Dragutin Tadijanović veliki je hrvatski pjesnik modernizma i postmodernizma. Pjesnik je širokog književnog opusa, s više od pet stotina napisanih pjesama u dvadesetak zbirki. Njegove pjesme odlikuju se intimnim i zavičajnim temama, slikovitošću i elegičnošću, a pisane su nevezanim stihom te jednostavnim izrazom. Tadijanovićev način pisanja uključuje moderan lirski govor kojim naglašava potpuno obične stvari i istine. Ne robuje formama pa tako osim nevezanog stiha, neke pjesme nisu podijeljene na strofe ili su to strofe nejednake dužine.
Tadijanović je vodio bilješke o okolnostima nastanka pojedinih pjesama, a njegove pjesme su kronološke slike iz života. Počeo je pisati s 13 godina, a prva djela objavljuje pod pseudonimom Margan Tadeon.
Njegov književni rad podijeljen je na više razdoblja, a prvo razdoblje stvaralaštva sadrži antologijske pjesme. Jedna od tih pjesama je dobro poznata “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”, pjesma koje će se ovdje analizirati. Ostale pjesme su “Večer nad gradom“, “Prsten” (koji pripada istoimenoj zbirci pjesama), “Kad mene više ne bude” i “Na stolu kruh“.
U svim pjesmama najočitija je upravo Tadijanovićeva vjernost jednostavnom izrazu pisanja, korištenju svakodnevnog jezika i sloboda u konstrukciji stihova i strofa, a česti motivi koji su prisutni u više pjesama su majka, dom i rodni kraj.
Poznate su njegove zbirke: “Prijateljstvo riječi”, “Srebrne svirale“, “Sunce nad oranicama”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”…
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć – analiza pjesme
Ova pjesma pripada prvom razdoblju Tadijanovićevog stvaralaštva, kad je ostavio rodni kraj i preselio u Zagreb. Osjećaj nostalgije za rodnim krajem prevladava u pjesmi. Tema pjesme je doživljaj majke i njezine tihe tuge u bjelini zimske noći. Prema vrsti, pjesma je misaona, intimna pjesma s elementima duhovnog.
Motivi koji prevladavaju u pjesmi su majka, zimska noć i djetinjstvo, a to je upravo ono za čim pjesnik teži pa je ugođaj u pjesmi prožet patnjom i čežnjom za vremenom koje je prošlo.
Pjesma je pisana nevezanim stihom i sastoji se od 6 strofa nejednake dužine (prevladava distih). Upravo takva struktura pjesme pridonosi tome da se pjesma iščitava kao pismo voljenoj majci. Tome pridonosi i činjenica da je pjesma puna vizualnih pjesničkih slika, što je i jedna od odlika Tadijanovićevog pisanja. Pjesnik zamišlja majku u snježnoj zimskoj noći za tkalačkim stanom. Majka je već sijeda, ali njezina tuga za sinom ne jenjava. Prevladava bijela boja (snijeg, bijelo platno koje majka tka, bijela kosa) koja dodatno naglašava intimnost, tugu i samoću koji prevladavaju u pjesmi i odraz su čistoće osjećaja pjesnika prema majci.
Ritam pjesme je usporen i oponaša ritam rada tkalačkog stana, a ujedno odražava osjećaje koji prevladavaju u pjesmi. Cjelokupna pjesnička slika u pjesmi dodatno je naglašena stihovima koji se ponavljaju (“dugo u noć, u zimsku gluhu noć, u zimsku pustu noć, u zimsku bijelu noć; u tišini bez kraja, u tišini bez kraja“) i tu opet možemo osjetiti sve što nam pjesnik želi prenijeti slikama i riječima.
Iako je pjesma pisana nevezanim stihom, pojedina rima ostvarena je aliteracijom i asonancom (anđeli s neba, nježnim rukama, spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju pazeć da ne bi zlato moje probudili; dugo u noć u zimsku gluhu noć). Osim asonance, bitno stilsko sredstvo su epiteti kojima se pjesnikovi osjećaji naglašavaju i pridonose slikovitosti prizora (pognut lik, prosijeda kosa, bijelo platno, gluha, pusta, zimska noć, žalosna majka). Metafora (“anđeli s neba spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju“) služi kao svojevrstan iskaz pjesnikove brige za majku koja je sama te nam poručuje da je čuva u mislima.
Pjesnik je želio čitateljima prenijeti svoje osjećaje, a slikovitošću i izražajnošću je uspio, ne samo prenijeti osjećaje, nego postići da se i čitatelji tako osjećaju čitajući pjesmu. Pripovjednost i jednostavnost su očite u načinu pisanja jer izraz koji pjesnik koristi je blizak svakodnevnom govoru, ali ova pjesma nikako nije jednostavna, nego intiman iskaz osjećaja ljubavi, tuge i čežnje za majkom i rodnim krajem.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: A.P.
Odgovori