Šiško Menčetić poznati je hrvatski pjesnik iz vremena renesanse. Bio je prva generacija hrvatskih lirskih pjesnika, te je jedan od najzastupljenijih pjesnika u zborniku Nikše Ranjina “Dubrovački kanconijer”, rukopisnoj zbirci hrvatskih petrarkističkih pjesama iz 16. stoljeća. U tom zborniku nalazi se preko 500 pjesama Šiška Menčetića, 70-ak pjesama Džore Držića, zatim pjesme Mavra Vetranovića, Marina Krstičevića i drugih. Zbornik sadrži oko 820 pjesama, ali je njegov originalni rukopis uništen za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Šiško Menčetić je svoje pjesme pisao po uzoru na Francesca Petrarku, pa se, uz Džoru Držića, smatra jednim od prvih hrvatskih petrarkista. Ipak, Menčetić nije u svakom pogledu podržavao Petrarkine ideje. U njegovim pjesmama bila izražena senzualnost, što je Menčetićeve pjesme približilo pučkim pjesmama. Njegove pjesme su nešto duže od Petrarkinih, i u svom izražaju narativne. Subjekt je u njima jasno izražen, on je živ, erotičan, neposredan, lako se uklapa u temu koja ističe senzualnost i ljubav, u Menčetićevim pjesmama najčešće uzvraćenu. Pjesnik rado u pjesmama opisuje predmet svoje ljubavi i požude, što jest naslijeđe petrarkizma, a ono što je karakteristično za Menčetića , čime odstupa od tog smjera je opjevavanje uslišene ljubavne želje.
Ali Menčetićevo pjesništvo nije nastalo samo pod utjecajem Petrarke i pučkog pjesništva, tu je i utjecaj srednjovjekovnog pjesništva, trubadurske lirike, te utjecaj njemačke kulture izražavanja. Zato je ono mnogo kompleksnije od mnogih renesansnih pjesama.
Osim ljubavnih pjesama, koje dominiraju u njegovom pjesništvu, Menčetić je pisao i satirične, moralo-refleksivne i religiozne pjesme. Ima i nekoliko pjesmama koje su pjevane iz pozicije ženskog lirskog subjekta. Te pjesme najčešće su pisane mnogo jednostavnije od ostalih njegovih pjesama.
Ljubavne pjesme Šiška Menčetića mogu se podijeliti u dva tematska ciklusa. Prvi ciklus je onaj u kojem i žena postaje lirski subjekt, te se u pjesmi opisuje njena ljepota, dok drugi ciklus čine pjesme u kojem se više opisuje sama ljubav senzualnost od samog objekta ljubavi. Uz ova dva ciklusa ljubavnih pjesama, Menčetićevo pjesništvo sadrži i još jedan – ciklus neljubavnih kanconijera. U njima se tema zemaljske ljubavi pretvara u duhovnu ljubav, posebno u ljubav prema Isusu.
Prvi pogled – analiza pjesme
Pjesma “Prvi pogled” Šiška Menčetića napisana je petrarkističkom stilu. Kako i sam naslov govori, glavna tema pjesme je ljubav na prvi pogled. Ova tema klasična je tema petrarkističke pjesme. Motiv ljubavi na prvi pogled više označava nekakav zanos, usputan osjećaj strasti i žudnje koji se naglo java, uzburka osjećaje, a onda vrlo brzo blijedi i nestaje. Ovakav zanos vrlo dovodi i do razočarenja, jer njega hrani samo očekivanje i nada, neutemeljena na realnosti i stvarnom stanju stvari.
Pjesma je ispjevana poput priče, stoga u njoj primjećujemo izraženu narativnost. Poput većine lirskih ljubavnih pjesama iz doba renesanse, ona započinje motivom susreta. Taj uvodni dio prikazuje nam situaciju iz koje se razvija priča. Priča, ispričana je na lirski način, govori o jednoj dami, gospoji na prozoru. Na kraju pjesme imamo poantu, koja je atmosferski i emotivno u kontrastu s ostatkom pjesme.
U uvodnom djelu pjesme, u njenim prvim stihovima, primjećujemo dvije glavne slike – prikaz prirode u proljeće i prikaz ženske ljepote koja očarava pjesnika. Priroda i žena imaju nešto zajedničko – oboje očaravaju lirskog subjekta i oboje su prikazani kao svježi motivi buđenja, ljepote i nevinosti. Pjesnik izjednačava ljepotu ova dva motiva i oba u njemu bude slične osjećaje. Primjećujemo kako se slike prirode stapaju sa slikama ženske ljepote.
Uz motive zore, “prolitja”, travice lišća i “cvitja”, te gospoje i obraza vežu se epiteti slavno i zeleno. Već u prvom stihu primjećujemo stilsku figuru personifikaciju “Zovijaše zora dan”, u kojem pjesnik govori kako je zora pozvala dan da donese “slavno” proljeće.
Druga strofa započinje opisima svakodnevice. To je najviše narativan dio pjesme:
“S jutra dim na prozro pogledat općaj ja,
Ter tada moj prozor u taj čas pozri tja”
A onda kreće iskazivanje subjektivnih osjećaja:
“Meni bi viditi još lipšu ner vilu
Gospođu sjediti u rušcu pribilu”
Subjekt obožavanja pjesnik naziva “vilom”, što je običaj mnogih pjesnika. Motiv vile označava nešto nezemaljsko, čarobno, često nestalno i nestvarno. Vila je lijepa, nevina, čista, meka, ali je nije zemaljska, pouzdana, ne znamo ni da li je stvarna. Upravo takva je i žena za kojom pjesnik žudi – nije posve stvarna. Pjesnik je vidi i ona u njemu potiče razne osjećaje, ali ne može je dotaknuti, ne može uživati s njom i u njoj, sve što ima je nada i vlastita interpretacija te žene. Ona nosi “pribilu rušcu” što je insinuacija njene nevinosti i čistoće.
U trećoj strofi pjesnik ističe ženine atribute, one male stvari zbog kojih je toliko lijepa. Tu su motivi kose, grla, čela koje krase svi oni epiteti koji ističu ono nevino i božansko:
“Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu
Niz bijelo ter grlo kosice sve prosu;
Na čelu ostavi dva prama od zlata,
Ostalo sve zavi okolo, dim, vrata, ”
Četvrta strofa opisuje sve one posebnost zbog kojih je ta žena toliko zanosna. Kosu joj mrsi vjetar i skoro joj odnese vijenac. Njen pokret koji to zaustavlja čini je toliko dražesnom da je pjesnik posve očaran:
“Da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
Rukama zahitri na glavi venčac lip;”
Slijede posljednji stihovi, koji su u kontrastu sa cijelom pjesmom. Odjednom pjesnika pogađa realnost i on ogorčen shvaća da je sve to nestvarno, da je ta ljubav nestalna i uskoro će biti odnesena vremenom:
“Ozriv se ja jelin ter ončas prođe tja,
Ter gorči ner pelin i čemer ostah ja”
Primjećujemo stilsku figuru poredbu, kojom je iskazana gorčina “čemera” kojeg pjesnik osjeća jednom kada prođe taj trenutak ljepote i zamjeni ga stvarnost.
Pjesma je napisana u četiri katrena koji se sastoje od dvostruko rimovanog dvanaesterca. Rima u pjesmi je parna što utječe na stabilnost ritma. On je umjereno brz, a dinamika u pjesmi je jednolična.
Bilješka o autoru
Šiško Menčetić hrvatski je pjesnik iz doba renesanse, jedan od prvih hrvatskih petrarkista, zajedno sa Džorom Držićem, koji je svojim djelima postao jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 15. stoljeća.
Menčetić je rođen 1458. godine u Dubrovačkoj Republici, u aristokratskoj obitelji Menčetić. Mladost je provodio veoma razuzdano. Nekoliko je puta bio izveden pred sud jer je radio izgrede na ulicama Dubrovnika te je bio optužen za napastovanje žena. O ovome svjedoče sudski spisi u dubrovačkom sudskom arhivu.
Nakon burne mladosti Menčetić se oženio tek kao četrdesetogodišnjak. Iako je već sa dvadeset godina ušao u dubrovačko Malo vijeće, Menčetić se tek nakon ženidbe smirio i počeo obnašati dužnosti u dubrovačkoj vladi. 1521. i 1524. godine bio je knez Dubrovačke republike. Imao je dva sina, sa kojima je i umro u epidemiji kuge koja je poharala Dubrovnik. Umro je 1527. godine.
Menčetićeva djela su uglavnom očuvana u Ranjininom zborniku, poznatom i pod nazivom “Dubrovački kanconijer”. U tom zborniku očuvano je njegovih 512 pjesama.
Pjesme mu se dijele u nekoliko tematskih ciklusa. Prvi ciklus čine ljubavne pjesme u kojima se opisuje subjekt pjesnikove požute, te pjesme u kojima je lirski subjekt žena. Neke od njih su pjesme “Ne mogu živjeti bez tebe”, “Bože, šta osta tebi” i druge. Drugi tematski ciklus čine pjesme koje govore o samoj ljubav, opisujući strast i senzualnost. Neke takve pjesme su “Ljuveno uživanje”, “Ner tko je srcem lav i kamen u sebi” i druge. Treći ciklus čine pjesme koje nemaju ljubavnu, već religijsku tematiku. Osim njih, tu su i satiričke pjesme, poput pjesama “Uzdarje u ženu” i “Mrzim na žene”, te “Zlo od Kotora” i druge.
Autor: V.B.
Odgovori