Sergej Aleksandrovič Jesenjin rođen 1895. godine, jedan je od najpoznatijih ruskih pjesnika 20. stoljeća. Živio je burnim životom, ženio se četiri puta, opijao se i pokazivao bunt. Njegov stil života postao je veoma utjecajan i popularan među mladim ruskim piscima, zbog čega je pojam “jesenjština” – vezan uz ovog pisca – označavao boemski i dekadentan odnos prema svijetu i društvu. Njegova poezija najprije je odraz sljedbeništva ruskih simbolista, pa piše pjesme posvećene selu i prirodi, koje sadrže brojne metafore i melodioznost. Prva pjesnička zbirka “Radunica” objavljena mu je 1916. godine u Petrogradu, iako je poeziju počeo pisati već u devetoj godini života.
Često ga se naziva i “posljednjim pjesnikom ruskog sela”. Posvećenost temama zavičaja, djetinjstva, sela i prirode karakterizira prvu Jesenjinovu fazu. Kasnije pjesničke faze odražavaju razočaranost životom, pesimizam i urušavanje njegovih ideala, koji se suprotstavljaju tradicionalnom i patrijarhalnom društvu. Godine 1919. u Moskvi osniva pjesničku skupinu “imažinisti”, koji se zauzimaju za jezičnu ekonomičnost, konkretizaciju pjesničkih slika i okretanje osjetilnim dojmovima stvarnosti.
Jesenjin je život završio samoubojstvom u hotelskoj sobi u Petrogradu. Iza sebe je ostavio krvlju ispisanom pjesmu “Do viđenja, prijatelju, do viđenja!”.
Nakon njegove smrti “jesenjština” se proširila među sovjetskom mladeži, zbog čega je Jesenjinova uloga ogromna i u književnosti, ali i u uspostavi vrijednosti i ideala jednog društva.
Pismo majci – analiza pjesme
Pjesma “Pismo majci” nastala je 1924. godine, pred kraj pjesnikovog života. Prijevod pjesme na hrvatski napravio je Dobriša Cesarić, koji je uspješno prenio poetsku narav pjesme na naš jezik. Ali da bi se pjesma mogla u potpunosti doživjeti onako kako ju je Jesenjin zamislio, svakako bi bilo nužno zaviriti u izvorni ruski tekst.
Pjesma je refleksivno-ljubavna, no ne govori o zaljubljenosti muškarca u ženu, nego o osjećajima sina prema majci. Taj odnos sugerira i biblijski motiv odnosa Djevice Marije i Isusa, ali i motiv razmetnog sina. Pjesnik je duševno umrli sin na krilu majke koja oplakuje njegov odlazak. Epistolarni oblik pjesme pridonosi ispovjednom i intimnom ugođaju.
U prvom stihu pjesnik se obraća majci s umilnim riječima “staričice moja”. Takva apostrofa odražava osjećaj pripadnosti majci, ali i njene pripadnosti sinu. Brine o majci koja živi sama i siromašna u kolibi na selu. Nizom slika Jesenjin kontrastira odnos sela i grada. Selo je, unatoč neimaštini, ono što u pjesniku pobuđuje mir i sreću: nad kolibom sja ona čudna svjetlost, a vrt je pun cvijeća. Grad, koji je suprotnost ruralnom ugođaju, mjesto je zla, u kojem sin pije i tuče se po krčmama. Grad predstavlja njegovu sadašnjost, a selo je njegova prošlost koje se sa sjetom i ljubavlju prisjeća.
Vraćanjem prošlosti, pjesnik traži utjehu. Iako je njegov način života nešto što zabrinjava njega samoga, ne želi time opterećivati majku, pa joj se izravno obraća: “nemaj straha”, “vratit ću se”. No on je osoba koja je odustala od snova i zamorena životom: “odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi.”. To je odraz “jesenjštine” u njemu i odlika “izgubljene generacije” – one koja se osjeća izgubljeno i osjeća da se ne može vratiti na staro.
Nizom imperativa Jesenjin majci zapovijeda da ne misli o crnilu i o tome da ga neće više nikada vidjeti, a zapravo je kontradiktoran. Laže majci da bi ju umirio, a sam je na rubu s kojeg nema povratka na staro. Iako je prošlost lijepo sjećanje na djetinjstvo, kojeg ocrtava u nizu vizualnih pjesničkih slika, budućnost mu nije svijetla. Stoga u posljednjoj strofi majci daje uputu da ne ide “svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu”. Poručuje joj da se zapravo neće vratiti i da ga ne mora iščekivati, pa pjesma predstavlja i rastanak s majkom.
Razmetni sin kakav je postao odlaskom u grad i micanjem od majke, proživljava katarzu, svjestan je svojih ponašanja i stila života, ali se miri sa smrću, pa pjesma kao da navještava njegov skori samoubilački čin.
Pjesma je raspoređena u devet katrena koji u Cesarićevom prijevodu sadržavaju nepravilnu rimu, ali ritmičnosti pridonosi zapovjedni način i odabir glagola, koji pjesmu čine nizom uputa zabrinutoj i uplakanoj majci.
Bilješka o autoru
Sergej Aleksandrovič Jesenjin bio je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih ruskih pjesnika. Rodio se 1895. godine u Konstantinovu, gdje je završio četverogodišnju osnovnu školu, a onda u selu Spas Klepki crkveno- učiteljsku školu. U Moskvi je upisao narodno sveučilište, ali ga nije završio studij.
Od malih nogu pisao poeziju, već sa devet godina, ali se s njome počeo ozbiljnije baviti 1915. godine, kada je u Petrogradu ušao u književne krugove, koji su u njemu probudili strast za poezijom kojom obiluju seoski motivi.
Jesenjin je bio poznat po svom boemskom, gotovo raskalašenom životu. Za života je imao četiri braka, među kojima je najpoznatiji onaj sa slavnom američkom balerinom Isadorom Duncan, s kojom se u godinu dana oženio, proputovao Europu, preselio se u Ameriku, razveo i opet vratio u Rusiju. Četvrti brak bio mu je s unukom Lava Tolstoja, Sofijom Andrejevnom Tolstoj. Nakon Jesenjinove smrti, ona je preuzela prava nad njegovim djelima i pobrinula se da snažno odjeknu u svijetu.
Jesenjinov način života, ispunjen burnom boemštinom, porocima, ljubavnim avanturama, ali i melankolijom, propitivanjem smisla života i na kraju osjećajem nesretnosti, postao je sinonim za pokret nazvan “jesenjština”, kojim se povodila mladež, često umjetnička, nakon Jesenjinove smrti.
Za vrijeme imažinizma, pokreta koji je Jesenjin i započeo, objavio je zbirke pjesama “Trerjadnica”, “Ispovijest mangupa”, poemu “Pugačov” i druge. Njegove najpoznatije pjesme su “Pjesma o kuji”, “Ispovijest mangupa”, “Molitva za umrle”, “Pismo majci”, “Kavana Moskva” i njegova posljednja pjesma “Doviđenja, dragi, doviđenja”, koju je napisao svome prijatelju Viktoru Erlihu i to krvlju iz svojih vena. Čak mu je osobno uručio tu pjesmu, pravdajući se da je napisana krvlju jer u sobi nije imao mastila. Tu večer Jesenjin je u svojoj hotelskoj sobi počinio trostruko samoubojstvo – prerezao si je žile, objesio se i izgorio od pare iz cijevi parnog grijanja. Bilo je to 28. prosinca 1925. godine.
’70-ih i ’80-ih godina prošlog stoljeća Jesenjinovo samoubojstvo dovedeno je u pitanje i sumnjalo se da je ono bilo prikriveno ubojstvo od strane Staljinove vlade. 2009. godine kriminalistički eksperimenti pokazali su da je samoubojstvo ovog važnog pjesnika zapravo bilo namješteno.
Autor: I.D.
Odgovori