako je brana važna za sve stanovnike ribnjaka jer pomaže spriječiti njegovo presušivanje. Ciprian se najviše bojao brane jer je vjerovao da bi mu se moglo dogoditi nešto strašno kada bi ga voda povukla. Zbog toga je bio sav u šoku kada je dječak predložio novu igru.
Mali vodenjak se htio našaliti sa šaranom, ali je zbog jurenja niz žlijeb uspio promašiti vrata i završiti na kolu od mlina. Kolo ga je povuklo i ponovno bacilo u vodu, a nakon proživljenog prvog šoka dječak je shvatio da mu se ova igra zapravo sviđa. Nakon što je prošlo nekoliko dana, vodenjak je zaključio kako je prava šteta što mlinar do pola ostavlja vrata i kada bi vrata bila širom otvorena, mlaz bi bio jači i on bi mogao brže juriti.
Iskoristio je priliku dok mlinara i njegove obitelji nije bilo kod kuće pa je otvorio vrata i počeo se igrati. Voda je počela otjecati iz ribnjaka, ali veselje nije dugo trajalo jer se pred dječakom stvorio tata koji je bio ljut. Izvukao ga je iz vode, zatvorio vrata i djetetu izbrojao dvadeset pet udaraca po turu. Otac je bio ljut jer je ribnjak mogao presušiti i što bi onda bilo sa svim njegovim stanovnicima.
Iako je bio kažnjen dječaku nije bilo dosadno jer je običavao skupljati stvari koje su ljudi znali bacati u ribnjak. Uz sebe je imao zbirku neobičnih stvari poput probušene cipele, pivske boce i drugih dragocjenosti. Želio je zadiviti svog prijatelja šarana. Ali Ciprijanu se zbirka nije svidjela jer nije mogao shvatiti čemu bi sve te stvari mogle poslužiti. Tako je mali vodenjak dobio priliku da svom prijatelju pokaže kako može biti koristi od onog što je skupio.
Jednog dana se Ciprijan namrštio jer se na obali nalazio ribič. Dječak se odlučio našaliti sa čovjekom, pa mu je počeo na udicu stavljati svoje stvari. Ribič je bio ljut jer je ostao bez dobrih crva, a umjesto da iz vode izvuče ribu on je dobivao samo smeće. Na kraju je vodenjak za udicu zakačio lonac, ali je prije toga sjeo unutra. Nakon što je ribič ugledao čudno stvorenje sa crvenom kapicom kako divlje udara, uplašio se. Ciprijan se dobro nasmijao i priznao je vodenjaku kako njegove stvari ipak nisu bezvrijedne.
Nakon što je ribič pobjegao dječak je iskoristio priliku da slomije štap za pecanje, a kišne crve koji su ostali poklonio je Ciprijanu da se osladi. Sve što se dogodilo šaran je ispričao tati vodenkonju, koji je bio ponosan na svog sina i odlučio ga je nagraditi. Poveo ga je da ga prati tijekom noćnog izlaska na obalu. Tata je uzeo i harfu. Sjeli su na obalu ispod vrbe i tata je zasvirao. U tom su se trenutku s livade počele dizati vile maglenice. Pojavio se i mjesec kojeg je dječak vidio po prvi put. A kada je vidio mjesec u ribnjaku skočio je za njim da ga ulovi. Otac ga je pustio da sam shvati kako je to odraz i ništa drugo.
Polako se bližila jesen i mali vodenjak je tada prvi put ugledao čovjeka s naočalama. Osmijelio se i približio čovjeku da ga pita što mu se to nalazi na nosu. Čovjek ga nije lijepo dočekao jer je mislio da mu se ruga i odvratio mu kako vodenjaci uopće ne postoje. Čovjek je potrčao za njim, ali ga je dječak uspio nekoliko puta potopiti, pa je čovjek pobjegao. Bijeg je bio popraćen uz smijeh svih stanovnika ribnjaka koji su se u to vrijeme našli u blizini.
Sve je više bilo žutih listova, a dok ih je pokušavao izbrojiti dječaku je pozornost odvukla skupina dječaka koji su na obali pekli kamenje. Prišao im je i pitao ih je kakvo je to kamenje, a dječaci su mu tada objasnili da se radi o krumpirima. Ponudili su da proba i nakon toga je sklopljeno prijateljstvo. Ljudenjaci (kako ih je dječak zvao) donosili su svaki dan nešto novo da proba, a malenom je baš sve bilo ukusno.
Kako bi im se odužio počeo je donositi poslastice iz majčine kuhinje, ali im one nisu odgovarale. Zbog toga im je donio puževe kućice i školjke. Jednog dana je skupio dovoljno suhih grana da dječaci mogu zapaliti vatru. Pitao ih je imaju li uz sebe munje iz kutije. Mislio je na šibice. Kada su ljudenjaci shvatili da mu se sviđaju šibice, poklonili su mu kutiju, a on je odmah požurio šaranu da mu pokaže zanimljivu čaroliju.
Ciprijan je u posljednje vrijeme bio loše raspoložen jer mu nije odgovaralo što se mali vodenjak druži s ljudenjacima. Šaran nije vjerovao ljudima. Čarolija na kraju nije uspjela jer su se šibice smočile, a šaran ga je pokušao uvjeriti da su ga dječaci prevarili. Maleni je odbio vjerovati u to i krenuo je na obalu. Ljudenjaci su mu objasnili zašto nije uspio zapaliti šibice, a da dokažu šaranu da nisu loši, napunili su kutiju crvima i dali vodenjaku da ih odnese šaranu.
Jesen je sve više odmicala i približavala se zima. Mali vodenjak je krenuo prema površini, ali je odjednom udario u nešto čvrsto. Bio je to led i tata mu je rekao da je došlo vrijeme za zimski san. Cijela obitelj se prije spavanja pozdravila i rekla da se vide do idućeg proljeća. Prošla godina je za malog vodenjaka bila toliko zanimljiva da će cijelu zimu imati o čemu sanjati.
Vrsta djela: fantastična pripovijest
Vrijeme radnje: od proljeća do zime
Mjesto radnje: jezerce pored mlina
Likovi: mali vodenjak, tata vodenjak, mama vodenjak, šaran Ciprijan
Mali vodenjak je glavni lik neobične pripovijesti, a koji je oduvijek bio znatiželjno dijete baš kao i ljudsko dijete, samo što je živio u drugačijem okruženju. Veseli se svakom danu koji dočekuje sa znatiželjom i optimizmom.
Mama vodenjak je vječno zabavljena kućanskim poslovima, ali unatoč tome uvijek ima dovoljno vremena da prema svom djetetu pokaže dovoljno ljubavi i brige. Kod mame je prisutan strah da bi se malom vodenjaku moglo dogoditi nešto loše.
Tata vodenjak je otac kojeg bi svako dijete htjelo imati. Osim što je dobar prijatelj malom vodenjaku, on je ujedno autoritet koji treba slušati. Svoje dijete mudrim savjetima uvodi oprezno u život.
Šaran Ciprijan je dobar prijatelj cijele obitelji vodenjaka. To je stariji gospodin koji je uvijek za vrijeme plivanja volio grgotati. Unatoč tome što je bio stariji od malog vodenjaka, to ga nije sprječavalo da puno vremena prvodi s najmlađim članom obitelji. Prijateljstvo između Ciprijana i vodenjaka pokazuje koliko iskreno može biti prijateljstvo između različitih generacija.
Bilješka o autoru
Otfried Preussler je priznati njemački autor brojnih knjiga za djecu, od čega je 50 milijuna primjeraka prodano širom svijeta i prevedeno na 55 jezika. Otfried je rođen 21. listopada 1923. godine malom gradu Reichenbergu.
Porijeklom je iz obitelji koja se par stoljeća bavila poslom obrade stakla. Ubrzo nakon što je maturirao pozvan je u njemačku vojsku da bi pred kraj Drugog svjetskog rata 1944. godine bio zarobljen od strane Rusa.
Nakon što je Otfried zajedno s obitelji proveo pet godina u zarobljeništvu, na kraju su kao izbjeglice došli u Bavarsku gdje su živjeli do kraja njegova života. Kada je završio studij počeo je raditi kao učitelj, a neko je vrijeme obnašao dužnost ravnatelja osnovne škole.
Budući da je dugo vremena proveo u radu s djecom, nije čudno što je ubrzo dobio želju da piše o temama vezanim za djecu. Književni rad je započeo s radioigrama nakon kojih su uslijedili romani za djecu i mlade.
Preussler je jedan dio života proveo dopisujući se s djecom iz cijelog svijeta. Autor je 25 knjiga koje su prevedene na preko četrdeset jezika. Napisao je: Mali vodenjak, Mala vještica, Mali duh. Umro je 18. veljače 2013. godine.
Autor: S.Š.
Odgovori