Rodu o jeziku obrađena lektira Petra Preradovića sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu pjesme i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Petar Preradović rođen je 1818. godine u Grabrovnici kraj Pitomače. Školovao se u domovini, a vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu. Tamo je počeo pisati stihove na njemačkom jeziku i preuzeo postavke romantizma, koji će se osjetiti u svim njegovim pjesmama. Godine 1840. upoznao je u Milanu Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Bio je to presudan trenutak za Preradovićevo pjesništvo, jer se otada počeo zanimati za materinji jezik i općenito hrvatsku povijest i kulturu. Na poticaj Špire Dimitrovića, Preradović 1843. godine piše prvu pjesmu na hrvatskom jeziku, “Poslanica Špiri Dimitroviću”. Sljedeće godine tiskana mu je prva knjiga pjesama “Zora puca, bit će dana”, čime je Preradovićevo pjesništvo na narodnom jeziku dobilo uzlaznu putanju, a pjesnik je dobio središnje mjesto među aktivistima ilirskog pokreta.
Preradović se bavio i prevođenjem s njemačkog, talijanskog i francuskog jezika. Uz zbirku “Zora puca, bit će dana”, objavljene su mu i poznate zbirke “Prvenci” (1846.), “Nove pjesme” (1851.), “Pjesnička djela Petra Preradovića” (1873.). Petar Preradović umro je 1872. godine u Fahrafeldu, u Austriji, a njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1879. na Mirogoj u Zagrebu. August Šenoa spjevao mu je himnu koju je uglazbio Ivan pl. Zajc, a prema motivu iz Preradovićeve pjesme “Putnik”, kipar Ivan Rendić izradio mu je nadgrobni spomenik “Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik”.
Preradovićeve zbirke pjesama kreću se od domoljubne, preko refleksivne i intimne, pa sve do ljubavne poezije. U njegovoj poeziji prevladava misaonost, razmatranja o smislu života i sudbine. Utkao je svoja teška razočarenja i tragedije, život u tuđini, otuđenost od domovine i materinjeg jezika, što je sve rezultiralo ne samo unošenjem duševno-emocionalnih stanja u njegovu liriku, nego i dubokim razmišljanjima koja vrijede i danas. Stoga njegovu liriku više od svega karakteriziraju aforizmi, zbog čega je u kasnijoj hrvatskoj književnosti često citiran pjesnik. Petar Preradović iskazuje ushićenost materinjim jezikom, kojeg oslikava u više svojih pjesama.
Osim zaokupiranosti jezikom, ne skriva i svoje političko-kulturne ideje o jedinstvu Slavena. Ipak, cijeli svoj život težio je postizanju više razine poetskog izražavanja na hrvatskom jeziku, pokušavajući se izraziti svime onim što jezik nudi. No to mu je teško išlo jer je i sam hrvatski književni jezik bio u nastajanju (19. stoljeće je vrijeme najvećih jezičnih prijepora), a i pjesnika je život odnio daleko od domovine, gdje je zaboravio jezik, kojem se počeo priučavati tek kasnije. Dakle, za sebe je smatrao da nije uvijek u mogućnosti izraziti svu dubinu osjećaja, jer mu je za to nedostajalo poznavanje jezika. Unatoč tomu, ostao je jedan od cjenjenijih i vještijih pjesnika novije hrvatske književnosti.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: oda
Mjesto radnje: domovina
Vrijeme radnje: nije definirano
Tema: pjesnikova naklonost materinjem jeziku
Ideja: svi ljudi su isti, govorimo isto, bez obzira na to gdje se trenutno nalazili u svijetu. Pjesma spaja slavnu prošlost, sadašnjost i budućnost; “Tuđi poštuj, a svojim se diči!”
Analiza pjesme, citati
Pojedine verzije pjesme “Rodu o jeziku” na početku sadrže moto pjesme: “Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache.” Riječi su to W. von Humboldta, u kojima pjesnik kaže da je pravi zavičaj, zapravo, jezik. Pozivanje na njemački jezik na početku ove poznate ode hrvatskog pjesništva, nije slučajno. “Rodu o jeziku” uz pjesmu “Jezik roda moga” pjesme su koje su objavljene 1860. godine, nakon desetogodišnjeg razdoblja Bachovog apsolutizma, u kojem je piscima bilo zabranjeno pisati na materinjem jeziku. Preradović kao da je čekao povoljan tren u kojem bi lansirao ovako dvije snažne, gotovo programatske pjesme, kako bi u narodu izazvao lavinu nacionalnog buđenja.
“Rodu o jeziku” pripada lirskoj vrsti ode, uzvišene, svečane pjesme koja je posvećena nekoj osobi, domovini ili pojavi. U ovom slučaju, oda opjevava pjesnikovu naklonost materinjem jeziku, koji postaje glavni motiv pjesme i središnja misao pjesme. Govorni subjekt je “ja”, kroz kojeg pjesnik preuzima na sebe ulogu onoga koji opominje i budi svoj rod. Uz to, sebi daje legitimnu ulogu onoga koji definira jezik i njegov smisao u pojedinim područjima života. Apostrofira svoj narod:
“O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom, tvom i mojem!”
Posvojne zamjenice “tvoj” i “moj” izražavaju Preradovićevu svijest o otuđenosti od vlastitog roda i jezika, još uvijek se ne smatra punopravnim dijelom te nacionalne i jezične zajednice. No, ipak ih spaja jezik, koji je metafora zajedništva. Jezik predstavlja zajednicu, jezik je “mi”.
Preradović strofe u pjesmi konstruira kombinirajući tematske i kronološke elemente hrvatske povijesti i kulture. U prvoj strofi jezik je ono što djeca prvo čuju kada se rode, jezik je “preslatki glas” kojim nas “usnivahu slatke bajke” naših majki. U ovoj strofi jezik je prvi put poistovjećen s majkom, a tu će metaforu pjesnik razraditi i u narednim strofama.
Druga strofa predstavlja jezik kao čimbenik prepoznavanja i razlikovanja u tuđini. Ova strofa zasniva se na snažnom kontrastu, tipičnom za romantizam. Domovina je suprotstavljena tuđini. Jezik je ono što će ljudima izvan svoje domovine biti konektor, po njemu će se prepoznavati i “vezati u kolo” i hrliti u isto jato. Motivi kola i jata vizualni su simboli za neraskidivo zajedništvo, koje sačinjava jezik. Možemo reći da su za pjesnika svi oni koji govore isti jezik dio istog kola, bez obzira na to gdje se trenutno nalaze u svijetu.
Iako su teške povijesno-političke prilike među slavenskim narodima stvorile snažne nacionalne otpore i animozitete prema tuđinskoj vlasti i kulturi, Preradović svoj rod podučava da nema potrebe za mržnjom,
“Tuđ tuđinu, tebi tvoj doliči,
Tuđi poštuj, a svojim se diči!”.
Potiče ljude da poštuju multikulturalnost, ali da više od svega cijene svoje.
Pjesma spaja slavnu prošlost, sadašnjost i budućnost, što se odražava kroz motive. Motivi kojima ističe slavnu prošlost i narodnu tradiciju su bajke, kraljevi, carevi, slavna loza, spominjanje kraljevića Marka, gusle kao odraz narodnih pjesama, junaci, hrvatska povjesnica i narodne pjesme. U svakoj od devet strofa utkao je barem jedan motiv slavne prošlosti koja dokazuje da je jezik uvijek bio tu, on je prošlost, sadašnjost i budućnost:
“I dok bude slavi vijeka
Bit će i on njojzi jeka
Od vjekova u vjekove!”
Jezik je najmoćnije oružje u borbi protiv gromova (“burni trijesi”), on je dan čovjeku da njime plače, pjeva, govori i Bogu se moli:
“Svaka zvijezda svojim svjetlom sijeva,
Svaka ptica svojim glasom spijeva,
Ti jezikom svojim zbori!”.
Jezik je i naslijeđe – budućnost koju ostavljamo djeci:
“Nemaš ljepše ni baštine
Potomstvu si da ostaviš.”
Jezik je opjevan i kao utjeha svakoj tuzi i radosti, on govori ono što je čovjeku na duši. Jezik je metafora za dom i obitelj, predstavlja i oca i majku i domovinu. Pjesma je uputa pjesnikovom rodu hrvatskom, ali i bilo kojem narodu da poštuje svoj jezik i njeguje ga, ali da pritom ne zaboravi poštovati i tuđe. Pjesmu završava stihovima koji imaju svrhu snažno djelovati na emocije čitatelja:
“[Bez njega si] U pošasti sjena puka,
U buduće niti sjena!”.
Preradović je dosljedan u kompozicijskoj gradnji pjesme. Oda je komponirana od devet strofa s deset stihova. Prvi distih svake strofe najčešće predstavlja i aforizam i ideju strofe. Neki od aforizama su.
“Tuđ tuđinu, tebi tvoj doliči,
Tuđi poštuj, a svojim se diči!”;
“Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!”.
To su kratke, jasne i sažete izreke koje imaju veliku vrijednost i vrijedne su pamćenja, a zbog njih je Preradović često citiran u kasnijoj hrvatskoj književnosti.
Prva dva stiha strofa su pisana desetercem, stihom hrvatske narodne poezije, dok je ostatak strofe pisan uglavnom osmercima. Rima je također dosljedna kroz cijelu pjesmu: prva dva stiha sadrže parnu rimu, dok preostalih osam stihova sačinjava obgrljena rima. Preradović slijedi određena pravila i ponavljanjem stilskih figura određenim redoslijedom: na početku strofe su uglavnom anafore, koje su i najzastupljenija stilska figura u pjesmi, a ostatak figura sačinjava mnoštvo epiteta, simbola i usporedbi koje uzdižu slavu jezika.
Bilješka o piscu
Petar Preradović rođen je u Grabovnici 19.ožujka 1818. U pravoslavnoj obitelji, kao sin vojnog dočasnika. Nakon završene osnovne škole u Grubišnom polju i Đurđevcu, Preradović se školuje za vojnički poziv. Najprije pohađa Vojnički zavod u Bjelovaru, a 1830. odlazi u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Boravak na akademiji utjecao je na formiranje njegovih književnih sklonosti, naročito prema romantizmu. Nakon školovanja započeo je službu kao poručnik u Milanu 1838. godine.
Na njegov povratak pisanju na hrvatskom jeziku utjecao je susret s Ivanom Kukuljevićem, koji je nanovo zainteresirao Preradovića za hrvatsku kulturu, politiku i gospodarsku situaciju. Preradović je uskoro prihvatio sve ilirske ideje
1848. premješten je u Dalmaciju, gdje je počeo objavljivati pjesme na hrvatskom jeziku, te mu tu izlazi i prva zbirka pjesama.
1848. godine, u godini revolucije, Preradoviću su naredili da sudjeluje u vojnim pohodima, gdje austrijska je vojska gušila nacionalne revolucije.
Preradović je umro u Fahrafeldu u Austriji, 1872. godine. Iza sebe je ostavio veliko književno stvaralaštvo koje možemo podijeliti u tri faze.
U prvoj fazi (1834.-1843.) nastaju pjesme na njemačkom jeziku. U duhu romantizma piše subjektivnu poeziju naglašenih emocija. Njemačkim stihovima vratio se i kasnije u ciklusu pjesama “Lina-Lieder”.
Druga faza (1843.-1851.) središnje je razdoblje njegova stvaralaštva. Tada se pjesnik nalazio u domovini i bio suradnik časopisa Zora Dalmatinska, gdje je objavio i svoje zbirke pjesama.
U trećoj fazi (1851.-1870.) postupno se okreće epskom stvaralaštvu, pišući djela u kojima dominira motiv sudbine.
Autor: I.D.
Odgovori