Djelo Ivana Kozarca “Đuka Begović” roman je po kome se pamti ime autora. Podijeljen je na 26 dijelova. Roman prikazuje život glavnog lika Đuke od djetinjstva do njegove materijalne i duhovne propasti, odnosno od djeteta koje je odrastalo u imućnoj i uglednoj obitelji do čovjeka koji je načinom svojega života postao čoban. Usto iz romana se može iščitati mentalitet i vrednovanje ljudi. Poprilična površina zemlje, odnosno imetak u ono vrijeme predstavljao je moć, samim time bogatstvo i ugled. Upravo je to bilo obilježje obitelji Begović. Osim toga, vrlo dobro opisivalo ih je bećarenje, uživanje u životu i vrlo malo odgovornosti i brige za sutra.
Više je problema koji se pojavljuju u romanu. Na samim počecima uočava se problematika odgoja Đuke Begovića koja mu kao odraslom donosi mnoštvo problema. Osim toga, susreće se ne uvijek pristojno ponašanje Šime Begovića koje Đuka, iako uviđa da nije u redu, kasnije uzima kao obrazac ponašanja. No, poanta cijelog romana je smisao pojedinca. Đuka često razmišlja o životu i vodi unutarnji monolog kako živjeti. Vrlo često bavi se pitanjem smisla i na kraju svoga cilja. Međutim, u razmišljanjima se ipak gubi i nastavlja živjeti kako je živio. Svjestan je da ono što čini nije dobro, a s druge strane ne želi postati dio sredine koju ne voli te ne želi pokupiti obrasce njihova ponašanja. Pojavljivanje surovosti i grubosti prema ženi, konjima, onima koji su uz njega i koje voli element je koji se može percipirati kao problem glavnog lika.
Roman je prvenstveno psihološki roman lika; lika koji je fizički zarobljen u selo kojemu psihički ne pripada. Uvijek želi nešto drugačije, a u ono je vrijeme nezamisliva situacija napuštanja sela i formiranje vlastitog života daleko od drugih posebice zato što nije uloženo u njegovo obrazovanje. Iako sam Đuka nije previše naginjao učenju, bio je bistrog uma. No, razmišljanja njegova oca o obrazovanju odvela su ga daleko od učenja.
Đuka kao tridesetogodišnjak, i nakon odsluživanja kazne za ubojstvo svog oca dvoji o tome kako se ponašati i kako živjeti. Skloni smo zaključiti da protagonist romana živi u neprestanom previranju dviju osobnosti one dobre i razumne, te one neobuzdane i divljačke ne mogavši pronaći sredinu između njih.
Roman je pisan u 1. licu, a radnju romana saznajemo retrospekcijom glavnog lika. Djelo je pisano štokavštinom popraćenom slavonskim vokabularom (đeram, egede) što mu daje pečat autohtonosti i originalnosti.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća
Mjesto radnje: selo u Slavoniji
Tema djela: život Đuke Begovića i propadanje u materijalnom i psihičkom pogledu
Ideja djela: većinu ljudi definira njihov odgoj i okolina, zbog čega ne mogu umaknuti svojoj zacrtanoj sudbini
Kratak sadržaj
Roman započinje Đukinim dolaskom iz kaznionice u kojoj je proveo četiri godine zbog zlodjela koje je učinio. Čim je stigao, konjima se zaputio na stan u prirodu, kako bi izbjegao susret sa seljanima koje, zbog njihovih karaktera i naravi, nije naročito simpatizirao. Đuka je oduvijek bio poseban i drugačiji od svoje okoline, a godine provedene u kaznionici posvetio je najviše misaonom radu. Tamo je, kako Đuka kaže, naučio rasuđivati i razmišljati. Đukin psihološki profil po povratu iz kaznionice isticao se razboritošću, staloženošću i mirom. Nije bio željan društva, niti muškog, niti ženskog, a naročito onog koje mu ništa ne predstavlja. U prvim je danima nakon povratka uživao u prirodi oko sebe i onome što mu sloboda pruža. Idilla prirode koju je promatrao došavši na imanje, odvela ga je u prošlost. Prisjetio se oca uz kojeg je proveo djetinjstvo i mladost. Posebice se sjetio njihova materijalnog stanja. Bili su imućni, imali puno livada i oranica koje su tada značile ugled, moć i bogatstvo.
Đuka je tada bio tridesetogodišnjak. Toga je dana na stanu retrospekcijom došao do svog djetinjstva. Odrastao je uz oca Šimu koji ga nije odgajao u pristojnom duhu, već se dičio sinom jedincem koji odmalena psuje, pije, puši i razbija čaše. Bio je ponosan na svog sina, ali i sam na sebe i svoju moć. Mogao si je priuštiti da se njegov sin bećari, iako Đuka kao dječak nije bio svjestan svojih radnji.
Šime je Đuku uvijek vodio sa sobom, nije ga zakidao ni za što. Kupovao mu je dobru odjeću, dobro ga je hranio, nije štedio na njemu, socijalizirao ga je, ali mu nije pružio ono što bi roditeljski odgoj trebao pružiti. Takav način bio je dio svakodnevice, sve dok Đuka nije odrastao, pa je na isti način nastavio sam. Lijegao je kasno, ustajao kasno. Nije previše radio, a niti je Šima to od njega očekivao. Štoviše, često bi ga i sputavao. Kad bi se Đuka štogod i primio, Šime ga je znao zaustaviti i poštedjeti.
Đukina majka umrla je u njegovoj petoj godini i jedva je se sjećao. Ali se vrlo dobro sjećao partnerica svoga oca koje su pomagale u kući i ljubovale s njim. Voljele su popiti, pojesti i slobodno se ponašati, a u Đukinom sjećanju bilo ih je deset do petnaest. Osim toga, Đuka u svom sjećanju nosi urezano i intimnija druženja među njima. Posebno se sjeća prizora Šime i jedne žene kada je Đuki bilo petnaest godina. Svoju su strast oslobodili pred njim, a njemu se kao momku, koji razumije što se događa oko njega, slika njegova oca poprilično izmijenila. Đuka na svog oca nije više gledao istim očima.
Međutim, Đuka je od toga dana poklada, kada je bio star petnaest godina, promijenio i percepciju o ženama. U ženskom je rodu vidio tek stvorenja koja su svojim spolom stvorena jedino za užitak muškarcima. Od tada se iselio iz kuće te spavao sa slugama u staji, a to mu je davalo mogućnost da prođe neopaženo njegovo izbivanje iz kuće.
U tom razdoblju nijedan od Begovića nije radio, a puno su trošili. Dug se samo gomilao. Đuka se s devetnaest godina oženio curom koju su mu svi nahvalili. Bila je mirna i pokorna, a on je bio željan strasti i požude, želio je ženu krvi neobuzdane. Iako je u retrospekciji pozitivno razmišljao o pokojnoj Mariji, takav nije bio za vrijeme njezina života. Prisjećajući se Marije prisjećao se njezine dobrote te čistog i nepokvarenog srca.
No, sjećanje povezano s Marijom veže ga i za birtašicu koja je doselila u selo kad je Marija bila trudna. Tada je tamo provodio dane i noći, budući da s Marijom nije dobivao ono što je trebao i o čemu je maštao. Birtašica je imala i muža s kojim je Đuka kartao. Time su od Đuke imali korist i birtaš i birtašica. No, nedugo zatim i Šime je počeo navraćati u krčmu s istim nagonima kao i Đuka. Ipak, birtašica se odlučila za Đuku, a Šime je ostao uvrijeđen. Kada je Đuka provodio vrijeme s birtašicom, Marija nije očajavala jer ju je konačno poštedio nasrtanja koja njenoj osobnosti nisu bila sklona.
Uskoro je došlo vrijeme služenja vojnog roka, te je Đuka otišao na tri godine. U međuvremenu se Marija porodila, rodila je Smilju, a godinu dana nakon toga je umrla. Po Marijinoj smrti, Šime je Smilju predao rodbini, a on je boravio u strastvenom i skupom zagrljaju ljubavnice svoga sina – birtašice. Šime je tada bio čovjek star šezdeset godina.
Prvi dan povratka iz vojske došlo je do sukoba između Đuke i Šime, ali i međusobne mržnje. Šima je potrošio osam stotina forinti u švaleranju, a odnos oca i sina se dosta narušio. Svaki je krenuo svojim putem nerada, lijenosti, opijanja i razmetanja. Živjeli su život trenutka, bez imalo brige o onome što nosi budućnost. Šime je pronašao novu ženu koja će brinuti za njega i Smilju koja se vratila od rodbine, a Đuka se vratio birtašici. Šimina ideja bila je prodati dio zemlje Švabi ne bi li namirio obaveze i imao za lagodan život čemu se Đuka usprotivio, uletio u bilježnički ured i potrgao ugovore. Poslije, u kući Begovićevih izbio je sukob između oca i sina. Šima je prijetio da će Đuku potjerati iz kuće što je Đuki, kao sinu jedincu, bilo strašno poniženje te mu odgovorio da će ga prije sa zemljom sastaviti. Na te je riječi Šime reagirao, nudio mu svoju glavu i huškao neka ga ubije. “Udri! Ne bio sin Šime Begovića!…” Nedugo zatim, Đuka je to i učinio. Prvo je oklijevao i uzmicao, nije želio učiniti ono što mu otac kaže. No, ipak nakon što je Šima nasrtao uhvatio je Đuka gvozdeno žarilo i udario oca te mu prekinuo riječ.
Nije se vraćao kući sve do suda. Obitavao je u birtiji i u kolibi na stanu. Ležećki tako na travi na stanu razmišljao je o danima koje je provodio u zatvoru. O tamničaru, o svom životu i načinu na koji ga je provodio te tko je bio uz njega. Tada se zapitao kako treba živjeti. Počeo se pitati i o svom životu. “Što li ću ja? Kako ću ja to? Kako da živim? A kako uopće treba živit? Za samog sebe? Za druge? Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. (…) Oćutio je da bi bila ludost vratiti se na ono i onakovo kakovim je u svojoj prošlosti živio. To je znao. I ništa više.”
Razum je Đuku usmjeravao ka dobru, a narav k ispunjenju vlastitih poriva i neobuzdanosti. Svoju je narav pokazao i toga dana kada je u vožnji s konjima iscrpio konje da mu je bilo žao. Onima koje je volio, činio je patnju i bol ne razmišljajući o tome. Nakon toga uvidio je da nije u pravu te se ustabilio. Radio je po kući i gospodarstvu. Nedugo zatim došla je u posjet bab-Mara te ga pitala što će sa Smiljom i njegovom zemljom. U tom je trenutku Đuka odlučio kako će dalje sa svojim životom. Odlučio je da Smilja bude kod njih, a zemlju je odlučio sam raditi.
U to vrijeme Đuki je bio moto izbjegavati ljude iz sela, nije bio raspoložen za društvo. Počeo je raditi, a uz posao osjećao je da živi i da je sretan. To ga je dovelo po prvi puta nakon dugo vremena i do pjesme. Kako je sezona poljoprivrednih radova bila pri kraju, a vrijeme postajalo sve tmurnije i sam je Đuka postajao tmuran i bezvoljan. Bilo kakav rad oko gospodarstva nije mu bio zanimljiv. Ponovno je počeo postavljati pitanja o smislu – ovaj puta o tome čemu sve to i trud i imetak. Ionako će ga naposljetku netko pograbiti, a njega neće imati tko niti oplakivati.
Sa Smiljom nije imao razvijen odnos, bili su stranci. Prisjećao se dana kada je živio razulareno. Tada su ljudi pričali o njemu, znalo se za njega. Žene su ga salijetale. Promislio je i odlučio da neće više raditi, već živjeti. U svojim je mislima isticao kako je živio život po svom, ističući sve najgore o sebi. Prikazivao se i pokvarenim i bezosjećajnim ne bi li on bio drugačiji, bolji od drugih. Đuki se nikako nije sviđao način života njegovih sumještana. Prisjećao se svakog posebno ističući zamjerke mnogima. Za Đuku je pojam života bio ushit i događanja, nije želio postati jedan od njih u selu. Odlučio je trošiti novac, častiti druge iako ih nije volio kako bi pokazao svoju moć i posebnost.
Ostali u njegovom društvu rasipanje novca vrlo su dobro prihvatili i dobro prolazili. Nakon što se okrenuo lumpovanju i opijanju, Đuka je odlučio otići ponovno na stan, drugi puta otkako se vratio iz kaznionice u Mitrovici. Ondje je zatekao derutnu kućicu i uzeo čitati stričevu Bibliju. Čitajući Bibliju osjećao je prijezir prema svećeniku koji je propovijeda, a ne živi po njoj. U sjećanje mu je došla i čobanka Ruža, njegova ljubavnica proteklih mjeseci. U jednom trenutku Đuka je bio razuman čovjek koji je brinuo, pa tako i o tome što se nalazi s Ružom, a ona ima muža Radu. U tim mislima obuzimao ga je bijes jer bi on reagirao ako bi netko dirao njegovu ženu. S druge strane, nije ga bilo briga što je u intimnom odnosu sa zauzetom ženom, mislio je samo na sebe i svoj užitak. Za njega je razum i tijelo bilo jedno i sve to bijaše krv. Krv je elemenat koji je upravljao čovjekom.
No, s vremenom se zasitio Ruže i završila je njihova ljubav te su se prestali nalaziti. Tada mu u kući bijaše prazno, osvrćući se po kući sjetio se oca Šime. Nije mogao shvatiti istovremenu pobožnost i psovanje, budući da su u kući visjele slike sv. Šime, Posljednje večere i druge uz koje je često Šima provodio vrijeme. Đuka je postajao svjestan načina na koji provodi život, prisjećao se svojih godišnjaka koji su živjeli normalnim obiteljskim životom, no njemu tako nešto nije izgledalo interesantno niti da bi to mogao. Uvijek je težio drugačijem i promjenama. Ipak, sve što je bilo drugačije od drugih bili su odlasci u birtiju.
Bab-Mara često bi dolazila kod njega pitajući se za miraz njegove kćeri Smilje. Obećao joj je da će prodati zemlju, namiriti dug i ušteđevinu sačuvati za Smilju. No, kada su kupci stigli odustao je od prodaje vrlo žustrim odbijanjem. Bio je Đuka svjestan situacije u kojoj se nalazi, ako ne proda zemlju sam, prodat će je općina. Tek je tada shvatio da je zemlja nešto do čega mu je stalo i s čim je povezan. Obuzelo ga je tmurno raspoloženje jer je bio svjestan da će ostati bez ičega, bez zemlje koja je bila još Šime Begovićeva. Morila ga je pomisao kako će ostati bez vlasništva, baš onoga što nije dao prodati kada je htio prodati njegov otac te su zbog imanja i zemlje ušli u oštri sukob.
Tih je dana obilazio oko crkve no nije se usudio ući. Razmišljao je o tome što bi župnik za to rekao i slično. Ipak je odlučio ući. Prvo je razgledao crkvu, promatrao ljude oko sebe i razmišljao koliki su njihovi grijesi. Zaključio je da ostali nisu ni prilično grješni kao što je on. Štoviše, i ono što je zamjerao župniku, prestao je zamjerati jer je pomislio da je i župnik čovjek i da bi na njegovu mjestu i on tako postupio. Odlučio se pokajati te krenuti sa svojim sumještanima na hodočašće, proštenje u Ilači ne bi li iskupio svoje grijehe.
U cilju iskupljenja grijeha i s dobrom voljom Đuka je krenuo na proštenje. No, ono što je doživio sa svojim seljanima na putu do Ilače potpuno ga je obeshrabrilo, a time je izgubio poriv za poboljšanjem vlastite osobnosti. Sumještani nisu išli skrušeni i pobožni na proštenje kao što je on to zamišljao, molili su samo do kraja svoga sela te pred Ilačom. Vozili su se vlakom dio puta iako su isplanirali dolazak pješke. Sve su to bile situacije koje su pokolebale Đuku u njegovoj nakani. Te je večeri na proštenju završio u intimnom odnosu s Olom, daljnjom rođakinjom. Sutradan ga je Ola stalno oblijetala te ju je morao odbiti. Osjećao je grizodušje zbog rodbinskih veza, a nikada nije dozvoljavao ženama da manipuliraju njime.
Toga je dana željeznicom došao kući s namjerom da će prodati zemlju. Na proštenju mu nije bilo lijepo budući da se nakana zbog koje je krenuo rasula na samim počecima. Prodao je zemlju i konje koje je imao, a volio. Ostala mu je samo kuća. Svakodnevno je odlazio na imanje bab-Mare gdje bi nešto radio. Prestao je govoriti o sebi i junačiti se. Za Smilju je sačuvao gotovinu za miraz koju je položio u banci. Neko je vrijeme Đuka tako živio, no ubrzo ga je primio već poznati nemir. Osjećao se da nije dobrodošao na imanju babe Mare i čiče Marka te ih napustio. Ponovno je preokrenuo svoju osobnost i na vidjelo je izašla njegova krv. Odlučio je trošiti novac koji je čuvao za Smiljin miraz. Sve ono što je imao potrošio je na Cigane i njihove violine, birtije i ljude koji su tamo obitavali. Odlučio je živjeti, a pri tom ne misleći na posljedice.
Jedne je večeri zapio sve ono što mu je od imetka ostalo te je postao čoban kod Andre Mijaljeva čiji je život prezirao i nije ga mogao shvatiti. Od tada je Đuka provodio dane i noći u njivama s ovcama, obično sam.
Likovi: Đuka Begović, Šime Begović, Smilja, baba Mara, Ruža, birtašica, birtaš…
Analiza likova
Đuka Begović – glavni lik romana, čovjek u tridesetim godinama kojim vlada krv te nezaustavljivo srlja u propast. Đuka je čovjek kojim vlada ili srce ili razum, dok kombinacija obojeg nije prisutna. Ako se promatra Đukin život od djetinjstva skloni smo zaključiti da je način odgoja i onoga što je proživljavao razlog njegova ponašanja kao odrasle osobe. Odrastanje u bećarenju, pijenju i psovanju usmjerilo je obrazac ponašanja. Bio je vrlo srčana, strastvena i temperamentna osoba. S druge pak strane, upadao je u razdoblja kada je izbjegavao društvo i boravio sam, brinući o svom imanju. Kao mladić bio je radišne naravi. Kada bi se nečega primio, Šime bi ga znao sputavati. Đuka kao da se borio cijeli život sam sa sobom, prebirajući s vremena na vrijeme njegova dobra i loša osobnost. U naletu bijesa ubio je svog oca za kojega je odslužio četiri godine zatvora. Iako je sukob između oca Šime i sina eskalirao kada je otac htio prodati dio zemlje, Đuka je sam došao na to. Potrošio cijelo imanje na bezbrižan život.
Šime Begović – otac Đuke Begovića, vlasnik veće količine zemlje koja je značila moć, ugled i bila bogatstvo. Svom je sinu jedincu pružio lagodno djetinjstvo, dobro ga hranio, oblačio i brinuo za njega. Ipak, nije ga odgajao u duhu svojstvenom djetetu. Izlagao ga je životu bećarenja i nerada. Bio je krupan, crvenolik, ali lijen i odan piću. “Radio je samo toliko koliko je baš nužno bilo.” Nakon smrti svoje supruge mijenjao je partnerice. Cijeli je život pratio svoje nagone.
Bilješka o autoru
Ivan Kozarac hrvatski je romanopisac i pripovjedač. Rodio se 1885. godine u Vinkovcima. Njegov život je bio težak i kratak, uspijevao se boriti protiv siromaštva, ali nije mogao pobijediti bolest.
Potječe iz siromašne obitelji koja ga ipak uspijeva školovati. Tako je krenuo u gimnaziju, ali završio je samo dva razreda. Naime, tada mu je umro otac, a pošto je obitelj bila jako siromašna, morao se zaposliti. Cijeli svoj kratki život proveo je zarađujući za život kao činovnik.
Kratko vrijeme proveo je u vojsci, ali pošto je bio krhkog zdravlja, ubrzo se vraća u Zagreb gdje je nastavio službu.
1910. godine vratio se u rodne Vinkovce već jako bolestan. Već je par godina bio bolovao od tuberkuloze, a želja mu je bila da kraj svog života dočeka u svom rodnom kraju. Vinkovci su mu bili izvor inspiracija, kako stvaralačkih, tako i životnih. Krajem 1910. godine je umro i to samo s dvadeset i pet godina.
Već u njegovim prvim napisanim riječima, koji su bili stihovi, možemo vidjeti da se radilo o velikom talentu. Iako oni nisu imali dubinu niti su bili stilski dotjerani, bili su prepuni mladenačkog optimizma i volje za životom.
Kozarac je poznavatelj slavonskih ljudi i običaja pa su njegova djela prepuna opisa običnog čovjeka iz toga kraja i to često s velikom kritičnošću, krajolika i pejzaža, ali i slavonskih žena.
Njegovo najuspješnije djelo roman je “Đuka Begović”. U njemu je došao do izražaja sav njegov talent pa se s pravom ovo djelo ubraja u najuspješnija djela hrvatske književnosti.
Autor: I.F.
Odgovori