Megle

Dragutin Domjanić započeo je pisati kao pjesnik štokavskog jezičnog kruga (“Pjesme”, 1909. godine), ali je danas ostao poznat kao jedan od reafirmatora dijalektalne, kajkavske poezije. U kajkavskoj poeziji (“Kipci i popevke” 1917., “V suncu i senci”, 1927., “Po dragomu kraju”, 1933.) pjesnik ispovjednim tonom izražava svoje intimne, duboke osjećaje od nemoći da se oslobodi zamorenosti životom do težnje za ostvarivanjem “vječne ljepote”. U njegovim stihovima osjeća se pesimistička vizija života kao rezultat otpora svakodnevnoj, banalnoj realnosti.

Utjehu pronalazi u izmišljenome svijetu dvoraca i krajobraza. Upravo pejsažnu liriku mnogi ocjenjuju kao vrhunac njegovog poetskog izražaja. U prirodi i slikovitom krajoliku rodnog zavičaja Domjanić vidi idealni oblik životne harmonije. Ipak, pjesnik je uspio balansirati subjektivnost s ambijentom i jezikom. Pri takvim nastojanjima do izražaja dolazi Domjanićev smisao za povezivanje slike, glazbe, motiva i osjećaja, što ga približava impresionističkoj i simbolističkoj poeziji moderne književnosti.

Domjanić progovara i kroz pjesme ratne tematike (“Ciklame, krvave ciklame”), u kojima se pokazao i kao komentator i kritičar društva. Pod pseudonimom Vujec Grga objavio je marionetsku igru za djecu “Petrica Kerempuh i spametni osel” 1921. godine.

Megle – analiza pjesme

Pjesma pripada dijalektalnoj, pejsažnoj lirici. Motivi iz krajolika tako su stavljeni u prvi plan, ali simbolički gledano, vidimo kako su te pjesničke slike isprepletene s pjesnikovim intimnim raspoloženjima. Pejsaž se kao i ostalim modernističkim pjesnicima pokazao kao prikladno sredstvo za izražavanje vlastite osjećajnosti.

Već od prve strofe vidljivo je kako pjesnik bira pjesničke slike koje će odražavati intimne osjećaje. Vizualna pojavnost pejsaža obogaćena je i kromatskom dimenzijom, u kojoj se “čisto žute breze” i “divja loza krvava” suprotstavljaju tmini „črnih jela“. Ovakav kontrast simbolizira nemir i tjeskobu unutar čovjeka, sukobe između dobra i zla, života i smrti.

Naznake živih boja iz prve strofe, u narednim strofama mijenjaju se u potpuno sivilo i sumornost opisani motivima magle i zime. Magla za moderniste predstavlja simbol životnog pada, odnosno spuštanja sivila i odlazak mladosti, ljepote i ideala. Magla je i vjesnik zime i žalosti, koja se skuplja u srcu. Svi motivi prvih dviju strofa karakteristični su za modernističku poeziju europskih pjesnika: zima, magla, žalost, smrt. Ipak, prve dvije strofe u odnosu na ostatak pjesme predstavljaju pejsaž kao objekt opažanja.

Duša krajolika u trećoj strofi transformira se u dušu pjesnika, odnosno ne postoji jasna granica između pejsaža kao objekta i pejsaža kao odraza pjesnikovih stanja. Propadanje i nestajanje ostvareni su glagolima i pridjevima: gubi se breg za bregom, zginule su jele, zaspale oči, ruke mrzle i bele. Čini se kao da promjene u krajoliku utječu na pjesnikov senzibilitet i obratno.

Četvrta strofa govori o prolaznosti života (“vse odhaja nekam daleko”) i o umiranju, ali i o pjesnikovom nastojanju da se odupre takvoj slici života. No on je nemoćan oduprijeti se: “Reč potužit bi se štela, / Al nit glas ni čuti.” On je izgubljen u “zimi” i sivoj, čudnoj noći, u kojima mu se javljaju hitre i teške misli. Sveopće stanje prirode povlači ga sve dublje i konačno se i sam miri i priklanja toj letargiji, koja je izražena u posljednjoj strofi: “- I kak da je zginul, zaspal,/ Svet i vse življenje -/ – Da i ja tak morem zaspat/ Ja i moje senje!”. Ova strofa izražava i poantu pjesme, u kojoj pjesnik izražava svoj odnos prema životu, kao o prepuštanju sudbini i svemu onome što ona nosi. Život je za njega postao mjesto pasivnosti i kolektivne “uspavanosti”, a ako se sam bude borio protiv toga, u njemu će se buditi osjećaji koje je iznio u prethodnim strofama. Stoga zaključuje da je bolje da uspava svoje “senje”, odnosno idealističke vizije, i utopi se u masi.

Pjesma se sastoji od šest katrena, koji su pisani slobodnim stihom. Rima je prisutna u nepravilnom rasporedu, ali kajkavsko narječje i u ovoj pjesmi doprinosi nevjerojatnoj zvučnosti i izražajnosti ritma.

Bilješka o autoru

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je “Ljubav ka domovini”, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za “mlade” naraštaje koji su se u moderni borili sa “starijim”, tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz “Petrica Kerempuh i spametni osel”, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je “Kipci i popevke”, a neke njegove pjesme, poput “Fala” i “Popevkesam slagal” s u i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu “Vu suncu i senci” i “Po dragomu kraju”.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog.

Domjanić je umro u Zagrebu 1933.godine.

Autor: I.D.