Antun Branko Šimić već je u svojoj prvoj zbirci pjesama “Preobraženja” pokazao jedan posve svježi, jednostavno originalni način pisanja pjesama, za to vrijeme. Njegove pjesme pune su boja, ritma i zvuka. U toj zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva, a takav stil Šimić je zadržao i u drugim djelovima opusa.
Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo sa Šimićevim pjesništvom.
Šimićeve pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.
Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.
Nakon objave “Preobraženja” Šimić nastavlja s radom u jednom drugom smjeru te doživljava idejni i stilski pomak, što kritika definira kao ”zaokret prema realnosti”. To se uglavnom odnosi na pjesme u kojima su glavni motivi siromasi.
Takva zbirka je i zbirka “Siromasi”, objavljena 1920. godine, u kojoj se pjesnik približio poetici takozvane “nove stvarnosti”. To znači da je u svojoj poetici odbacio idealistički romantizam, ali i subjektivni ekspresionizam, pa je poput mnogih umjetnika tog pravca ogolio svoj izraz, izbacio bilo kakvo “kićenje” stiha i posve se posvetio realnom prikazu objektivne stvarnosti, koja je bila sve samo ne lijepa i romantična. Šimić je vukao inspiraciju za prikaz siromaštva i iz vlastitog života, jer je u siromaštvu živio kada se odlučio posvetiti samo pisanju. Ipak, takav način života donio mu je plodno stvaralačko razdoblje, značajno ne samo za njegov vlastiti opus, već i za cijelu hrvatsku književnost.
Pjesnik Šimić se neposredno nakon zbirke “Preobraženja” preobražava u socijalnog kritičara, zalaže se za građansku klasu u mukama, a izraz mu postaje izravan, ogoljen, bez ukrasa i pridjeva s minimumom usporedbi. U ovom se ciklusu pojavljuje rima zbog neposrednije komunikacije s čitateljima koji nisu toliko obrazovani. U njegovim socijalnim pjesmama ne može se naći poziv za revoluciju ili otpor, te su pjesme mirne i staložene pa pritom i uvjerljivije.
Sljedeći dio njegovog opusa prelazi s tematike socijalnih problema i siromaštva na mnogo misaono refleksivnije tematike, poput onih koje se tiču tjelesnosti, smrti, krhkosti tijela i bolove duše koje sve to objedinjuju.
Šimić je posljednje dane svog života proveo u bolesti i doslovno u iščekivanju smrti, što se vidi u njegovim posljednjim pjesmama. On u tim pjesmama ne opisuje svoje naslućivanje smrt, već njegovo spremno očekivanje, mirenje s njom i pokušaj spoznaje o tome koja je njegova uloga jednako u životu i u smrti.
Sljedeća pjesma također se bavi tom tematikom. Baš poput socijalnih pjesama, koje nisu bile društveno angažirane, već samo objektivan prikaz stanja, tako i ove pjesme nisu borba protiv smrti, život ili samoga sebe. One su prikaz trenutnog stanja pjesnikove duše u tako duševno teškom razdoblju kao što je bolest i samrt.
Smrt i ja – analiza pjesme
Šimićeve teme pjesama su raznolike, a osim smrtnosti i tjelesnosti koje su bile njegova velika inspiracija, pjesnik često govori i o čežnji za onostranosti. Upravo je ova pjesma jedna od tih pa je važno obratiti pozornost na njezin sadržaj, koji otkriva strah, ali i nadu postojanja. Pjesnik nam jasno daje do znanja kako ulazak u život ne priječi ulogu smrti.
Vrsta pjesme je misaono-refleksivna zato što iznosi promišljanje osobe o njezinoj smrtnosti i životu. Tema je prihvaćanje smrti kao neki logičan slijed događaja. Njoj nitko ne može pobjeći, veća je i od nas samih. Pjesma je pisana slobodnim stihom, a rima nije prisutna.
Motivi pjesme su: smrt, dan, rub, svršetak, početak. Epiteta nema mnogo, a pjesnik upotrebljava brojeve i zamjenice umjesto pridjeva.
Pjesničke figure koje nalazimo u pjesmi su: asonanca “od najprvog početka” (ponavljanje samoglasnika “o”), “ona raste dalje” (ponavljanje samoglasnika “a”); opkoračenje, koje je kao stilska figura dosta zastupljeno u pjesmi, primjerice “ona je u meni/ od najprvog početka, ja zastanem/ a ona raste dalje/ u meni dok me… “; gradacija “sa mnom raste/ u svakom času, a ona raste dalje/ u meni dok me cijelog ne proraste, moj svršetak/ njen pravi je početak“, kojom pjesnik postepeno pojačava pjesničku sliku težine smrti i njezino širenje; personifikacija kojom lirski subjekt smrt doživljava kao nešto živo, nešto što u njemu raste i nešto što ga prožima, što vidimo u stihovima “sa mnom raste, dok me cijelog ne proraste, moj svršetak/ njen pravi je početak:/ kad kraljuje dalje sama“.
Pjesnik piše u prvom licu jednine što zvuči pomalo samoranjavajuće. Stihom “Smrt nije izvan mene” sugerira da je već gotovo mrtav. Smrt je poput virusa koji se nastanjuje u njemu i samo je pitanje vremena kada će se aktivirati, pobijediti i u potpunosti preuzeti njegovo tijelo. Smrt je ta koja iz dana u dan sve više raste.
Ova nas pjesma navodi na promišljanje kako su i život i smrt dio našeg tijela, a čini se kako skladno surađuju. Smrt je za pjesnika jaka, bez granica, beskonačna, što izostankom interpunkcijskih znakova dodatno naglašava. Zaključak je kako nitko ne može pobjeći smrti, smrt je u nama od našeg početka i u jedinstvu živi sa životom. Na kraju uvijek pobjeđuje smrt i njezina kraljevina.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.F.
Odgovori