Dragutin Tadijanović veliki je hrvatski pjesnik modernizma i postmodernizma. Pjesnik je širokog književnog opusa, s više od pet stotina napisanih pjesama u dvadesetak zbirki. Njegove pjesme odlikuju se intimnim i zavičajnim temama, slikovitošću i elegičnošću, a pisane su nevezanim stihom te jednostavnim izrazom. Tadijanovićev način pisanja uključuje moderan lirski govor kojim naglašava potpuno obične stvari i istine. Ne robuje formama pa tako osim nevezanog stiha, neke pjesme nisu podijeljene na strofe ili su to strofe nejednake dužine.
Tadijanović je vodio bilješke o okolnostima nastanka pojedinih pjesama, a njegove pjesme su kronološke slike iz života. Počeo je pisati s 13 godina, a prva djela objavljuje pod pseudonimom Margan Tadeon.
Njegov književni rad podijeljen je na više razdoblja, a prvo razdoblje stvaralaštva sadrži antologijske pjesme. Jedna od tih pjesama je dobro poznata “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“. Ostale pjesme su “Večer nad gradom“, “Prsten” (koji pripada istoimenoj zbirci pjesama), “Kad mene više ne bude“, pjesma koje će se ovdje analizirati i “Na stolu kruh“.
U svim pjesmama najočitija je upravo Tadijanovićeva vjernost jednostavnom izrazu pisanja, korištenju svakodnevnog jezika i sloboda u konstrukciji stihova i strofa, a česti motivi koji su prisutni u više pjesama su majka, dom i rodni kraj.
Poznate su njegove zbirke: “Prijateljstvo riječi”, “Srebrne svirale“, “Sunce nad oranicama”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”…
Kad mene više ne bude – analiza pjesme
Razmišljanje o prolaznosti vremena česta je tema Tadijanovićevih pjesama. U ovoj pjesmi već iz naslova možemo zaključiti da pjesnik razmišlja o budućnosti, o vremenu nakon što njega ne bude te o svemu što će ostati poslije njega.
Pjesma se sastoji od 23 stiha, podijeljenih u dvije nejednake strofe. I stihovi u strofama su nejednaki i nevezani. Stihovi završavaju u sred neizrečenih misli koje se zatim nastavljaju u idućem stihu, a ta nejednakost ujedno čini i neujednačen ritam. Takav ritam izražava osjećaje koji prevladavaju u pjesmi, nesigurnost, tugu i tjeskobu zbog prolaznosti svega (“Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru/Plodovi, prolazit će njih dvoje/Alejom ispred Sveučilišta;zatim će/Šetati pod kestenima na Griču“).
U pjesmi se prepoznaje uobičajen Tadijanovićev stil pisanja, jednostavnost izraza, svakodnevni jezik, prolaznost života i vremena kao tema pjesme i pjesničke slike.
Pjesnik zamišlja dan kad ga više ne bude, svjestan da će se život nastaviti kao i dosad (“mornari će ploviti morima, vjetrovi će puhati, mladići i djevojke će se voljeti”). Kao primjer uzima jedan mladi par, mladića i djevojku, koji se šetaju Zagrebom (Alejom ispred Sveučilišta, pod kestenima na Griču) te sjedeći na klupi, dok ih mjesec obasjava, djevojka će se zapitati: Sanjam li ili čitam pjesnika koji je pjevao o mojoj ljubavi? Ovom rečenicom pjesnik izražava želju da nakon što ga ne bude, za njim ostane nešto njegovo po čemu će ga se ljudi sjećati, želi ostaviti trag za sobom.
Pjesnik koristi uobičajene stilske figure kojima izražava ritmičnost pjesme, poput inverzije (“kao što se prije njih nikada nije volio nitko”), ponavljanja (“držeći se za ruke dugo, dugo, kao što se prije njih nitko nije držao nikada“).
Pjesma je posvećena Tadijanovićevoj ljubavi, a to vidimo iz stiha: na njima leži srebro mjesečine, kako je negda počivalo na tebi i meni, u doba mlade ljubavi. Time želi naglasiti glavnu misao pjesme, da iako vrijeme prolazi i ljudi dolaze i odlaze, neke navike ostaju zajedničke mnogim generacijama.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: A.P.
Odgovori