Zbirka “Preobraženja” najistaknutiji je Šimićev rad, a svaka druga, nažalost, nije dobila priznanje kakvo je zaslužila. Nakon objave “Preobraženja” Šimić nastavlja s radom u jednom drugom smjeru te doživljava idejni i stilski pomak, što kritika definira kao ”zaokret prema realnosti”. To se uglavnom odnosi na pjesme u kojima su glavni motivi siromasi.
Takva zbirka je i zbirka “Siromasi”, objavljena 1920. godine, u kojoj se pjesnik približio poetici takozvane “nove stvarnosti”. To znači da je u svojoj poetici odbacio idealistički romantizam, ali i subjektivni ekspresionizam, pa je poput mnogih umjetnika tog pravca ogolio svoj izraz, izbacio bilo kakvo “kićenje” stiha i posve se posvetio realnom prikazu objektivne stvarnosti, koja je bila sve samo ne lijepa i romantična. Šimić je vukao inspiraciju za prikaz siromaštva i iz vlastitog života, jer je u siromaštvu živio kada se odlučio posvetiti samo pisanju. Ipak, takav način života donio mu je plodno stvaralačko razdoblje, značajno ne samo za njegov vlastiti opus, već i za cijelu hrvatsku književnost.
Pjesnik Šimić se neposredno nakon zbirke “Preobraženja” preobražava u socijalnog kritičara, zalaže se za građansku klasu u mukama, a izraz mu postaje izravan, ogoljen, bez ukrasa i pridjeva s minimumom usporedbi. U ovom se ciklusu pojavljuje rima zbog neposrednije komunikacije s čitateljima koji nisu toliko obrazovani. U njegovim socijalnim pjesmama ne može se naći poziv za revoluciju ili otpor, te su pjesme mirne i staložene pa pritom i uvjerljivije.
Ručak siromaha – analiza pjesme
Pjesma Ručak siromaha po vrsti je misaono-refleksivna, ali i socijalna pjesma. U pjesmi dva siromaha propitkuju stanje u kojem se nalaze te promišljaju o životu, siromaštvu i smrti koje se boje da će ih snaći. Oni se srame oskudnog ručka te svakim zalogajem hrane osjećaju krivnju jer se čini kao da uzimaju kruh jedno drugome iz usta. Tema pjesme je svakako siromaštvo i problemi siromašnih ljudi.
Motivi pjesme su sljedeći: ručak, život, stol, tišina, težina, lica, ubojica, krv, tijelo.
Pjesničke su slike jasne, a nalazimo auditivne i vizualne pjesničke slike u ovoj pjesmi. Vizualne slike su “jedno pred drugim stide se da sjednu”, “gađenje pred samim sobom/ unakazi obadvoma lica”, “i da je krv što teče kroz njegovo tijelo/ krv drugog”. Auditivna slike pronalazimo u stihu sa sadržajem “tišina i težina”.
Stihovi pjesme su u rasponu od peterca do trinaesterca, a pjesma se sastoji od dva distiha i dva katrena. Rima je prisutna, ali je isprekidana, a nalazimo je u pojmovima: lica-ubojica, tijelo-jelo, a ostalo su slobodni stihovi, neki pomalo uvučeni. Izostaje i većina interpunkcijskih znakova osim jedne točke i jednog zareza.
Pjesničke figure prisutne u pjesmu su: asonanca “jedno pred drugim stide se da sjednu” (ponavljanje samoglasnika “e”); aliteracija “kao da je jedno drugo jelo” (ponavljanje suglasnika “j”); anafora “i svako misli da je drugomu ubojica/ i da je krv što teče kroz njegovo tijelo”; simboli “jelo”, “tijelo”, “krv” odnose se na ono fizičko, na snagu i materijalno postojanje, simboli su životne snage; gradacija je vidljiva od prve do zadnje strofe – seljaci sjedaju za stol i nemaju što jesti, gade se sami sebi, na posljetku misle da su jedan drugome ubojica; metafore “i dokle jedu boje se/ da ne bi jedno drugom život pojeli”, “unakazi obadvoma lica” i usporedba “kao da je jedno drugo jelo”.
Epitete u ovoj ih pjesmi teško nalazimo. Pjesnik upotrebljava zamjenice i brojeve umjesto pridjeva.
Već u prvoj strofi pjesme javlja se napetost koja postepeno raste. U prvoj se strofi nalaze siromasi koji stidljivo sjedaju za siromašni stol. Oni se boje kako ne bi jedan drugome pojeli hranu. U trećoj strofi obuzima ih tišina i težina, gade se sami sebi, osjećaju se izuzetno loše. Kulminacija je vidljiva u posljednjoj strofi kada njihove misle glasno postanu jasne: svatko od njih misli da je drugome ubojica, kao da jedu jedno drugo.
Ovaj teret tjelesnosti i nužda hranjenja dovodi do stvaranja nelagode među ljudima koji za hranu ni nemaju. Svjesni su kako moraju jesti da bi preživjeli, a svaki zalogaj smatraju udarcem na onog drugog pa time njihov obrok postaje sramotan.
Valja istaknuti rimu u riječima tišina i težina koja je i grafički pomalo uvučena. Rimovanje ovih riječi upućuje na aporiju govorenja; ono što je izrazito teško jedva se dade izgovoriti.
Ova pjesma na neki način osuđuje siromaštvo pa prikazuje njezinu odvratnost i težinu.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.F.
Odgovori