“Moja Zlatna dolina” zbirka je pripovijesti u kojima je autorica ispričala kako je provela djetinjstvo u Požegi. Knjiga sadrži dvije cjeline: “Moja Zlatna dolina” i “Rastanak sa Zlatnom dolinom”.
Sve priče su dakle, autoričine autobiografije. Ona je opisala svoj život u Požegi u najranijim danima svoga života. Požega je lijepi mali gradić kojeg su zbog svoje ljepote prepoznali i stari Rimljani te su ga prozvali Valis aurera, što znači Zlatna dolina.
“Graja” je priča iz prve cjeline “Moja Zlatna dolina”.
Graja
Zlata stanuje u djelu Požege gdje su dvorišta ograđena velikim, širokim vratima koji se u Slavoniji nazivaju i kapijom. Odmah do njezine obiteljske kuće nalazi se stari dio grada u kojem se nalaze i ostaci turske tvrđave. Ovo mjesto idealno je za djecu koja žive u blizini zbog velikih mogućnosti za igranje. Uz to, taj dio grada oplemenjen je i lijepom šumom graba koja se prostire od laganog puta pa sve do vrha.
Dakle, Zlata je živjela u djelu Požege koji se može nazvati pravim dječjim rajem. Ulice su bile široke, s obiteljskim kućama, velikim ogradama i širokim dvorištima, mnogobrojne staze za šetanje, park s velikim borovima, turska tvrđava i grabova šuma s ogromnim stablima i debelom hladovinom. Uz sve te ljepote prirode, u blizini se nalazi i izvor pitke vode i rijeka Orljava.
Djeca uživaju igrajući se u društvu, a igra obično traje od ranog jutra. Čim se prvo dijete probudi, izađe na dvorište noseći namazani komad kruha za jesti, a u drugoj ruci zviždaljku. Kada zazviždi to je znak svoj ostaloj djeci da je vrijeme za ustajanje i igru. Ovaj zvižduk na djecu djeluje više od bilo kakvih majčinih molbi za ustajanjem.
Kada se sva djeca okupe, ona glasno dogovaraju što će se i gdje igrati. Ta buka smeta i ponekom susjedu koji ljutito zatvara prozor jer ne može spavati ili raditi u miru i tišini. Zbog te buke i galame djeca iz Zlatne doline prozvana su – Graja. Graja je imala svoje zaštitnike, ali i neprijatelje.
Okupljali su se u parku koji je bio idealno mjesto za započinjanje igre. Igralo se svašta, a često rata. Tada su s jedne strane bili Turci, a s druge strane oni koji su branili Požegu. Začas su odabrali strane i rat je mogao počeo. Djeca su galamila i uživala u igri koju im je narušavao jedino Boško. Boško je bio stari čuvar parka. I on je sam nekada bio vojnik, a djeci nije dopuštao da galame pa ih je često lovio uokolo vičući na njih i prijeteći raznim kaznama. Od djece je tražio da mirno sjede na klupama ili šeću putevima i prijetio im je će im svašta učiniti kada ih uhvati. No, djeca su mu uvijek bježala jer noge su im bile hitre.
Velikog zaštitnika djeca su imala u starom umirovljenom predsjedniku suda kojeg su zvali Prezident. On je često šetao parkom i gledao kako se djeca igraju. Volio je djecu i nisu mu smetale njihove nepodopštine. Ponekad ih je čak i spašavao od ljutitog Boška, a znao ih je odvesti i na slatkiše kod slastičara Kodydla. Sva Graja bi se raspodijelila i po dvoje bi ih čekalo u redu. A bilo je tu djece različitih uzrasta. Od malene debeljuškaste trogodišnje djevojčice Gine pa sve do velikog devetogodišnjeg Ćire. Bio bi tu i uvijek nasmijani Đurica zvan Cimetštangla, zatim Minka koju su zvali Cuni, pametni Fricko kavalir Edi i drugi. Svi bi se poredali i Prezident bi tada udijelio po novčić te bi svi zajedno pošli na slatke zalogaje.
No, bilo je trenutaka kada su djeca malo i predahnula. šetali bi po gradu, promatrali ljudi te razmišljali kako će njih život izgledati kada budu odrasli i kojim će se tada zanimanjem baviti. Djevojčice su obično sebe zamišljale u ulogama majki, dok su dječaci vrludali, zavisno od trenutnih popularnih zanimanja. Oni bi bili kočijaši gradskog fijakera ili vozači automobila ili piloti.
I tako je tekao život djece u Najljepšoj dolini na svijetu – Zlatnoj dolini. Ona su živjela veselo i bez brige, uz svoje roditelje, braću i sestre te rodbinu.
Vrsta djela: autobiografija
Mjesto radnje: Požega (dvorišta, ulice, parkovi i grabova šuma)
Vrijeme radnje: početak 20.st.
Likovi: Zlata i njeni prijatelji iz Graje, Boško, Prezident
Analiza likova
Ćiro – devetogodišnji dječak koji se isticao zbog nevjerojatne visine. Bio je za dvije glave veći od svojih vršnjaka. Dobar je i plemenit te svi mogu računati na njega. Kada dođe do neke nevolje, on je tu za svakoga. Ima puno nadimaka: Šlempo, Roda, Poporoga, a i Ćiro mu je nadimak. Nadimci mu ne smetaju, jedino se naljuti kada ga djeca zovu Cici jer ga tako zove i njegova majka. Većinom ga djevojčice tako zovu pa ga zadirkuju. On se tada naljuti i zaprijeti im da će ih čupati za kosu, no nikada to ne učini. Primi ih za pletenice, a one obećaju da ga više nikada neće tako zvati. Kada ih pusti, djevojčice pobjegnu i iz daljine ga ponovo oslove s nadimkom “Cici”.
Đurica – još jedan član Graje. I njemu su se djevojčice znale rugati, ali on bi svoje prijetnje znao i ostvariti. Najviše je bio ljut kada bi ga zvali Cimetštangla. Taj nadimak dobio je zbog smeđeg odijela. Nije htio nositi spomenuto odijelo, ali je morao jer mu je tako rekla mama. Naime, smeđe odijelo nije se toliko prljalo kao bilo koje drugo svijetle boje.
Minka – tamnoputa djevojčica crnih očiju. Iz tog razloga dobila je nadimak Cuni. Znala je lijepo šivati, u tome je bila pravi majstor. tako bi često spašavala djecu jer bi im popravila hlače prije nego što bi roditelji ugledali da su poderane.
Fricki – bistar mladić. Imao je uvijek najbolje i najoriginalnije ideje. Tako je često savjetovao djecu kako da se izvuku kod roditelja i izbjegnu kazne zbog poderane odjeće.
Edica – dječak iz drugog dijela grada, ali bio je prihvaćen u Graju jer je bio jako drag, ljubazan i pravi kavalir.
Prezident – pravi stariji gospodin. Radio je kao sudac, a sada je u mirovini. Mnogo vremena provodi u šetnjama po brežuljcima gdje se djeca često igraju pa ih je tako upoznao i zavolio. Djeca su voljela i njega, kada bi ga vidjela potrčala bi mu ususret da ga pozdrave. On ih je često vodio u slastičarnicu dajući svakom novčić da kupi što želi.
Boško – ratni je veteran, a sada brine o parku. Kao bivši vojnik navikao je na rad, red, mir i poštenje, a dječja igra za njega je naporna jer se totalno razlikuje od njegova shvaćanja reda i mira. Iz tog razloga često je u svađi s djecom. Pošto je bio već dosta star i patio je od reume, nikada nikoga od djece nije mogao uhvatiti. No, zato je često koristio neke ratne strategije kako bi stigao do cilja. Iako je često ratovao s djecom, bio je simpatičan.
Bilješka o autoru
Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.
1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.
Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.
Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.
Autor: M.L.
Odgovori