Ljubavna pjesma obrađena lektira Pabla Nerude sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu pjesme i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Pablo Neruda, pravim imenom Neftali Ricardo Reyes, rođen je 1904. godine u gradu Parral na jugu Čilea. Studirao je u Santiagu, a već s dvadeset godina objavio je prvu pjesničku zbirku “Dvadeset ljubavnih i jedna očajna pjesma”, 1924. godine. Uskoro postaje veleposlanik u Indiji, a zatim u Argentini i Španjolskoj. U Madridu se upoznao i družio s Federicom Garcijom Lorcom i Salvadorom Dalijem. S njima je izdavao časopis za pjesništvo “Zeleni konj”. Za vrijeme španjolskog građanskog rata aktivno je sudjelovao u antifašističkom pokretu i priklonio se republikancima. Zbog toga se mora vratiti u Čile, ali se vraća u Europu i do smrti obnaša dužnost veleposlanika. Godine 1971. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Umro je 1973. godine od srčanog udara.
Poznatije zbirke pjesama su mu “Dvadeset ljubavnih i jedna očajnikova pjesma”, “Španjolska u srcu” i “Sveopći spjev”. “Dvadeset ljubavnih i jedna očajnikova pjesma” prva je Nerudina zbirka. Pjesme su to koje odražavaju mladenački duh s istančanim smislom za ritam, slikovitost i emocije. Izražavaju Nerudinu ranu opredijeljenost za neoromantiku i simbolizam, ali uz snažne doživljaje pjesnikovih osobnih emocija i originalnu metaforiku.
“Dijalektika samoće” suprotstavljena je ljubavi, koja postaje smisao postojanja. Ljubav je ta koja čovjeka izvodi iz samoće, neshvaćenosti i otuđenosti te mu pokazuje svoju magiju. U liku žene i u ljubavi Neruda vidi prapočelo ljudskog života. Zbirka je koncipirana kao dvadeset ljubavnih pjesama, prepunih maštanja o ljubavnoj sreći, ali i iznošenja bolnih osjećaja te jedne “očajnikove pjesme”, u kojoj opjevava ljubavni brodolom nakon kojeg mornar nestaje.
Pjesme u toj zbirci nemaju konkretne naslove, nego ih hrvatski prevoditelji razno imenuju. Često je to po prvim stihovima određene pjesme ili tematski. “Ljubavna pjesma” dvadeseta je pjesma u zbirci, a prema prvom stihu se često u literaturi navodi i kao pjesma “Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove”. Na hrvatski jezik zbirka je doživjela više prijevoda, a mi smo se poslužili prijevodom Nikole Miličevića.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: ljubavna, lirska pjesma
Mjesto radnje: nije definirano
Vrijeme radnje: nije definirano
Tema: pjesma o ljudskim emocijama i zajedničkoj “svjetskoj boli” koju gubitak ljubavi prouzrokuje
Ideja: priroda je nerazdvojna od čovjeka i njegovih emocija, ali ona ostaje tu i nakon što ljudi umru
Analiza pjesme, citati
“Ljubavna pjesma” po temi je ljubavna lirska pjesma. Počinje stihom “noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove”, čime pjesnik sugerira nokturalni ugođaj, kao i tužni ton pjesme. Noćni ugođaj je povezan s književnim stvaranjem, u kojem pjesnik isprepliće vlastite osjećaje s motivima iz prirode. Noću čovjek doživljava sve puno intenzivnije, a pogotovo ljubavnu bol i osamljenost. Lirski subjekt u prvom licu tuguje zbog izgubljene ljubavi, a “ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva”. No noć za subjekt nije samo vrijeme agonije zbog izgubljene ljubavi, nego i melankolično sjećanje na lijepe trenutke:
“U noćima ko što je ova držah je u svom naručju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.”
Sjećanje na prošlost u sadašnjem trenutku govori o subjektovoj spoznaji o mijenjaju i nestajanju ljubavi. Ljubav je bila tu u prošlosti, ali on nije bio svjestan da ju mora bolje čuvati: “Što znači da je moja ljubav nije mogla sačuvati”. Ljubav se rodila u prošlosti, ali je umrla. Ljubav je središnja emocija subjektovog života, ona ga diže do zvijezda i spušta, ali se zbog nje i mijenja: “a mi, oni od nekad, više nismo isti”.
Kondicional koji se u pjesmi pojavljuje (noćas bih mogao, kako i ne bih ljubio) ukazuje na mogućnost čitateljeva poistovjećivanja s unutarnjim stanjem lirskog subjekta. Miješanje prošlog, sadašnjeg vremena i kondicionala govore o pjesnikovom doživljaju ljubavne boli i osamljenosti zbog koje pati. Za njega je ljubav nešto što pokreće sve, ali ne bježi od činjenice da ljubav odlazi od čovjeka i prelazi u drugo stanje: “Drugome. Pripast će drugome”. Ovim riječima pisac hoće reći da je ljubav vječna i neuništiva energija, nikada ne umire, samo prelazi iz jednog stanja u drugo. Nekada je opjevana žena pripadala njemu, sada zbog nje pati, ali će nekom drugom donijeti sreću. Njemu ostaje ipak utjeha u umjetnosti i stihovima koje piše. Stoga nije samo ljubav središnji motiv pjesme, nego umjetničko stvaranje i izražavanje. Priroda je nerazdvojna od čovjeka i njegovih emocija, ali ona ostaje tu i nakon što ljudi umru.
Ipak, ljubav je nadnaravna emocija, koja pripada i prirodi. Motivi iz prirode zasnivaju se na igri dana i noći, svjetla i tame:
“noć je osuta zvijezdama,
I drhte, plava, nebeska svjetla u daljini”.
Svjetlo i glasovi koje lirski subjekt čuje u daljini označavaju nadu u novu ljubav i novi život nakon smrti stare ljubavi koju je ostavio u prošlosti.
Pojedini stihovi odražavaju i kontradikciju, dvojnost osjećaja i preispitivanje:
“Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.”
Takva stanja dovode lirski subjekt do stanja boli, čežnje, ljubomore, praznine. Vidljivo je kako se kroz promjene unutarnjih stanja subjekta izmjenjuju elementi romantične (“volio sam je”) i tjelesne ljubavi (“Njen glas, njeno čisto tijelo”), ali i erosa i thanatosa. Ljubav je i sreća, ljubav je i tuga. Ali sve nestaje, pa tako i bol i stihovi posvećeni boli:
“Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,
A ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.”
Rješenje za ljubavnu bol je zaborav, što je iskazano stihom “Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav”. Ovaj stih je i poanta pjesme, ljubav kao ljudska emocija nestaje onda kada nestane i čovjeka, ali njena moć je velika i traje gotovo vječno.
Pjesma je pisana u distisima, slobodnim, nevezanim stihom. Karakterizira ju ispovjedni ton i narativnost, koji su iskazani mnoštvima stilskih sredstava. Figure koje nalazimo su usporedbe (“a stih pada na dušu kao na pašnjak rosa”), epiteti (tužni stihovi, plava, nebeska svjetla, beskrajno nebo, čisto tijelo, beskrajne oči, posljednja bol), ponavljanje stihova (“Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove”). Kontrast je stilska figura koja se javlja na razini cijele pjesme (izmjene ljubavne sreće i tuge; kontrast u prirodnim motivima – izmjena svjetla i tame), a naglašava kolebanja i dileme unutar lirskog subjekta. Mnogi stihovi ove pjesme mogu se opisati i kao aforizmi (“Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.”), zbog čega pjesma kao da ne govori o osjećajima pojedinca, ona poopćuje ljudske emocije i progovara o zajedničkoj “svjetskoj boli” koju gubitak ljubavi prouzrokuje.
Bilješka o piscu
Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih čileanskih pjesnika. Pravo ime mu je Ricardo Basoalto, ali je veći dio života koristio pseudonim, uzet po Češkom pjesniku Janu Nerudi.
Pablo je rođen 1904. godine u Parralu, u Čileu. Već se kao desetogodišnjak predstavio kao pjesnik, a s 13. godina objavio je svoje prvo djelo, esej “Entuzijazam i ustrajnost”, objavljen u lokalnim novinama. Sljedećih godina objavljivao je mnogo pjesama i eseja u lokalnim časopisima, pod pseudonimom Neftaly Reyes (što mu je jedno od srednjih imena).
Sa 16. godina, Neruda se preselio u Santiago na studij francuskog jezika na čileanskom sveučilištu. Iako je htio postati učitelj, ubrzo je sve vrijeme posvećivao pisanju. 1923. objavio je zbirku pjesama “Knjiga sumraka”, a već sljedeće godine jednu od svojih najpoznatijih zbirki pjesama “Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna pjesma očaja”. Obje knjige bile su odlično prihvaćene među kritikom, te prevedene na mnoge jezike, iako su bile pomalo kontroverzne zbog erotike koja se u njima prikazivala, pogotovo s obzirom na mladost autora dok ih je pisao.
Kasnije je Neruda mnogo putovao po svijetu, ponajviše zbog financijskih kriza zbog kojih je bio primoran uzimati poslove ambasadora u zemljama Dalekog istoka. Živio je i radio u Burmi, New Delhiju, na Javi i Singapuru. Za vrijeme svojih putovanja eksperimentirao je s različitim pjesničkim formama, te napisao dva toma zbirki pjesama “Rezidencija na Zemlji”.
Nakon povratka u Čile, Neruda je najprije radio kao diplomat u Buenos Airesu, a onda u Barceloni i Madridu u Španjolskoj. Tamo je upoznao mnoge slavne i utjecajne španjolske pjesnike u umjetnike, poput Lorce i Dalija. Kada je započeo španjolski građanski rat, Neruda se po prvi puta uključio u politiku. Postao je komunist i ekstremni ljevičar, što je potaklo i smaknuće njegova prijatelja Lorce, zbog čega je stao na stranu Španjolske Republike, te je na račun toga 1938. objavio zbirku pjesama “Španjolska u mom srcu”. Nakon drugog svjetskog rata, Neruda se bojao da će ga nova čileanska vlast uhititi i smaknuti, pa je otišao u ilegalu. Vratio se u Čile tek 1952. godine.
Unatoč burnom životu, Ostao je jedan od najvažnijih čileanskih pjesnika, a njegov književni rad okrunjen je Nobelovom nagradom za književnost, koju je dobio 1971. godine.
Pablo Neruda umro je 1973. godine u Santiagu, Čile.
Autor: I.D
Odgovori