“Zapis o zemlji” kratki je epitaf bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, koji je živio i pisao u 20. stoljeću. Njegovo pjesničko stvaralaštvo opisuje traganje za srednjovjekovnom kulturom i baštinom na području Bosne i Hercegovine.
Sebe postavlja u poziciju legitimnog baštinika te kulture, zbog čega u središte svojih pjesničkih motiva stavlja bosanske povijesno- kulturne elemente. Također, Dizdarovo nastojanje je bilo da pokaže kako bosanska kultura kontinuirano teče od srednjeg vijeka i na jezičnom i civilizacijskom planu te je nisu prekinula čak ni turska osvajanja. Za njega su upravo turska osvajanja glavni čimbenik stvaranja specifične bosanske kulturne i folklorne baštine, pa njegova glavna pjesnička inspiracija svoje korijene nalazi u povijesnim i jezičnim komponentama prošlih doba.
“Zapis o zemlji” pripada pjesničkoj zbirci “Kameni spavač”, objavljenoj 1966. godine. Pjesma je po vrsti epitaf, što je već dovoljan pokazatelj pjesnikovih tradicijskih načela. Epitaf označava nadgrobni natpis, na kojem se pjesničkom formom izražava odnos prema prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Stil epitafa je često duhovit i satiričan, ali na jedinstven način epitafi pružaju snažnu misaonu poruku.
U 12. stoljeću se na području Bosne javljaju bogumilski nadgrobni spomenici zvani stećci, na čijoj površini su razni klesari i kovači često ispisivali i epitafske tekstove. Mak Dizdar je nadahnuće za ovu pjesmu našao upravo u tekstovima slavnih povijesnih artefakata. Pjesmom je želio osvijestiti čitatelje o stanju materijalnog i duhovnog siromaštva na području Bosne i Hercegovine, a na neki način i opomenuti one koji su tu zemlju do takvog stanja i doveli. Indirektna poruka ovog epitafa je i poticanje na njegovanje folklornog, jezičnog i povijesnog naslijeđa vlastitog zavičaja.
Zapis o zemlji – analiza pjesme
Na početku pjesme nalazi se moto, natpis koji se nalazi na početku djela ili na početku nekih poglavlja i pjevanja. Moto je obično izreka, citat ili stihovi neke pjesme koji navješćuju daljnji tekst. Kao moto pjesme “Zapis o zemlji” poslužili su stihovi elegije Ivana Česmičkog, koji govore o bosanskoj zemlji kao o divljoj i surovoj zemlji, ali bogatoj rudom. Ovaj kontrast navještava temu Dizdarovog epitafa. “Zapis o zemlji” je domoljubna pjesma, koja govori o “umrloj” bosanskoj zemlji, opustošenoj kroz stoljeća.
Pjesma ima formu dijaloga, koji se odvija između dva govorna subjekta – “vrli pitac” i “upitan”. Ovakva forma podsjeća na “Lucidar”, zbirku srednjovjekovnih znanja izloženu u obliku pitanja, koja postavlja učenik, i odgovora koje daje učitelj. Središnji motiv je “Bosna”, za koju se “pitac” zanima pitanjima: “Gdje li je ta/ Odakle je/ Kuda je/ Ta/ Bosna/ Rekti”. U ovim redovima niže se epifora, u kojoj se ponavlja forma pitanja naglašena oblikom glagola biti “je”. Pitanja koja postavlja onaj koji Bosnu ne poznaje imaju ulogu naglasiti Dizdarov stav o onima koji tu zemlju smatraju neznatnom i nebitnom. On želi osvijestiti ljude o lošem stanju koje tu vlada, uključujući siromaštvo materije i duha.
U drugoj strofi govorni subjekt je “upitani”, koji odgovara na pitanja postavljena u prvoj strofi. Bosna je u njegovim odgovorima opisana epitetima koji naglašavaju jad i neimaštinu: “I posna i bosa da prostiš/ I hladna i gladna”. Iako je pjesma pisana nepravilnom rimom i slobodnim stihom, ritam se postiže stilskim figurama. U prvoj strofi to je bila epifora, a u ovim stihovima govorimo o anafori, gdje se ponavlja veznik “i”. Osim toga, možemo govoriti i o aliteraciji izraženoj u epitetima posna, bosa, hladna, gladna i prkosna.
Odgovori koje upitani daje daju snažnu poruku koja opominje sve one koji su Bosnu doveli do takvog stanja. Zemlja je personificirana, pjesnik ju smatra kolateralnom žrtvom. Štoviše, zemlja je “prkosna od sna”, jer se već dugo ništa ne mijenja i čini se kao da sve spava dugi san iz kojega se neće trgnuti. Stoga je pjesma nadgrobni spomenik preminuloj zemlji, ali koja još uvijek ima nade vratiti se iz mrtvih, jer samo spava.
Sveukupni dojam pjesme navodi na suprotnost u odnosu na elegiju Ivana Česmičkog s početka epitafa. Dizdar ne vidi nikakvu perspektivu, pa čak ni neiskorišteno rudno i poljoprivredno bogatstvo koje Bosna posjeduje. Ova nadasve domoljubna pjesma, tako pruža i aspekt socijalnog stanja te zemlje. Obrađena tema ne duguje uspješnost poruke samo odabiru i značenju riječi, nego i ritmu pjesme i zvuku riječi.
Posebnost pjesme čini i izostanak interpunkcija, što pjesmu povezuje s autohtonom formom teksta na stećcima. Dizdar svjesno upotrebljava arhaizme (kto, rekti) koji potječu iz staroslavenskog jezika, ali i vulgarizme (“da prostiš”), koji su dodatno naglasili kontinuitet slavne povijesno- kulturne baštine s bosanskom sadašnjošću. Na taj način stvara se i opreka “staro- novo”, kojom pjesnik poručuje da treba njegovati tradiciju i klanjati joj se, ali i da novo doba donosi svoje izazove.
Bilješka o piscu
Mak (Mehmedalija) Dizdar hrvatski je i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Stolcu 1917. godine. U Stolcu je završio osnovnu školu, nakon čega u Sarajevu završava gimnaziju. U to vrijeme objavio je svoju prvu zbirku pjesama “Vidopoljska noć” i tako ušao u javni književni život.
Njegov brat bio je urednik sarajevskih novina i časopisa Gajret, za koje je tada i Dizdar počeo pisati. Nakon 2. svjetskog rata, bio je urednik lista Oslobođenje i Narodne prosvjete. Kasnije se posve posvetio književnosti, ali je svejedno uređivao i časopis Život.
Nakon svoje prve zbirke pjesama, izdao je zbirku “Plivačica” i to nakon 18 godina. Nedugo nakon toga uslijedile su zbirke “Povratak”, “Okrutnost kruga”, “Koljena za madonu”, “Minijature” i “Ostrva”.
Jedna od najboljih Dizdarevih zbirki je “Kameni spavač”, izdana 1966., dakle pred kraj njegovog stvaralačkog života i nakon što je pjesnik već stvaralački sazreo i pročistio svoju formu. Nakon nje, izdao je i svoju posljednju zbirku “Modra rijeka”, izdanu 1971. godine.
Te je godine u Sarajevu Mak Dizdar umro.
Autor: I.D.
Odgovori