“Igračka vjetrova” izbor je iz Ujevićevih proznih i lirskih djela, koja nosi naslov po istoimenoj pjesmi, koja se također nalazi u zbirci. Zbirka je sukus pjesnikovih djela iz raznih vremenskih razdoblja. On sadržava i pjesme kojima naglašava osobne boli i tragedije, tajne njegove duboke, ali netjelesne ljubavi, pjesme o ljudskoj slozi i bratstvu, refleksivne pjesme koje sadržavaju filozofska promišljanja, a onda i kozmičku čežnju za visinama, a na kraju i one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom.
Pjesme obuhvaćaju sve tipove njegova stila – od otvorenog, slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa do zatvorenih formi koje su ispoljavale njegove unutarnje tjeskobe. U pjesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme, a onda i nadrealističke opise koji jedini svojom formom mogu opisati katkad kaotično stanje pjesnikova uma.
“Igračka vjetrova” naslov je koji zasigurno najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji se često oslikavao u njegovim stihovima. Lirika nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pjesničkim zahvatima, nošena kao igračka vjetrova na razne strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku sabranih djela.
Svakidašnja jadikovka – analiza pjesme
Pjesma originalno pripada Ujevićevoj prvoj tiskanoj zbirci pjesama “Lelek srebra” iz 1920. godine. Njegovi pjesnički početci u ovoj zbirci odlikuju se usmjerenosti prema vjerskim, egzistencijalnim/duhovnim kao i domoljubnim motivima. Ujedno, zbirka je odraz zaokreta u hrvatskoj književnosti s početka 20. stoljeća, u koju ubrajamo i djela drugih pisaca, sličnih tematskih i motivskih opredijeljena, kao što je primjerice lirika Antuna Branka Šimića.
“Svakidašnja jadikovka” jedna je od takvih egzistencijalnih pjesama, koja propitkuje ljudsku sudbinu. Lirski subjekt koji se izražava u prvom licu jednine, opterećen je brojnim propitivanjima samoće, prolaznosti života. Pjesma govori i o njegovoj potrebi za ljubavlju, osjećajem smiraja i željom za pripadnosti nekomu ili nečemu. Glavni motivi koji potvrđuju ideju pjesme su samoća, slabost, otuđenost, umor. Pjesma počinje antologijskim stihovima, koji se često citiraju: “Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad!” Ovi stihovi, koji čine prvu strofu, ujedno su i nagovještaj sadržaja pjesme. Paradoks koji je sadržan u stihu “i biti star, a biti mlad“, može se tumačiti kao pjesnikova motivacija za pisanje pjesme, jer govori o osjećaju izgubljenosti i potraćenosti života u mladim godinama. Taj osjećaj “izgubljenosti” pjesnik objašnjava narednim stihovima. U drugoj strofi navodi kako je osamljen, bez igdje ikoga, a to ga dovodi i do slabosti i očaja. “Izgubljenost” i otuđenost od samoga sebe izražena je i paradoksom u trećoj strofi: “I gaziti po cestama,/i biti gažen u blatu“.
Motiv “zvjezdanosti” popularan je u lirici ranih hrvatskih modernista, pa nije zaobišao ni Ujevićevo pjesništvo. Za Ujevića su zvijezde ideal koji treba dosegnuti, a “bez sjaja zvijezde na nebu” on ne vidi sreću u životu. Sam je, slab, pogažen, a ni zvijezde mu ne sjaje. Pjesnik gradacijski pojačava emocionalni naboj pjesme, koji se kreće od osjećaja samoće u prvoj strofi, preko slabosti i nemoći, te eskalira potpunim jadom i očajem. U petoj strofi pojavljuje se invokacija: “O Bože, Bože”, koja se u pjesmi pojavljuje još četiri puta na početku strofa. Mnoštvom biblijskih pjesničkih slika, subjekt se poistovjećuje s patnjom Isusa Krista: “Sin tvoj putuje… po trnju i kamenju“, “plamen na rukama“, “kalež otrova“. Jadikovka o samoći izražena je u najviše stihova: “I nema sestre, ni brata,/ i nema oca ni majke,/ i nema drage ni druga.“, “i sam samcat putuje“. Pojedini stihovi odražavaju i razočarenje: “O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao“. Pjesnik osjeća da ga je Bog napustio i da zato sada luta svijetom, bez igdje ikoga, kao Isus na križu koji zaziva Oca: “Bože, Bože, zašto si me ostavio?”
Izlaz iz ovih osjećaja koji guše, muče i pale pjesnika, vidi u “besjedi”, “moćnoj riječi” koja će mu biti odgovor od Boga. Početak Ivanovog evanđelja “u početku bijaše riječ” na ovaj način biva simbolički prisutan u pjesmi, što pridonosi uzvišenosti, ali i svetosti tona pjesme. Odgovor koji pjesnik očekuje je: “i ljubav, ili sveta smrt“, jer “mučno je, najmučnije,/ biti već star, a tako mlad!“.
Jedna od estetski i stilski najbogatijih Ujevićevih pjesama odiše majstorskim pjesničkim umijećem. Forma pjesme i njena kompozicija igraju značajnu ulogu u općem dojmu. Kompoziciju čini dvadeset i jedna strofa (tercina), pisana nerimovanim osmercima. Od stilskih figura nalazimo paradoks (“i biti star, a biti mlad“) koji je ujedno i kontrast; anaforu – ponavljanje riječi na početku stihova (“i nema sestre ni brata,/ i nema oca ni majke“; “Jer mi je mučno biti slab,/ jer mi je mučno biti sam“); polisindeton (veznici “i” i “jer”), retoričko pitanje (“i komu da se potuži?“), metafore (“Ta besjeda je lomača“), ali među njima možda su najbrojniji epiteti (blistava obećanja, krvave noge, ranjeno srce, umorne kosti, zamračena pučina, gorak vijenac pelina). Ujevićevo pjesništvo generalno odlikuje i upotreba arhaizama, koji ne izostaju ni u ovoj pjesmi (pečalno, ilinštak, glavnja).
Pjesma je poruka svima onima koji se osjećaju zaglavljeno u svojoj koži, jer su usamljeni, otuđeni, bez ljubavi i jasnih ambicija da nisu sami u svojim problemima, nego da dijele “jadikovku” čovječanstva. Treba težiti idealima, vlastitim zvijezdama i živjeti dok si mlad, jer kad čovjeka stigne starost, sve postaje manje ostvarivo.
Odlazak – analiza pjesme
Pjesma je napisana u šest distiha, parno rimovanih, što doprinosi nevjerojatnoj melodioznosti pjesme, uglazbljenoj i u notama Arsena Dedića. Pjesma pripada refleksivno-rodoljubnoj lirici, jer govori o pjesnikovom rodnom mjestu, imotskom kraju i njegovim osjećajima koji potječu iz sjećanja na taj kraj. Pjesma je napisana iz perspektive odraslog čovjeka, koji se vraća u djetinjstvo sjećajući se “malenih mjesta srca moga“. Prvi distih izražava podvojenost osjećaja: s jedne strane radi se o čežnji za nekim novim, krajevima: “U slutnji, u čežnji daljine, daljine”, a s druge strane, pjesnika vuče srce, “u srcu, u dahu planine, planine“. Tako je središnje pitanje pjesme: Gdje je moja sreća?
Pjesnik osjeća da mora krenuti dalje, ali nije siguran hoće li mu veće blaženstvo donijeti odlazak u nove, nepoznate daljine ili povratak na staro, iskušano mjesto na kojemu je već bio sretan. Pjesma neizbježno skreće prema nostalgičnim, romantičarskim motivima: “spomenak Brača, Imotskoga”, “bljesak šestopera“, “miris kalopera“. Pjesma stoga ne govori samo o sjećanju na rodni kraj, nego i ljepotama koje on nudi.
Ali upitnik koji visi iznad cijele pjesme ostaje prisutan u stihovima: “Tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem“. Svjestan je mogućnosti da gdjegod otišao možda neće naći svoju sreću, da ga ne čeka ništa drugo osim tuge, jer više nije onaj isti dječarac koji “mlijeko plave bajke sasne”. Postojanje izbora i dovodi do neodlučnosti, ali najviše do nesigurnosti, koja stvara očajničko posezanje za starim, iskušanim i sigurnim sredinama. Njegova želja je zapravo otići negdje “da više ne znam sebe sama,/ ni dima bola u maglama“, a odgovor na pitanje kamo točno odlazi, ostaje neodgovoren. Dimenzija prostora nije toliko ni bitna, kao ni njegova specifikacija, bitan je pronalazak mjesta na kojem će pjesnik postići svoj mir i ono što traži, svoj ideal, što je težnja svakog čovjeka, posebno mladih ljudi koji su još puni ambicija.
Anafora (veznici “i” i “u” koji se ponavljaju na početku pojedinih distiha, “tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem“) i epifora (“daljine, daljine”, “planine, planine”) najprisutnije su stilske figure uz epitete (malena mjesta, bljesak slavna šestopera, miris kalopera, stare basne, mlijeko plave bajke, dim bola).
Visoki jablani – analiza pjesme
“Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;/ od gromora njina glasa šuma i more se budi”, početni su stihovi antologijske pjesme, koja je objavljena u zbirci “Auto na korzu” 1932. godine. Zašto je Ujević kao metaforu za one visoko pozicionirane pojedince u društvu, koji se izdižu iznad drugih, upotrijebio baš stablo jablana? Odgovor leži u prirodi tog stabla, koje čvrsto i postojano širi svoju krošnju u visine, prema zvijezdama i tako nadvisuje sve druge objekte u svojoj okolini. No, tako visoki, bajkoviti jablani koji dotiču nebo, veoma su usamljeni. Prvi kontrast u pjesmi izražen je odnosom uzvišenosti i divote jablana s njihovom osamom u visinama. “Ali za svoju snagu oni su zahvalni patnji”, odnosno osjećaju uzvišene patnje, jer se ističu od svih drugih, što im donosi osjećaj ponosa, ali zbog toga i pate, jer su svi drugi “ispod” njih.
Jablani su metafora za izdvojene pojedince, koji “šire obzore“, “imaju snagu vjere“, “oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica“. To su svi oni ljudi koji se u jednom društvu ističu, oni koji daju drugima motivaciju da krenu naprijed ili bolje rečeno – u vis, k zvijezdama. Oni su blagoslov društva, ali i njegovo prokletstvo. Njihov osjećaj razapetosti između visina, materijalnog/duhovnog bogatstva naspram siromaštva i bijede koji su “ispod” njih, “oni sami, gordi, dršću u visini“. Jablani prije svega predstavljaju ljude koji su isto nekada bili dolje, “u tišini” i koji su se svojim radom i zaslugama izdigli iz bijede i dosegli visine.
Ujevićevi “jablani” su socijalno osjetljivi ljudi, koji unatoč postignućima imaju na umu one koje su ostavili u gorem položaju, pa im pokušavaju pomoći. No, oni trpe i zavidne poglede iz “nizina”, pa je samoća ponekad i najbolje rješenje: “Ali u samoći njihova je glava/ ispravna i čista povrh mračne rulje/ gdje ih ne razumiju glupani i hulje”. Najveća patnja jablana je neshvaćenost, ali i nemoć da uzdignu kolektivni “mi” do istih tih visina. “Mi stupamo bijelim dolom u tišini“, a oni ostaju u visini, “a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!”
Pjesma se temelji na kontrastu visokih jablana koji “režu” svojim čelima zvijezde i ljudi u nizini, koji predstavljaju “mi”, kolektiv koji je veoma različit od tih rijetkih pojedinaca. Zvjezdanost i težnja u visine, lajtmotiv je Ujevićevog pjesništva, kao i njegovih brojnih pjesničkih kolega ovog razdoblja hrvatske lirike.
Pjesma je posebno ritmična i melodiozna, na što utječe izmjena parne i ukrštene rime u nejednako dugim strofama i stihovima. Tematski i idejno “Visoki jablani” zasluženo ostaje do danas jedna od poznatijih i citiranijih Ujevićevih pjesama.
Pobratimstvo lica u svemiru – analiza pjesme
Čini se da Ujevića jako okupira ideja i svijest čovječanstva kao jedne zajedničke, duhovne dimenzije. Još je važnija svijest o pojedinčevoj vrijednosti i njegovom mjestu u tom kolektivu. Od lirskog “ja”, preko lirskog “ti”, postupno nastaje lirsko “mi”, koje će ovaj pjesnik opjevati u više svojih stihova, ali i proznih kreacija. Upravo taj proces “bratimljenja”, nastajanja kolektivnog “mi” zauzelo je središnju misao cijele pjesme.
Pjesma je objavljena u “Ojađenom zvonu”, zbirci iz 1933. godine i nastavlja niz egzistencijalnih tema koje nalazimo već u prvoj zbirci, “Lelek srebra”. Ideja o kolektivnom “mi” ovdje nije predstavljena samo na razini zemaljskih granica, nego na razini svemirske dimenzije, kako je spomenuto i u naslovu. Svemir nema granica, a lica od početka vremena ima bezbroj, svi su dio istog vremena i svi su istim prostorom hodali jednom: “Mi smo svi prešli iste putove u mraku,/ mi smo svi jednako lutali u znaku/ traženja“.
“Ne boj se”, “Ne gordi se”, upute su individui, lirskom “ti”, ali koje se ne odjeljuje od zajedničke sudbine kolektivnog “mi”, nego se ovom promjenom pozicije subjekta upućuje na glavnu ideju “pobratimstva”. U pjesmi “Visoki jablani” izražen je snažan kontrast između istaknutog pojedinca i ostatka kolektiva, dok u ovoj pjesmi Ujević naglašava upravo tu združenost i dijeljenje iste, zajedničke sudbine: “tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.“, “Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti“. Ljudi dijele prije svega vrijeme i prostor, a onda i snagu, grijehe, sne, “i hrana nam je duše iz naše zdjele opće“.
Motivi u pjesmi raspoređeni su na dva suprotna pola, jedni govore o pozitivnim stranama dijeljene kulturne i povijesne tradicije, kao što su ideali, snovi, ljepota, čistota, a drugi su odraz onog “prokletog” u ljudima, u svemiru. Koliko god bili “jedna historija duša”, podvojeni smo i “stojimo čovjek protiv čovjeka“. No i razapetost ljudske sudbine između dobra i zla, opet čini jedinstvo, jer nema čovjeka kojemu se događa samo sreća ili onoga kome je predodređena samo tuga: “svi smo isti u zloći i radosti,/ i da nam breme kobi počiva na pleću“. Jedino u zajedništvu i život pojedinca ima smisla, ali to ne znači da ne treba ostati svoj, sebi dosljedan. Stoga se u predzadnjoj i zadnjoj strofi fokus pjesme prebacuje na lirski “ja” i odražava pjesnikovu svijest o vlastitoj vrijednosti i o njegovom mjestu u “pobratimstvu lica u svemiru”.
“Ja sam ipak ja , svojeglav i onda kad me nema… ja bezimeno ustrajem u braći“. Početni i završni stih posljednjeg katrena, objašnjavaju poantu koju se pjesnik majstorskim figurama i stihovima trudio objasniti u prethodnih sedam strofa. Čovječanstvo je univerzalno, svi smo dio iste vrste, dijelimo nade, strahove, želje, ambicije, ali i istaknuti pojedinci – “visoki jablani” , oni su koji pobratimstvo lica čine tako šarolikim, a opet jedinstvenim. Nije bit života činiti zajednicu, nego biti pojedinac, svoj, koji čini zajednicu, dio svemirskog prostranstva, “o vasiono! ja živim i umirem u svjema;“.
Pjesma je sastavljena od osam katrena, pisanih različito rimovanim stihovima (ukrštena i obgrljena rima).
Igračka vjetrova – analiza pjesme
Tin Ujević poznat je po svom boemskom načinu života. Bacan je kroz život kao igračka vjetrova koji pušu s raznih strana. Možda ova pjesma najbolje i objašnjava njegov intimni život, pjesničko djelovanje i doživljaj smisla života. Tri katrena u kojima se pravilno izmjenjuju rimovani deseterci i osmerci odražavaju nekoliko centralnih misli. Prva strofa uputa je apostrofiranom pojedincu: “Pati bez suze, živi bez psovke,/ i budi mirno nesretan“. Na prvu se ovi stihovi mogu tumačiti kao Ujevićevo priklanjanje stoicizmu, mirnom trpljenju života koje dovodi do duhovne katarze i pravog smisla bitka. No, već naredni stihovi kao da nose poruku – makni se od nevolja i nemoj patiti, jer nemaš ništa od toga, život je prekratak: “Tašte su suze, a jadikovke/ ublažit neće gorki san“.
Druga strofa naslućuje elaboraciju naslova: “Podaj se pjanom vjetru života“. Poruka je to lirskom “ti” da se prepusti vjetru života i bude njegova igračka. Epitet “pjan” arhaistični je način izražavanja tipičan za Ujevića, ali upotreba tog pridjeva, govori i o pjesnikovom poimanju života. Za njega je on nestalan, promjenjiv poput vjetra, ali pijanog vjetra koji čas radi jedno, a čas drugo i donosi nepredvidive situacije. Ne samo da smatra da prepuštanje vjetru života donosi nepoznato, nego tjera čovjeka “u luđi polet”, avanturu života. Možda smo čuli narodnu mudrost koja kaže da život počinje onda kad prijeđemo svoje granice, a to je i smisao ovih Ujevićevih riječi.
Treća strofa najviše odražava njegov intimni doživljaj života i autorefleksiju. Boemski život kakvim je živio učinio je od njega “cvijet što nema korijena“, nikome ne pripada i nitko ga ne vuče k sebi. No korijenje o kojem pjesnik govori nije nužno ono koje označava obitelj, dom. Nepostojanje korijenja figurativno je nepostojanje vlastitih ograničenja i uskih svjetonazora koji nas vežu za jedno mjesto ili jedno te iste okolnosti. Tek kada sami sebi prerežemo korijenje, proširimo vidike i prepustimo se vjetru života možemo živjeti onako kako nam je namijenjeno: “za let si, dušo, stvorena“.
O antologijskoj vrijednosti pjesme govori i činjenica da je posthumna zbirka sabranih djela Tina Ujevića nazvana naslovom ove pjesme, što govori i o njenom prepoznatom autobiografskom elementu.
Moj grijeh – analiza pjesme
Tin Ujević poznat je i kao esejist, feljtonist, kritičar, ali i pjesnik veoma raznolikih pjesničkih orijentacija. Naime, u zbirkama sabranih djela, posebno onih izašlih nakon njegove smrti nalazimo i pjesničku prozu. Ona ne odudara od lajtmotiva njegovog sveukupnog opusa – čovjek je dio većeg kolektiva, čovječanstva, što ne diskvalificira interes za pojedinčeva čuvstvovanja i autorefleksiju, koja tako često izvire iz Ujevićevih stihova.
“Moj grijeh! Moj grijeh! Moj najveći grijeh!”, riječi koje su dio religioznog obreda grešnikova priznanja i pokajanja pred Bogom, izviru iz autopercepcije subjekta. On “grčevito osjeća neljepotu i nesklad svojega bića“. Izvor takvih osjećaja nalazi u svom odrastanju u Dalmaciji, u životu koji je tamo živio i kojeg se srami: “… ne bih li morao odložiti ovaj ili onaj dio svoje prošlosti kao iznošenu cunju ili ispušenu lulu“. U prvoj rečenici da se naslutiti da njegovo gnušanje vlastitim životom proizlazi iz mraka neznanja, koje je dovodilo do nepravdi u njegovom životu i zbog kojih je danas grešnik kakav je: “Blago onima koji su se učeni rodili, pa nisu nikada sagriješili; blago onima koji su se pravedni rodili, pa nisu nikada sagriješili.” Iako zvuče kao zavist koja se u čovjeku kuha prema onima koji su imali bolji život, koji su imali sreće biti okruženi izvorima (sa)znanja, ove riječi su svojevrsni sarkazam. Hoće reći da ne postoji čovjek bez grijeha, pa makar živio u Utopiji, bez mraka neznanja i nepravde. Ovdje opet do izražaja dolazi Ujevićev lajtmotiv kolektivnog čovjeka, i pripadnosti pojedinca skupnom “mi”.
Uz ove poznate i sveprisutne metamotive njegovog pjesništva, ovdje nalazimo i motive koji se odnose na njegov rodni kraj i time stvaraju vertikalnu, vremensku dimenziju: majka, Dalmacija, dragi zavičaj; govori sa sjetom o tom dijelu svoga života, ali kaže i: “Prosti mi, Nevidljivi, jer sam Dalmatinac.” To ne izražava toliko pokušaj bijega od svog kraja, nego bijeg od samoga sebe, jer mjesto rođenja označava čovjekov početak, njegov iskon i start za sva kasnija djela. Sjeća se i svih promašenih prilika u kojima su mu pofalile “plemenitost i blagorođe što hoće da bude obilno i da se razasipa ne mareći se i ne štedeći se!”
To bolno sjećanje na njegove propuste i nedostatke života ipak ne smatra kočnicom, nego odskočnom daskom, jer ga je to dovelo “do simpatije za sve one koji pate“. Smatra da će ga bolji odnos prema ljudima načiniti društvenim osloboditeljem, ali “se sve misli društvenog oslobođenja vežu tako čudnovato, zar ne? – uz neke nadnevke ili promjene u prostoru“. Zato se treba odmaknuti od čovjeka koji si bio, i kakav više ne želiš biti, otputovati i preneseno i doslovno. I baš kako je sveta Magdalena, grešnica osuđena od svih, dopala u milost i oprost najvećeg Društvenog Osloboditelja, Isusa, i ovaj grešni čovjek ima pravo na drugu šansu u kojoj će iskupiti svoj grijeh.
Bilješka o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.
1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.
1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.
Autor: I.D.
Odgovori