Grčki pjesnik Anakreont (6. st. pr. Kr.) rodom iz Male Azije, predstavnik je monodijske lirike. Osim njega, predstavnicima monodijske lirike smatramo Sapfu i Alkeja. Takva lirika predstavlja pjesme koje se izvode uz pratnju lire, za razliku od korske lirike, koja se izvodi uz zborno pjevanje.
Anakreont u svojim pjesmama slavi životne užitke, a njih nalazi u vinu, ljubavi, pjesmi i veselom društvu. Okrenutost takvim motivima uskoro je postala specifična, pa govorimo o anakreontskim motivima i anakreontskoj poeziji. Hedonizam i anakreontski motivi odraz su epikurejske filozofije, koja je zasnovana na čovjekovoj težnji sreći i blagostanju. Prema epikurejcima, uživanje i osobno zadovoljstvo su temeljna načela svakog čovjekovog djelovanja.
Ovakva anakreontska poezija i epikurejska filozofija našle su nasljednike već u antici, ali njihova popularnost u europskoj poeziji osjeća se i od 18. stoljeća naovamo. Mnogi hrvatski pjesnici u takvim motivima pronašli su inspiraciju za razne domoljubne i ljubavne teme (npr. Preradovićeve preporodne pjesme).
Anakreontove pjesme u doba helenizma sadržavale su oko 5 knjiga, u kojima nalazimo i meliku, ali i elegije i jambe. Do danas je očuvano oko 100 fragmenata, ali samo 3 pjesme su očuvane u cijelosti. Jedna od tih pjesama je u hrvatskom prijevodu pod naslovom “Pijuckajmo”.
Pijuckajmo – analiza pjesme
Bit Anakreontove poezije je opjevati životne radosti i užitke, za što ovom pjesniku ne treba puno prostora. “Pijuckajmo” u prijevodu Kolomana Raca sastoji se od svega dvije strofe od po tri stiha, što naglašava posrednost i jasnoću pjesnikove ideje i poruke.
Naslov je eufemistički glagol koji u sebi isto nosi jednu od poanti. Naime, Anakreont u drugoj strofi spominje Skite, odnosno barbare, koji “piju” s krikom i vikom. Pjesnik kritizira barbarsko, vulgarno ponašanje. Skitima su za ondašnje antičke pojmove bili nazivani ne samo nomadi bez svoje domovine, nego svi narodi koji su živjeli kao barbari, nepriučeni helenističkoj kulturi. Oni su pili čisto vino, dok su civilizirani Grci i ostali narodi antičkog svijeta miješali vino s vodom. Glagol “piti” Anakreont vezuje uz takve asocijacije, barbarstva i nekulturnosti bića i duha. Stoga upotrebljava eufemizam “pijuckajmo”, koji na hrvatskom ima i onomatopejsku dimenziju kuckanja čaša.
Vizualnu predstavu pjesme čini skupina veselih ljudi koji sjede i piju od veselja. Motiv vina kao metafora života i veselja dolazi od povezivanja vina s grčkim bogom vina Bakhom. Vino asocira i na rujnu, crvenu boju života, ali poziva i mirisna i okusna osjetila.
Obje strofe počinju poticajnim glagolom “hajde”, kojim vesela družina poziva momka (roba koji ih poslužuje) da im donese veću čašu i nalije deset mjera vode, a pet vina. Zbog ovakvih stihova anakreontsku poeziju se često osuđuje kao poticanje na neumjerenost u životnim užitcima i povezuje ju se s tjelesnom dimenzijom. No za Anakreonta je tjelesna neumjerenost povezana s osjećajem euforije i radosti koju osjeća “bez obijesti”. Upravo zato da bi opravdao tu neumjerenost u prvoj strofi, u drugoj kontrastira Skite i njihovo neumjereno pijenje s krikom i vikom.
Lirski subjekt u drugoj strofi pomiče se s “mi” na pjesnikovo samosvjesno “ja”, koje poziva prijatelje da “pijuckaju” i pjevaju pjesme, ali da pripaze da se ne ponašaju kao Skiti.
Cijeli ton pjesme je veseo i odražava sugestivan polagan ritam, posebno iskazan glagolom “pijuckajmo”. Na stilskoj i sadržajnoj razini pjesnik govori o harmoniji i postizanju umjerenosti u svemu, pa čak i u neumjerenosti. Isticanje te ideje vidi se u nekolicini stilskih figura. Inverzija (čašu veću) i opkoračenje imaju ulogu isticanja i napetosti, a usporedba sa Skitima sažima efekt željene harmonije.
Bilješka o autoru
Anakreont je starogrčki pjesnik, rođen oko 550. ili 580. godine prije Krista u jonskom gradu Teju u Maloj Aziji.
Neki jasni izvori kažu da je bio Polikratov učitelj. Polikrat je bio gusar i tiranin koji se obogatio svojim osvajanjima i otimanjima, a legenda kaže da ga je za života pratila nevjerojatna sreća. Upravo je njemu Anakreont ispjevao mnoge ode.
Budući da je Polikrat bio bogat, na njegovom dvoru su se stalno održavale gozbe i zabave, a Anakreont je pisao pjesme za te prigode. Zato njegove pjesme uglavnom govore upravo o vinu, zabavi i veselju te takvom razuzdanom načinu života. Njima je Anakreont slavio život i njegovu vedrinu, zato se takva vrsta pjesama i danas naziva anakreontskom poezijom.
Anakreont je napisao pet knjiga pjesama, ali su od njih sačuvani samo fragmenti. U knjigama su bile sakupljene njegove himne, elegije, epigrami i ode, sve pisano na jonskom dijalektu, ali i nekim drugim dijalektima, uglavnom narodnim. Budući da su Anakreontove pjesme bile kratkih stihova, bez prevelike strasti i dubine, namijenjene više zabavi nego visokoj umjetnosti, uz njih se pjevalo, uglavnom uz pratnju lire, stoga one pripadaju monodijskoj lirici. Pjesme su bile prihvaćene među širim pukom i prenosile su se generacijama. Mnogi su pokušavali imitirati njegovo pjesništvo, a takve pjesme nazivale su se anakreontici.
Nakon Polikratove nasilne smrti, Anakreonta je Polikratov sin Hiparh odveo u Atenu, a nakon Hiparhove smrti, otišao je u Tesaliju, a onda i u rodi grad Tej, gdje je vjerojatno i umro, oko 495. godine prije Krista.
Autor: I.D.
Odgovori