Doba renesanse mnogi nazivaju prvim modernim razdobljem hrvatske književnosti. Iako su temeljna estetska i poetska načela ovog doba bila oponašanje vrijednih uzora i oblikovanje harmonične forme, protuturska književnost novitet je u europskoj književnosti. Ono što su hrvatski knezovi i banovi radili na političkom planu, to su Marulić i njegovi suvremenici pokušavali postići u književnosti. Protuturska tematika proteže se na liriku, epiku i dramu, ali u središtu joj se nalazi religiozno-duhovna pozadina protuturskog djelovanja. Ne čudi da je upravo vjerska, nabožna književnost upravo u ovom razdoblju najplodnija. Skupnim imenom protuturska književnost naziva se “Antiturcica”.
Marko Marulić pisao je i na latinskom i na hrvatskom. Najznačajnije hrvatsko djelo mu je biblijsko-vergilijanski ep “Judita”, ali ni lirski opus na hrvatskom nije zanemariv. Marulić je pisao religiozne teme, u kojima obiluju himne Bogu, pohvale Gospi, moralno-didaktičke pjesme koje su upute kršćanima za dobar i čestit život.
Osim čisto religioznih orijentacija, značajna je i domoljubna tematika, u osnovi s religioznim naznakama. Takav zaokret prema domoljubno-religioznim temama govori o Marulićevoj zabrinutosti o suvremenoj političkoj situaciji. O tome svjedoči upravo pjesma “Molitva suprotiva Turkom”, nastala između 1493. i 1500. godine. Donja granica je 1493., godina zbivanja Krbavske bitke, a gornja 1500., godina velikog jubileja i hodočašća u Rim, kojemu je prisustvovao i Marulić. Osim toga, Judita je završena 1501., pa se smatra da je “Molitva” sigurno nastala prije tog epa.
Trend renesansnih pisaca je akrostih, koji pjesmama daje i naoko nevidljivo simboličko značenje i poruku, koja je vrlo često označava i poantu. Ono što je Džori Držiću bilo ispisivanje inačice njegovog imena (Gioretto), za Marulića je u ovoj pjesmi snažna poruka svim kršćanima. U 172 stiha krije se akrostih: “Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum nostrorum Turcorum sua potentia infinita” (Samo nas Bog može osloboditi od nevolje naših neprijatelja Turaka svojom bezgraničnom moći). Ovaj akrostih otkrio je Luko Paljetak 70-ih godina 20. stoljeća.
“Molitva suprotiva Turkom” nastala je po uzoru na “Elegiju o pustošenju šibenskog polja” Jurja Šižgorića, od kojeg je Marulić preuzeo obrasce turskih pustošenja. Osim ove elegije, promatramo sličnost Marulićeve “Molitve” s pjesmom “Spasi, Marije, tvojih vernih” (Tkonski zbornik). Marulić je pak ovom pjesmom utjecao na Zoranićeve “Planine” te na Petra Lucića (“Molitva Bogu protiv Turkom”).
Molitva suprotiva Turkom – analiza pjesme
Pjesma “Molitva suprotiva Turkom” sastoji se od 172 dvostruko rimovana dvanaesterca, što je najrasprostranjeniji renesansni oblik. Pjesma se može okarakterizirati kao religiozno-domoljubna, ali zapravo sadrži tri sloja: domoljubni, pobožni i intimni.
Pri pisanju ove pjesme Marulić je na umu imao kombinaciju visokog i niskog stila. Visokom stilu pripadaju elementi koje nasljeduje od književnih uzora: invokacija, stilske figure, protuturski motivi, forma molitve. Niskom stilu pripada izričaj starohrvatskih “začinjavaca”, starih narodnih pjesnika, na koje se Marulić svojim staročakavskim ugleda. Ovakva jezična intencionalnost govori o namijeni “Molitve” običnom puku koji ne zna latinski, dok akrostih na latinskom upućuje pjesnikovu poruku onima od kojih se pomoć očekuje (plemstvo, papinstvo). Pjesma je Marulićev apel Europi, a ne molitva. Ipak, forma molitve pridaje cijeloj temi i izričaju vrijednu funkciju.
Pjesma počinje invokacijom (“Svemogi Bože moj, kim svaka postaju”), što govori o antičkom nasljedovanju renesansne književnosti, a u drugom stihu nalazimo asocijaciju na grčku Ilijadu: “odvrati jur gnjiv tvoj ter pomiluj naju”). Dakle, pjesma je motivirana gnjevom, a njen sadržaj opravdava Božji gnjev i predstavlja rješenja za njegovo uklanjanje.
Poniznost i patnja izviru već iz sljedećih stihova, u kojima Marulić kreće s opisima turskih pustošenja i zločina: “Luge, sela, grade popliniv s’žegoše,/ muže, žene, mlade svezav povedoše.” Obrasci turskih pustošenja preuzeti su od Marulićevih prethodnika i suvremenika, a zajedno s njegovim opisima, svrstavaju se u kanone protuturskih motiva. U stihovima koji spominju turska zla (“Oni nas tiraju, vežu, biju, deru”) nalazi se i snažan kontrast. Nasuprot turskih moćnika i sile koja je u “njih jure objačala” nalaze se kršćani puni straha. Iako je Marulić na početku molitve upotrijebio sintagmu “virni puk”, naredni stihovi govore o grijesima puka kao uzrocima velike nesreće. U isti koš stavlja i Bošnjake, Srbe i Poljake, koji su se borili protiv Turaka, što pjesmu pomiče s čiste domoljubne, hrvatske dimenzije na općenitu protutursku poslanicu.
Glavnu pomoć i nadu za otklanjanje nevolja koje su se nadvile nad sve narode, ne samo kršćane, pjesnik preporučuje u Božjem otpustu grijeha: “A ti, gospodine, grihe jur otpusti,/ da puk tvoj ne zgine, jur milost na nj spusti.” Za oprost grijeha pjesnik nudi argumente: jesmo grešni, ali smo Božja djeca, a Bog je naš spasitelj i otkupitelj. Mnogi dijelovi pjesme napisani su ekspresivnim stilom biblijskih psalama, s kojima možemo naći i veoma izravnu poveznicu u mnogim stihovima ove pjesme.
Sadržajno-kompozicijski pjesmu možemo ovako podijeliti: prvo pjesnik zaziva Boga u pomoć, zatim slijedi opis turskih zločina, opis kontrasta turske sile i kršćanskog straha, ponovno zazivanje Boga, nanovo opis turskih zala, zaziv Boga itd. Vidimo da pjesnik nastoji uravnotežiti pobožne i domoljubne elemente ove pjesme. Cijela molitva zasniva se na njegovom pokušaju da uvjeri Boga u davanje oprosta, dajući Mu razne argumente. Tehnika “uvjeravanja” podsjeća na antičku govorničku tradiciju. Marulić izmjenjuje i pozicije govornog subjekta u zazivima Boga. Čas govori “Svemogi Bože moj”, što odražava refleksivnost i intimni ton pjesme, a čas je govorni subjekt “mi” (“Molimo se sad mi”). Marulić jedino spasenje od turske opasnosti vidi u Božjoj pomoći. Pri tome navodi primjere raznih naroda (Asirci, patareni), čiji “mači ne valjaju, ni šćit s oklopljami” bez Boga. Čestim navođenjem turskih zlodjela pjesnik nastoji izazvati sažaljenje i intenzivirati ponizni, gotovo patnički ton molitve. To postiže i deminutivima bratac, sestrica, dičica. Za njega je jezik psihološko sredstvo kojim će probuditi uspavanu Europu, koja će im nakon toga pohitati u pomoć.
Ova pjesma donosi i dobro poznati topos naše renesanse književnosti – rasuta bašćina (“Niki su prognani iz bašćine svoje”), koji spominje i Šižgorić u svojoj elegiji.
Rješenje za sve Marulić vidi u Božjem oprostu nevjernom puku, Njegovoj pomoći i ujedinjenju kršćana. Ipak, unutar kršćanskog svijeta osjetno je pružanje prednosti hrvatskom narodu, kao “predziđu kršćanstva”. Ovakva vizija Hrvata pripada srednjovjekovnim junačkim epovima i legendama u kojima kršćanski vladari nadvladavaju nevjernike i od hrvatskog naroda stvara narod sudbonosnih heroja. Epsku narav pjesmi pridaju povijesne reference, u kojima Marulić navodi borbe kršćana (križarski ratovi, sudbina izraelskog naroda) i ostalih nekršćanskih naroda, koji su se borili protiv neprijatelja.
Osim Boga, pri kraju molitve, pjesnik zaziva i Gospu: “I ti, Gospo mila, moli sinka za nas,/ Koga si rodila, ne zgubiv divstva glas.” Pjesmu završava zajedničkom molitvom Gospi i Bogu: “Gori nas primivši, spasite u vike. Amen.” Tako od početka pjesme, koja počinje invokacijom, do njenog kraja (“Amen”), Marulić formira oblik molitve i sadržajno i kompozicijski.
Bilješka o autoru
Marko Marulić (1450.-1524.) napisao je prvi hrvatski ep “Juditu”, a smatra se ocem hrvatske književnosti.
Rođen je u Splitu u splitskoj plemićkoj obitelji. Otac Nikola Pečenić bio je patricije i gradski odvjetnik, a majka se zvala Dobrica. Imao je čak sedmero braće i sestara. U Splitu je stekao vrlo široko osnovno obrazovanje, a pravo je studirao u Padovi.
Bavio se odvjetništvom u Splitu i obavljao je sudačku službu. Bio je također aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima koji su ratovali s Turcima. Povremeno je i putovao u Veneciju i Rim, a neko je vrijeme boravio i na Šolti.
Pronađeni su podaci da se bavio slikarstvom, arheologijom, proučavao je povijest Splita i Solina te razne crkvene spise.
O privatnom životu Marka Marulića ne zna se puno. Postoje podaci da je nakon navršene šezdesete godine otišao iz rodnog Splita na Šoltu, ali nakon dvije godine se ponovo vratio u Split. Tamo je i umro.
Napisao je religiozno djelo i to na latinskom jeziku, naslova ” Pouke za čestit život s primjerima svetaca”. Ocijenjeno je kao vrlo dobro i zanimljivo.
Uglavnom je pisao religiozna djela i to na latinskom jeziku (“Kritika onih kojih ustvrđuju da je blaženi Jeronim Talijan”, “Komentar antičkih natpisa”).
Poznat je po epu “Juditi” koju je napisao 1501. godine, a objavljena je u Mlecima 1521. godine. Sljedeći ep koji je napisao imao je naziv “Suzana”, no on nije bio ni približno toliko značajan kao Judita.
Autor: I.D.
Odgovori