Zbirka Voćka poslije kiše – izabrane pjesme sastoji se od brojnih vrhunskih pjesama Dobriše Cesarića. Zbirka je podijeljena u nekoliko dijelova. Dijelovi zbirke nose nazive poput dobro poznatog naslova Voćka poslije kiše, zatim Vidici srca, Obasjani trenuci, Davno i nedavno, Proljeće koje nije moje i slično.
Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. To uočavamo i u obrađenim pjesmama. One su redovito pisane jednostavnim jezikom, stoga su lako razumljive, ali to ne znači i plitke.
Pjesnik na svakodnevnim motivima iz prirode gradi vrlo duboke stihove. On opisuje ljepote malih stvari i u njima skriva dublja značenja koja otkrivaju promišljene ideje.
U Cesarićevu stilu uočavamo i dosljednost forme pjesama koja uključuje i vezanost stiha. Neke Cesarićeve pjesme prožete su pozitivnim i vedrim tonom, primjerice kada govori o sretnoj, uzbudljivoj i uzvraćenoj ljubavi; neke pjesme su mu prožete sumornim tonom, poput pjesme koja govori o nesretnoj, završenoj ljubavi te načinu na koji se pjesnik pokušava s tim pomiriti.
Nije neobično da se u Cesarićevim pjesmama skrivaju i dublja, filozofska pitanja o prolaznosti vremena, života i ljubavi pa se nagovještaj istih može pronaći i u ovdje analiziranim pjesmama.
U nekim pjesmama spominje prolazak mladosti te moć ljubavi koja svaku osobu može učiniti mladom u srcu. Vidi se po temi stihova da je pitanje prolaznosti života koncept koji zanima pjesnika, pa upravo o njemu želi otkriti nešto više.
Slično je se ostvaruje u pjesmi u kojoj se divi slobodi koju posjeduje ptica dok leti visinama i istražuje prostranstva. Pita se što ju je nagnalo na let u tom smjeru te što ona time želi postići ili otkriti. Mnoga pitanja u tom slučaju ostaju neodgovorena.
Cesarić je pjesnik koji obraća pažnju na sitnice koje ga okružuju, bilo u ljubavi ili u prirodi. Piše o vlastitim iskustvima jer obraća pažnju na trenutke i doživljaje istih te u pjesmama lirski doživljaj stavlja u prvi plan. On je u mogućnosti male stvari i detalje koji bi običnom oku promakle, učiniti glavnim motivom pjesama.
Dočarava njihovu ljepotu te ih čini važnima, ostavši u svim pjesmama dosljedan svojem vlastitom izričaju. Sve to ostvaruje kroz jezik koji je razumljiv i jednostavan pa zbog toga opravdano nosi naziv pjesnika jednostavnog izričaja i malih stvari.
Mala kavana – analiza pjesme
Pjesma Mala kavana ljubavna je pjesma kojom pjesnik izražava sreću zbog uzvraćene ljubavi.
Pjesma se sastoji od četiri katrena podjednake dužine. Kroz cijelu pjesmu u strofi se rimuju drugi i četvrti stih (dvoje- moje, reći- sreći, noći- samoći, zlati- vrati).
Ton pjesme je pozitivan jer pjesnik pjeva o sretnom događaju, o uzvraćenoj ljubavi. Ritam u pjesmi je raznolik jer svaka strofa pripovijeda o jednoj fazi njegove ljubavi, stoga je ritam brži u strofama u kojima pjesnik pripovijeda o trenutnom događaju, o ljubavi u sadašnjem vremenu, a nešto je sporiji u strofama u kojima opisuje prošle događaje te opisuje razvoj svoje ljubavi.
I u ovom slučaju pjesmom dominira jednostavan jezik kojim Cesarić daje čar i ljepotu pjesmi. On uzima uobičajeni i često korišten motiv ljubavi te ga pretvara u nešto čarobno te mu daje dublje značenje.
Odmah u prvoj strofi pjesnik jednostavnim elementima – kavanom, suncem i stolom, želi stvoriti ambijent u kojem se nalazi dvoje mladih. Prisutan je motiv prostora, (male) kavana i stola (za dvoje, u kutu) kojim pjesnik nagovještava mjesto radnje. Uzima i motiv iz prirode, (treperenje) sunca, koje odgovara onome kako se on osjeća, budući da i njegovo srce treperi od ljubavi.
No, već u istom stihu, prebacuje se ne ljubavnu temu. Njegova sreća je velika i on u jednom trenutku izražava nevjericu da je ta ljubav zaista stvarna.Izražava i svoje ushićenje, ali i nevjericu da je tolika sreća prisutna u njegovom životu stihovima:
“Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!”
Želi nas uvjeriti u snagu velike ljubavi koja mu se dogodila, a drugu strofu privodi kraju kadencama i govori o svojim razmišljanjima i čežnji koje u njemu pobuđuje ova ljubavna zanesenost i strast.
U drugoj strofi pjesnik se vraća u prošlost da bi objasnio kako se njegova ljubav razvijala i rasla. Objašnjava da voli već mjesecima, stalno sve više, ali u tajnosti, nikome nije to priznao.
Bio je sam, ali to mu nije smetalo jer se osjećao blizu svojoj ljubavi. Bio je opijen čežnjom za njom. Tu se uočava kontrast u osjećajima samoće i čežnje jer iako je usamljen, ljubav ga ispunjava toliko da tu samoću niti ne osjeća.
Pjesnik otvoreno priča o konkretnom susretu s osobom koju voli, pritom ne izbjegavajući tjelesni dodir. Njegovi osjećaji toliko su moći da niti u jednom trenutku ne osjeća da bi mogao izgubiti tu iluziju.
“Bio sam sâm, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.”
U trećoj strofi vraća se u sadašnjost. Upućuje riječi svojoj ljubavi, govoreći joj da još tog jutra nije mogao ni slutiti da će mu ljubav biti uzvraćena te da će u tom trenutku biti zajedno.
Još uvijek se u jednom stihu osjeća ton usamljenosti iz prošle strofe, i to u stihu u kojem govori da je probdio noć misleći da mu je ljubav neuzvraćena. Ali u posljednjim stihovima u strofi, kad je pjesnik ujedinjen sa svojom ljubavi, ton postaje pozitivan.
Vrhunac pjesme događa se u posljednjoj strofi, u kojoj pjesnik ostvaruje fizički kontakt sa svojom ljubavi. To se očituje u stihovima:
“Naić’ na ruku toplu i spremnu
da stisak mi dršćući vrati?”
Kao što je na početku analize rečeno, pjesnikova sreća je tolika da on u pojedinim trenucima ne može povjerovati da je stvarna i da mu je ljubav zaista uzvraćena. Zbog toga često izražava svoju nevjericu retoričkim pitanjima:
“Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!” !
“Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,…”
“Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?”
“I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?”
Osim retoričkog pitanja, Cesarić koristi i metaforu (“riznica srca”), a kao najvažniji motiv u pjesmi izdvaja se “jutro” jer donosi velike prekretnice u životu.
Još tog jutra pjesnik je samo sanjao o svojoj ljubavi, a onda je ona uzvraćena. Sam pjesnik dočarava važnost jutra govoreći da će se jutro vječno zlatiti u riznici srca.
Cesarićeva veličina i važnost opravdana je, a jedan od razloga njegove veličine je i način da jednostavnim izrazom, dočara ljepotu i dubinu neopipljivog osjećaja. Čitajući opise pjesnikove ljubavi, čitatelj tu ljubav proživljava kao vlastitu.
Bilješka o piscu
Dobriša Cesarić rodio se u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje se s obitelji preselio kada je imao tri godine. U Osijeku je pohađao i osnovnu školu.
1916. godine s obitelji se preselio u Zagreb. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te je odmah nakon toga upisao studij prava. Pravo je ipak ubrzo zamijenio studijom filozofije, a radio je kao lektor, književnik i urednik.
Glavninu njegovog književnog stvaralaštva činilo je pjesništvo. Osim toga radio je kao prevoditelj, prevodeći s njemačkog, bugarskog, ruskog i slovenskog jezika.
Prvu pjesmu naziva “I ja ljubim…” objavio je još 1916. godine, a prva pjesma objavljena u književnom časopisu “Kritika”, zvala se “Buđenje” i tiskana je 1920. godine.
Nakon 1920. godine njegove pjesme izlazile su u mnogim časopisima.
Prva zbirka pjesama zvala se “Lirika” i objavljena je 1931. godine. Kasnije je objavio još “Osvijetljeni put”, “Spasena svjetla”, “Moj prijatelju”, “Slap”, “Povratak”, “Voćka poslije kiše” i mnoge druge. Svojim pjesmama prikazao nam je svoja razmišljanja o životu te nam je otkrio životne radosti, boli i ljepote.
Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 1980. godine u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori