“Nepoznati Ujević” je poetsko-slikovna mapa u kojoj se nalaze četiri do tada neobjavljene Ujevićeve pjesme. Te pjesme su “Magija stvarnosti“, “Halje“, “Kako putuju mrtvaci” i “Kaliži medenoj gozbi“. Mapu je oslikao Vatroslav Kuliš, a izdana je 2006. godine. Pjesme je pronašao Tomislav Sabljak, a čuvao ih je Petar Bakula, pjesnikov poznanik. Pjesme su popraćene Kuliševim ilustracijama, a na samom početku nalazi se njegov portret pjesnika.
Odlika Ujevićeva stvaralaštva je želja za apsolutnim, težnja da stvori nešto jedinstveno i neponovljivo, zbog čega je često robovao formama i rimama. Druga odlika je ta da je neprestano tragao za nekakvim idealom za koji je i sam bio svjestan da je nedostižan. Zanimalo ga je pitanje čovjekove biti i značenja te značenja i granice života. A suprotno tome, s obzirom na to da je bio racionalist, zanimalo ga je i pitanje postojanja Boga. Ova tema se može uočiti u svim pjesmama u ovoj zbirci, od samog pitanja o značenju života, preko pitanja o religiji do pomirenja i zahvalnosti na postojanju.
Možemo zaključiti da je svaka pjesma jedan događaj ili epizoda značajna za pjesnikovu potragu za odgovorima te da one zajedno tvore skladnu cjelinu, a karakterizira ih paradoks vanjske slobode i unutrašnje zatvorenosti.
Prema izgledu pjesama možemo uočiti da nema stroge pjesničke forme, soneta, koja je prisutna u zbirkama Lelek srebra i Kolajna, ali da ostaje vjeran vezanom stihu i rimi.
Magija stvarnosti – analiza pjesme
Pjesma Magija stvarnosti Tina Ujevića podijeljena je u dva dijela. Prvi dio sastoji se od tri strofe po četiri stiha, a drugi dio od četiri strofe po četiri stiha. Stih je vezani, a rima je unakrsna u cijeloj pjesmi, što znači da se vezuje (rimuje) svaki drugi stih te da je shema rime abab (vezu-hipotezu, ima-snima).
Prema naslovu pjesme, Magija stvarnosti može se zaključiti tema pjesme; pjesnik otkriva ljepotu stvarnosti i prirode i svega što ona pruža. Pjesma je misaona i religiozna jer sadrži elemente duhovnog.
U prvom dijelu pjesme jasno je izražen lirski subjekt, koji je sam pjesnik. On za sebe govori kako ne obraća pažnju na ono što se događa oko njega, ljudi žive i umiru u patnjama, a on se tek budi iz zaborava vođen nečim nadnaravnim. On tu silu naziva i bogom i čarobnjakom i vračem (“on me po alelujama dana za ruku provodi, liže kmelje i mrenu s oka pred vidom što se plavi“). Tu se vidi njegova nesigurnost i sumnja u postojanje Boga kojemu daje različite nazive, ali i nada u njegovo postojanje i nada da će pronaći odgovore koje traži.
U Ujevićevim pjesama uobičajene su snažne metafore pa on tako stvarnost uspoređuje s najljepšom bajkom i vijencom priča, u kojoj on traga sa svojom dušom i snima.
U drugom dijelu pjesme, on opisuje sve što do tada nije primjećivao, oblake, stabla, ptičice, pčele. Kaže da postoje razni ljudi, usamljeni, mislioci, a ovim drugima i on sam pripada. Nalazi se negdje iznad stvarnost kojoj daje mističan ton, uspoređujući je s magijom. Na taj način uspijeva pomiriti dva potpuno suprotna pojma, stvarnost i magiju, stapajući ih u jedno (magija stvarnosti).
Noć, magla, nimbus, ptičice, duša, šuma; sve su to motivi u pjesmi koji su samo dio glavnog motiva stvarnosti. Primjećujemo da prevladavaju motivi iz prirode i apstraktni motivi poput duše i svijesti, od kojih Ujević uspijeva stvoriti skladnu cjelinu i predstavljajući upravo ono što je najavljeno u naslovu, magiju stvarnosti.
Pjesma je puna mističnih slika, metafora i simbola te na taj način skriva svoje pravo značenje, ali vjerno prikazuje pjesnikov unutrašnji nemir i čežnju za nečim nedostižnim. Poanta pjesme je da prenese upravo one misli koje su Ujevića najviše mučile; pitanja o egzistencijalizmu, o tome što je zapravo čovjek i koje su njegove granice, a kao racionalistu zanimala su ga i pitanja o Bogu.
Halje – analiza pjesme
U pjesmi Halje primjećuje se blaga ironija prema onome što predstavlja tema pjesme. Poznato je da je Ujević bio u potrazi za značenjem života i sudbine te isto tako i u potrazi za odgovorima o Bogu.
Tema pjesme je primanje sakramenta Svete Potvrde ili krizme i krštenja. Pjesnik opisuje taj događaj kroz brojne motive: ruho, halje, anđeli, krštenje, krizma. Opisuje kako svake godine nedjeljom, djeca oblače posebne halje namijenjene toj prigodi. Ironija je primjetna u stihu Kuku tom što para haljinu jer svoje oči sramoti.
Pjesma se sastoji od 5 strofa različite dužine pa tako prva kitica ima šest stihova, druga osam, treća i četvrta po četiri stiha i posljednja strofa pet stihova. Primjećuje se odmak od poštivanja forme koja je česta u Ujevićevim pjesmama, ali ostaje vjeran vezanom stihu i rimi koja je različita u svim strofama. Prva ima formu rime ababcc, druga strofa abab cdcd, treća i četvrta imaju abab, a posljednja strofa ima rimu ababa.
Iako možda koristi lakši jezik nego u Magiji stvarnosti te je naizgled lako shvatljiva pjesma, ona i dalje ostavlja dovoljno prostora za razmišljanje o tome što stvarno predstavlja. Poznavajući Ujevićev stav prema religiji i njegovu stalnu potragu za nedostižnim idealima te sumnju i nesigurnost koje su ga obuzimale u toj potrazi, teško je ne shvatiti ovu pjesmu samo kao epizodu u toj potrazi na koju on gleda s blagom ironijom.
Kako putuju mrtvaci – analiza pjesme
U pjesmi Kamo putuju mrtvaci izražena su pjesnikova razmišljanja o životu nakon smrti te potraga za odgovorima na pitanje koje su čovjekove granice.
Ritam pjesme je usporen, a ugođaj mračan, što odgovara temi pjesme koja je vidljiva iz naslova. Pjesnik se odlučio pozabaviti pitanjem postoji li vječni život.
Pjesma se sastoji od 9 strofa, a sve strofe imaju po četiri stiha. Stihovi su vezani i u svakom je rima, ali je u prve tri strofe obgrljena rima (abba), a u ostalim strofama unakrsna (abab). Primjeri rime su nepoznati-pati, plaše-jaše; dugo-rugo, spava-brava. Ustaljenost rime također pridonosi ujednačenom sporom ritmu pjesme.
Motivi koji prevladavaju u pjesmi su mrtvaci, djeca, san, java, mašta, nada. Iz ovih primjera vidimo da je i u ovoj pjesmi pjesnik pokušao pomiriti naizgled suprotne pojmove. U jednu ruku govori o konačnosti života koju predstavljaju mrtvaci (“nema za mrtve smilovanja dijete“) te pokazati da nakon smrti nema ničega, a s druge strane koristi motive poput mašte, djece i nade, po čemu se vidi da se nije pomirio s činjenicom da je život konačan, da nije pronašao odgovore na svoja pitanja o značenju života i postojanju Boga, ali nije od njih još ni odustao te se još uvijek nečemu nada.
Kaliži medenoj gozbi – analiza pjesme
Posljednja pjesma u zbirci ujedno je i najduža od sve četiri pjesme. Sastoji se od deset katrena pisanih vezanim stihom, a rima je stalna u svim strofama, ukrštena (abab). Primjer rime je luge-duge, srele-pčele.
Ovo je jedina pjesma u zbirci u kojoj je prevladava ugodno raspoloženje i ugodan ton, a tome pridonose motivi iz prirode. Tema pjesme je pjesnikovo prisjećanje na događaj iz djetinjstva, period kad je bio prehlađen (“ta primi taj miris zgušćeni na jezik svoj prehlađeni“). Pjesma je pisana tako da se pčele obraćaju pjesniku, podsjećajući ga na taj događaj.
Osim što koristi motive iz prirode i motive veselog tona poput pčela, cvijeća i djetinjstva, pjesnik koristi i onomatopeju (zujanje pčela), čime još više pridonosi veselom i pozitivnom ugođaju u pjesmi.
Ako ove četiri pjesme u zbirci shvatimo kao cjelinu, u kojoj je svaka pjesma neka epizoda ili iz pjesnikovog života ili odraz njegovog raspoloženja na putu prema odgovorima o egzistencijalizmu i religiji, onda možemo zaključiti da je pjesnik ili pronašao odgovore na ta pitanja ili prihvatio život kakav je, konačan i mističan. To možemo zaključiti po tome što se u prijašnjim pjesmama neizravno postavljaju upravo pitanja o smislu i značenju života, ali ton koji prevladava u pjesmama je pesimističan i mračan, dok je posljednja pjesma potpuna suprotnost što znači da se pjesnik pomirio s činjenicom da su mu ideali koje je želio postići nedostižni te je prihvatio i izrazio zahvalnost prema životu.
Bilješka o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.
1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.
1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu u vremenu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.
Autor: A.P.
Odgovori