Smrt

Antun Branko Šimić već je u svojoj prvoj zbirci pjesama “Preobraženja” pokazao jedan posve svježi, jednostavno originalni način pisanja pjesama, za to vrijeme. Njegove pjesme pune su boja, ritma i zvuka. U toj zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva, a takav stil Šimić je zadržao i u drugim dijelovima opusa.

Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo sa Šimićevim pjesništvom.

Šimićeve pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.

Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.

Nakon objave “Preobraženja” Šimić nastavlja s radom u jednom drugom smjeru te doživljava idejni i stilski pomak, što kritika definira kao ”zaokret prema realnosti”. To se uglavnom odnosi na pjesme u kojima su glavni motivi siromasi.

Takva zbirka je i zbirka “Siromasi”, objavljena 1920. godine, u kojoj se pjesnik približio poetici takozvane “nove stvarnosti”. To znači da je u svojoj poetici odbacio idealistički romantizam, ali i subjektivni ekspresionizam, pa je poput mnogih umjetnika tog pravca ogolio svoj izraz, izbacio bilo kakvo “kićenje” stiha i posve se posvetio realnom prikazu objektivne stvarnosti, koja je bila sve samo ne lijepa i romantična. Šimić je vukao inspiraciju za prikaz siromaštva i iz vlastitog života, jer je u siromaštvu živio kada se odlučio posvetiti samo pisanju. Ipak, takav način života donio mu je plodno stvaralačko razdoblje, značajno ne samo za njegov vlastiti opus, već i za cijelu hrvatsku književnost.

Pjesnik Šimić se neposredno nakon zbirke “Preobraženja” preobražava u socijalnog kritičara, zalaže se za građansku klasu u mukama, a izraz mu postaje izravan, ogoljen, bez ukrasa i pridjeva s minimumom usporedbi. U ovom se ciklusu pojavljuje rima zbog neposrednije komunikacije s čitateljima koji nisu toliko obrazovani. U njegovim socijalnim pjesmama ne može se naći poziv za revoluciju ili otpor, te su pjesme mirne i staložene pa pritom i uvjerljivije.

Sljedeći dio njegovog opusa prelazi s tematike socijalnih problema i siromaštva na mnogo misaono refleksivnije tematike, poput onih koje se tiču tjelesnosti, smrti, krhkosti tijela i bolove duše koje sve to objedinjuju.

Šimić je posljednje dane svog života proveo u bolesti i doslovno u iščekivanju smrti, što se vidi u njegovim posljednjim pjesmama. On u tim pjesmama ne opisuje svoje naslućivanje smrt, već njegovo spremno očekivanje, mirenje s njom i pokušaj spoznaje o tome koja je njegova uloga jednako u životu i u smrti.

Sljedeća pjesma također se bavi tom tematikom. Baš poput socijalnih pjesama, koje nisu bile društveno angažirane, već samo objektivan prikaz stanja, tako i ove pjesme nisu borba protiv smrti, život ili samoga sebe. One su prikaz trenutnog stanja pjesnikove duše u tako duševno teškom razdoblju kao što je bolest i samrt.

Smrt – analiza pjesme

Šimić je ovu pjesmu napisao među posljednjima i smatra se jednim od vrhunaca i najviših dometa Šimićeva pisanja.

Izraz je jednostavan, a pjesma je podijeljena u tri strofe. Započinje rečenicom koja na neki način tješi čitatelja: “I smrt će biti samo nešto ljudsko.”

Pjesma je po vrsti misaona, a temu bismo mogli odrediti kao da je smrt nešto normalno, sastavni dio ljudskog života.

Stih pjesme je slobodan, a rime nema. Sama “priča” koju pjesnik izriče stihovima ubrzava ili usporava radnju i ritam pjesme. Tako prva sekvenca odiše ubrzanim tokom do naglo zaustavljene poante: “Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve/ i hropti/ smalaksava i stenje/ i onda stane./ Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.”

Usporedba čovjeka sa strojem opravdava to što bližnji i susjedi shvaćaju stanje smrti kao svršen posao. Naboj emocija osjeća se na kraju pjesme. Izrečene su reakcijom roditelja preminuloga, koja je u rasponu krika do nijeme šutnje: “Mati će živinski kriknuti/ otac zaćutati/ i buljiti nijemo cijelog dana.”
Motivi ove pjesme su “smrt”, “ležaj”, “mašina”, “ljudi”, “posao”, “stol”, “sluškinje”, “mati”, “otac”.

Pjesničke figure koje nalazimo u pjesmi su: asonanca “I podižu se kao kad se podižu od stola” (ponavljanje samoglasnika “o” i “a”); aliteracija “I smalaksava i stenje” (ponavljanje suglasnika “s”), “živinski kriknuti” (ponavljanje suglasnika “k”), “otac zaćutati” (ponavljanje suglasnika “t”); epiteti “ljudsko”, “nevidljivim”, “svršen”, “živinski”, “nijemo”; poredba “i onda stane./ Ko kad mašina stane, I ljudi u to što se zbilo gladaju ko u svršen poso”;
personifikacija u kojoj je smrt prikazana kao neprijatelj protiv kojeg se tijelo bori “…tijelo s nečim nevidljivim hrve/ i hropti…”; anafora “i hropti/ i smalaksava i stenje/ i onda stane. I ljudi u to što se…/ i podižu se kao kad se podižu od stola/ i sluškinje se uprav tad najviše uzrade“.

Vizualne pjesničke slike koje se u pjesmi pojavljuju očituju se u stihovima “na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve, i onda stane./ Ko kad mašina stane.“, “i podižu se kao da se podižu od stola/ i sluškinje se uprav tad najviše uzrade“. A auditivne pronalazimo među stihovima “i hropti/ i smalaksava i stenje, mati će živinski kriknuti/ otac zaćutati“.

Smrt je u pjesmi prikazana kao neprijatelj kojeg tijelo pokušava pobijediti. Ono se bori, stenje, ali jednom mora stati. Smrt je jača baš kao i u pjesmi “Smrt i ja”. Susjedi, pridošlice i svi ostali ljudi na to gledaju kao na nešto što se jednostavno moralo dogoditi, nešto protiv čega lijeka nema. Jedinu iskrenu i snažnu bol pokazuju roditelji preminulog djeteta, pa tako majka snažno viče, a otac baš suprotno, u tišini prazno gleda čitav dan.

Smrt je prikazana pomalo mistično. Ona nam nije vidljiva, ali prema reakcijama tijela i njegovoj patnji znamo da je prisutna.

U ovoj pjesmi opjevana je tjelesnost, smrtnost, ali i onostranost koja nas sve jednog dana čeka. Ova su tri motiva najčešće spominjana i opjevani u Šimićevoj poeziji.

Bilješka o autoru

Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.

Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.

Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.

Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.

Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.

Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.

Autor: I.F.