Kaliži medenoj gozbi

“Nepoznati Ujević” je poetsko-slikovna mapa u kojoj se nalaze četiri do tada neobjavljene Ujevićeve pjesme. Te pjesme su “Magija stvarnosti“, “Halje“, “Kako putuju mrtvaci” i “Kaliži medenoj gozbi”. Mapu je oslikao Vatroslav Kuliš, a izdana je 2006. godine. Pjesme je pronašao Tomislav Sabljak, a čuvao ih je Petar Bakula, pjesnikov poznanik. Pjesme su popraćene Kuliševim ilustracijama, a na samom početku nalazi se njegov portret pjesnika.

Odlika Ujevićeva stvaralaštva je želja za apsolutnim, težnja da stvori nešto jedinstveno i neponovljivo, zbog čega je često robovao formama i rimama.

Druga odlika je ta da je neprestano tragao za nekakvim idealom za koji je i sam bio svjestan da je nedostižan. Zanimalo ga je pitanje čovjekove biti i značenja te značenja i granice života. A suprotno tome, s obzirom na to da je bio racionalist, zanimalo ga je i pitanje postojanja Boga. Ova tema se može uočiti u svim pjesmama u ovoj zbirci, od samog pitanja o značenju života, preko pitanja o religiji do pomirenja i zahvalnosti na postojanju.

Možemo zaključiti da je svaka pjesma jedan događaj ili epizoda značajna za pjesnikovu potragu za odgovorima te da one zajedno tvore skladnu cjelinu, a karakterizira ih paradoks vanjske slobode i unutrašnje zatvorenosti.

Prema izgledu pjesama možemo uočiti da nema stroge pjesničke forme, soneta, koja je prisutna u zbirkama “Lelek srebra” i “Kolajna”, ali da ostaje vjeran vezanom stihu i rimi.

Kaliži medenoj gozbi – analiza pjesme

Posljednja pjesma u zbirci ujedno je i najduža od sve četiri pjesme. Sastoji se od deset katrena pisanih vezanim stihom, a rima je stalna u svim strofama, ukrštena (abab). Primjer rime je luge-duge, srele-pčele.

Ovo je jedina pjesma u zbirci u kojoj je prevladava ugodno raspoloženje i ugodan ton, a tome pridonose motivi iz prirode. Tema pjesme je pjesnikovo prisjećanje na događaj iz djetinjstva, period kad je bio prehlađen (“ta primi taj miris zgušćeni na jezik svoj prehlađeni“). Pjesma je pisana tako da se pčele obraćaju pjesniku, podsjećajući ga na taj događaj.

Osim što koristi motive iz prirode i motive veselog tona poput pčela, cvijeća i djetinjstva, pjesnik koristi i onomatopeju (zujanje pčela), čime još više pridonosi veselom i pozitivnom ugođaju u pjesmi.

Ako ove četiri pjesme u zbirci shvatimo kao cjelinu, u kojoj je svaka pjesma neka epizoda ili iz pjesnikovog života ili odraz njegovog raspoloženja na putu prema odgovorima o egzistencijalizmu i religiji, onda možemo zaključiti da je pjesnik ili pronašao odgovore na ta pitanja ili prihvatio život kakav je, konačan i mističan. To možemo zaključiti po tome što se u prijašnjim pjesmama neizravno postavljaju upravo pitanja o smislu i značenju života, ali ton koji prevladava u pjesmama je pesimističan i mračan, dok je posljednja pjesma potpuna suprotnost što znači da se pjesnik pomirio s činjenicom da su mu ideali koje je želio postići nedostižni te je prihvatio i izrazio zahvalnost prema životu.

Bilješka o autoru

Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao. 1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.

Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.

1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.

Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.

Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu u vremenu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.

Autor: A.P.