Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija.
Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života. U svojim ponajboljim pjesmama Kranjčević rješava neka bitna, egzistencijalna pitanja (“Mojsije”, “Posljednji Adam”), ali iz posebnog vidnog kuta.
Njegov problem proizlazi iz specifičnog shvaćanja pjesničke odgovornosti: njegovo je mišljenje da pjesnik mora biti mesija svojega naroda. Svojom vidovitošću mora shvatiti i ono što je običnom čovjeku nedostupno. Zadaća mu je izvesti narod iz patnji i neznanja, otkrivati svrhu i smisao ljudskog postojanja uopće.
Tražeći “više pravde, više kruha i slobode i vidjela” (“Zapad sunca”), a promatrajući svijet i život oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, pjesnik je istodobno i u samome sebi morao rješavati sukobe između idealističke, religijske koncepcije svijeta što je upio u djetinjstvu i zaključno do boravka u rimskom Germanicumu te, u ono doba aktualnoga, Comteova pozitivizma.
Iz tih njegovih unutarnjih sukoba nastala su i njegova najbolja lirska ostvarenja, s titanskim, svemirskim metaforama i poredbama, religijskom terminologijom i vokabularom, pojavljujući se kao negacija klerikalizma, golgotske vizije motiva Krista (vrlo čest motiv u Kranjčevićevoj poeziji).
Također je pisao i o temi iseljeništva (“Iseljenik”).
Eli! Eli! Lama Azâvtani?! – analiza pjesme
Ovo je jedna misaona lirska pjesma, s obzirom da se u njoj tematski bavi egzistencijalnim pitanjima, uvrštenim unutar motiva Kristove žrtve. Prijevod naslova pjesme znači “Moj Bože! Moj Bože! Zašto si me ostavio?!”.
Osim glavnog motiva žrtve, pojavljuju se i drugi motivi. Među njima imamo i one biblijske, poput motiva Krista i Golgote, ali i one misaono-egzistencijalne, poput motiva smrti, ljudskih grijeha i povijesti ljudskog roda.
Ideja ove pjesme ukazuje na uzaludnost Kristove žrtve jer je ljudi ne znaju cijeniti. Budućnost ljudskog roda je stoga pesimistična jer čovjek unutar čovječanstva ne može ostvariti ono ljudsko u sebi. Kao pojedinac možda da, ali kao kolektiv nikako.
U pjesmi nalazimo mnoštvo stilskih figura. Među njima su i figure misli, koje se odnose na širi smisao onog što je rečeno. Od tih figura u pjesmi pronalazimo ironiju (“Mi ubijamo, Bože, sve zbog tebe – Hosana.” i “U ime čovječanstva i bratstva i slobode/ Počeše krvno kolo da bezbožnički vode“), poredbu (“Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!“), antitezu (“Da, ukidoste ropstvo, i cirkus, i hijenu,/ Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!/ I što smo nebu bliži, sve do neba smo – dalji!”) i gradaciju (“Badava gordo kube i mramor Panteona,/ I papuče od zlata i orgulje i zvona!/ Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,/ Badava alem gori na kruni i tijari!”).
Od figura dikcije, onih zasnovanih na učinku glasova i zvukova u govoru, pronalazimo anaforu. Ponavljaju se riječi “na” i “i” (“Na Golgoti je umro i svijet za to znade,/ Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,/ I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,/ I derala se družba od gadne strasti pjana:/ I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi“)
Sintaktičke figure ili figure konstrukcije u pjesmi su inverzija (“Na golgoti je umro i svijet za to znade,/ Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,/ Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!”) i polisindeton, u ovom slučaju ponavljaju se glasovi “o” i “i” (“I sramotu i bijedu i uvrede i varke/ I uzdahe i laži i mnoge suze žarke./ Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!“)
U pjesmama nalazimo i figure riječi ili tropi, koje znače promjenu značenja riječi. Od njih tu je metafora (“Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.“), personifikacija (“Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,”) i razni epiteti (“žrtve davne”, “daleki, strašni, crni”, “krvno kolo”, “čovječanstvo mučno”).
Strofa u ovoj pjesmi je dvostih ili distih, povezan rimom.
Gospodskom Kastoru – analiza pjesme
Ova pjesma je po vrsti misaona lirska pjesma, ali i satira, književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinca ili grupu, društvo, jer opisuje jedan ljudski karakter i to “beskičmenjake”.
Tema pjesme bavi se gospodski psom, pa su i motivi vezani za njega. Oni su, osim glavnog motiva psa, još i motivi zime, repa, kralježnaštva i kuće
Strofe ove pjesme sastoje se od 13 četverostiha ili katrena, a ritam pjesme ujednačen
Prva strofa pjesmeje strofa klasična alkmanska strofa. Ona se upotrebljavala u pjesništvu stare Grčke i starog Rima. Ona se sastoji od dva daktilska heksametra i dva daktilska tetrametra, a nazvana je po starogrčkom pjesniku Alkmanu iz 7. stoljeća prije Krista. U primjeru ove pjesme ona glasi:
“PROSTITE, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaca nešto je drukča, neg’li je bila,
Drukčiji danas treba Apolo.”
U drugoj strofi nalazi se osobitost cijele pjesme. U njoj se pjesnik izravno obraća Kastoru i ono traje do kraja pjesme:
“Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam toga reći na pasju,
Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),
(…)
Ipak vam – ne hteć uditi daljem napretku vašem –
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini da ste – uglavnom – svojom
metodom,
Katore, malko slijedili – ljude!”
U pjesmi je važna i peta strofa u kojoj pjesnik počinje izravno iznositi činjenicu da je Kastor počeo poprimati ljudske osobine:
“Glete, na primjer, toga se nađe i u ljudi;
Što su to ljudi – sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve je uzalud: odlična kuća.”
U osmoj i devetoj strofi govori o jednoj od ljudskih mana koju je pas poprimio. To su sebičnosti i pokornosti kada se od njega nešto traži ili treba, odnosno činjenica da će uvijek gledati prvo na sebe, jer je bitno da je nama dobro, a onda neka je svega ostalog. U ovim stihovima pjesnik objašnjava tu ideju:
“Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze u krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekselenca
U vas je slavne vidjela dare.
Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom šćepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinut!”
Stilska figura koju najčešće nalazimo u pjesmi je alegorija i njeno preneseno značenje ostvareno je u cijeloj radnji.
Glavni tema i ideja pjesme očitava se u psećem poprimanju negativnih ljudskih osobina. Alegoričnost je ta što smisao gospodskog psa ne leži u njegovoj pojavnosti, njegovom obliku, odnosno njegovim riječima, nego u značenju koje se nalazi izvan njega. Želi se ukazati na ljudske mane pa stoga pjesma prelazi u satiru i iznosi ideju po kojoj je svijet pun beskičmenjaka i dodvorica. Zadatak pjesnika je da ljude osvijesti i navede da istražuju svoju ljudsku bit.
Moj dom – analiza pjesme
Ovo je jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama uopće. Ona je odraz je pjesnikove pripadnosti narodu i domovini. Često se u njoj mogu prepoznati i konkretne povijesne situacije u kojima se domovina nalazila.
Tema ove pjesme je ljubav prema domovini koja pjesnika boli, jer je skriva u srcu, stoga su motivi pjesme upravo bol, sjeta, tuga, čežnja, ali iponos
Pjesma je sazdana od katrena i to isprepletenih četrnaesteraca i šesteraca. Kompozicija pjesme je dvodijelna, a ritam prati zanose i strahove lirskog subjekta. Rima je unakrsna (abab).
Stilske figure koje nalazimo u pjesmi su metafora, u kojoj se domovina poistovjećuje s cvijetom, dok cvijet predstavlja jednu od pjesnikovih želja (“U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,/Al’ ovaj nije cvijet.”), epiteti (“čarne, mlađe sne”, “ponajljepši san”, “žedna duša”), personifikacija (“I… gutam svoju bol!/ I ljubim njenu sjen.“), hiperbola (“U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu/ I krunidbeni pir,/ I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu/ u Pola mora šir!”), poredba (“Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,/Ko žića zadnji dah;/ Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,/ I… lutam kojekud.“) i anafora (“I moja žedna duša dom sankom joj se klanja/ I pozdravlja joj dan.”)
U ovoj pjesmi pjesnik opisuje ponos i ljubav koju osjeća prema svojoj domovini:
“Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!”
Govoreći o domovini, pjesnik već u ovoj prvoj strofi najavljuje motiv bola kao posljedicu spoznaje o postojanju onih koji domovini ne žele dobro. Praćenjem možemo vidjeti kako se u cijeloj pjesmi, gotovo u svakoj strofi, suprotstavljaju motivi domoljublja s motivima koji predstavljaju opasnost za domovini.
“Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću te ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”
U ovoj posljednjoj strofi, na neki način dolazi do obrata. Treba uočiti izražajnost i ulogu hiperbole.
U usporedbi s Mihanovićevom Himnom, Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje na ovaj način:
“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – đulistane
I morske vile dah.
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir
!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Kranjčević je stvorio novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.
Iseljenik – analiza pjesme
Kranjčević je crpio inspiraciju iz te baštine i ukomponirao je u vlastite stihove, kako bi poslao prepoznatljive književne poruke. Najčešće je inspiraciju izvlačio iz umjetničke proze i narodne poezije, što je slučaj i u pjesmi “Iseljenik”. To prepoznajemo u trenutku kad iseljenik razmišlja kako žena priča djeci priče, odnosno pjeva pjesme:
“Pjeva im nevoljko pjesmu: “mladoj o kraljici Mari”,
Kako joj zlaćanu krunu »moro« je odnio crni.”
Kranjčević je u navedene stihove unio i motiv poznate narodne pjesme o Marinoj kruni. Naš lirski subjekt nesvjestan je svoje nesreće, pa gotovo s užitkom opisuje borbu u kojoj je, braneći izgubio obje ruke i to braneći drugoga. Lik opisanog ekonomskog emigranta je slojevit, on se s nostalgijom sjeća svog doma i pjesme o Marinoj kruni.
U pjesmi se jasno osjeća tjeskoba lirskog subjekta, koji kao da je predstavnik svih primorskih migranata ili općenito putnika. On se na putu u Južnu Ameriku prisjeća ,motiva iz svog doma – kamenitih liti, kadulje i smilja. Vozi se na parobrodu zajedno s ostalim Europljanima koji idu trbuhom za kruhom. Pjesnik ih naziva “prosjacima hleba” i njihov život je “svijet bez krova“, što je metafora za život bez krova nad glavom, tj. doma.
Dok njegovi suputnici utapaju tugu ili sjetu u alkoholu, glavni lirski subjekt ove pjesme se prepustio razmišljanjima i sjećanjima. U svojim mislima on “bježi od kukavne sreće”, nadajući se da će doći na neko sretnije mjesto. Čarolija je nestala kada se oglasi brodska sirena. Sve što mu je ostalo je turobno, teško i tjeskobno, baš kao raspoloženje s početka pjesme.
Vrsta ove pjesme je uskočka elegija, a njena tema bijeg od kukavne sreće. Motivi koji se spominju u njoj su atlantsko more, grane, obala, jarbol, parobrod, kukavna sreća
Strofa kojom je pisana je katrena (prva tri stiha su uvijek šesnaesterci, a četvrti stih uvijek deseterac) i to njih dvanaest. Ritam u pjesmi je dinamičan jer najprije raste, pa onda naglo opada.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju, a živio je u Sarajevu. Najznačajniji je hrvatski pjesnik realizma.
Bio je urednik književnog lista “Nada”. Kao učitelj službovao je u Bosni i Hercegovini jer se kao pravaš nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj.
Pjesnički opus počeo je kao pisac domoljubnih pjesama (“Moj dom”), ali je pisao o satiričku liriku (“Gospodskom Kastoru”) te misaone pjesme o bitnim, egzistencijalnim pitanjima (“Mojsije”). Neke pjesme sadržavaju religijske motive, poput onih o Kristu (“Eli! Eli! Lama Azâvtani?!”), ali su mu ipak glavni motivi u pjesmama motivi slobode, ropstva, vjere u ideale, traženje smisla života i čovjekov položaj u svijetu.
Ipak, osobitost njegovog pjesništva su upravo bibleizmi, biblijski izrazi, obilježja biblijskog književnog jezičnog izraza i stila
Najpoznatije zbirke poezije su mu “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme” i “Trzaji”.
“Bugarkinje” su prva hrvatska zbirka rodoljubnih pjesama. Njena osobitost očituje se u promatranju rodoljublja i sa socijalnog stajališta, bez romantičnog patosa. U njoj govori o problemu tiranstva uopće, te o sukobu između idealističkog, religijskog i materijalističkog shvaćanja života i čovjeka.
Kranjčević je bio i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti, koji je uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu. Smatrao je da “pjesnik mora biti mesija svojega naroda”.
Autor: L.M.
Odgovori