Fonologija

Fonologija je jezikoslovna disciplina koja proučava ponašanje govornih jedinica i jezičnu funkciju. Bavi se istraživanjem sustava glasova u jeziku, dok se fonetika najviše oslanja na proučavanje akustičnih i artikulacijskih obilježja ne samo govora nego i glasova.

Fonologija je mlada disciplina nastala na prijelazu između 19. i 20. stoljeća, a razradio ju je F. De Saussure. Kao samostalna disciplina razvila se 20-ih godina 20.st u Praškome kružoku.

Shvaćanje fonema iz 20-ih godina nastavio je N. S. Trubecki u svojoj knjizi “Osnove značajke fonologije” čije je objašnjenje u SAD prenio R. O. Jakobson.

Kako se smatra da pravopis i slovopis nisu najbolji način za prikaz fonoloških osobina jezika, jezikoslovci najviše vole koristiti posebne sustave fonoloških simbola za transkripciju alofona i fonema.

Fonologija je disciplina koja smatra da fonemski status u jeziku imaju glasovi koji se smatraju predstavnicima razlike kao što je između riječi mrak i vlak. Razlika između ovih riječi osigurava fonemski status glasovima m i v koji se bilježe kao fonemi /m/ i /v/.

Akustički je odnos glasova isti odnosu m i v, ali kako se glasovi, odnosno kako slova zvuče kada ih se izgovori nikada ne nalaze u istoj poziciji i zbog čega ne mogu imati isto značenje, razlika na kraju nije fonološka jer se ne radi o dva fonema, nego samo o jednom, a glasovi su alofoni koji isključuju jedan drugog.

Fonemi se razlikuju po svojim razlikovnim obilježjima od kojih treba istaknuti šumnost, neprekidnost, nazalnost, vokalnost i neprekidnost. Svaki jezik tako ima vlastiti sastav fonema i vlastiti raspored različitih obilježja uz pomoć kojih se fonemi identificiraju.