Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je 1920. sa svoje 22. godine. Stihovi u pjesmama iz zbirke bili su posve svježi, jednostavno originalni za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva.
Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom.
Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.
Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.
Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive. Neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu. Zajednička odlika svih pjesama je u njihovom grafičkom aranžmanu, naime sve pjesme sadrže tzv. središnju os. Tu formu Šimić je preuzeo od njemačkog pjesnika Holtza.
Mnogi tvrde da je zbirka pjesama Preobraženja “najbolja hrvatska pjesnička knjiga”.
Hercegovina – analiza pjesme
Šimić je rođen u Drinovcima u Hercegovini stoga je sasvim jasno zašto je pisao i pjesme posvećene tom kraju. Pjesma “Hercegovina” također se nalazi u već spomenutoj zbirci Preobraženja. I dok su u zbirci zastupljeni motivi ljubavi, bolesti, smrti, Boga, važno je spomenuti kako postoje pjesme poput “Samoća na vodi” i “Hercegovina” ambijentirane u ruralnom krajoliku pa ih svrstavamo u zavičajne pjesme.
Vrsta pjesme je pejzažna iz razloga što opisuje krajolik i ruralni prostor Hercegovine, ali spada i u kategoriju misaono-refleksivnih pjesama jer propitkuje i opisuje stanje svijesti, stanje unutrašnjosti.
Tema pjesme otkriva povezanost izgleda krajolika s načinom života ljudi. Lirski subjekt u pjesmi opisuje krajolik i izgled područja u kojem žive seljaci pa čitatelj kroz izgled krajolika može zaključiti nešto o životnom stilu ondašnjih ljudi.
Najznačajniji motivi pjesme su livade, suton, mlin, nebo, slikarija, opeke, seljaci, slavlje, brežuljci, vlak, stanica, noć, brda, mrak, njive, svijest, prozori, život, Hercegovina…
Epiteti u pjesmi su plav od sutona, parni mlin, krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu, nebrojene užarene opeke, crni vlak, nevidljiva stanica, svijetli bijeli prozori, bijeli svečani časovi, crni život ljudi
Stih je slobodan, izostaje interpunkcija, a rime nema.
U ovoj su pjesmi jasno izražene auditivne i vizualne pjesničke slike. Primjeri vizualnih pjesničkih slika su: “koracam livadama plav od sutona”, “na rubu livada je kuća parnog mlina”, “krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu”, “nebrojene užarene opeke”, “crni vlak se vuče”, “noć i ja na brdu”, “kuće stabla dvorišta i njive”, “iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora”. Primjer auditivnih pjesničkih slika su: “i štogod bliže stižem sve glasnije viču”, “odmjereno udara i vrišti”.
Pjesničke figure koje pronalazimo u pjesmama su asonanca, primjerice “koracam livadama plav” (ponavljanje samoglasnika “a”), “nebrojene užarene opeke” (ponavljanje “e”); aliteracija, primjerice “krvlju namrljana” (ponavljanje suglasnika “lj”), “seljaci slave kakvu slavu” (suglasnici “s”, “l” i “k”); inverzija, primjerice “ispod brežuljaka crni vlak se vuče”; personifikacija, primjerice “sve glasnije viču nebrojene užarene opeke”, “crni vlak se vuče odmjereno udara i vrišti”, “noć i ja na brdu”, “načas izrone iz mraka kuće stabla dvorišta i njive, i opet utonu u mraku ko u svijesti”, “iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora”; kontrast, primjerice “tama – svijetli bijeli prozori”, “bijeli svečani časovi – crni život ljudi”; metafore, primjerice “slikarija na nebu”, “viču užarene opeke”, “u me gleda nekoliko prozora”; boje koje su u pjesmi zastupljene su plava, crvena (krvlju, opeka), crna i bijela.
Lirski subjekt opisuje svoj zavičaj i seljačku sredinu u kojoj živi. Ljudi koji ga okružuju uglavnom su seljaci koji rade u parnom mlinu, na polju i njivama, a sama je sredina opisana jednostavno i skromno. Jedino što vidi su mlin, vlak koji se vuče, brda i livade, svijetli prozori kao kontrast crnom životu koji žive tamošnji seljaci. Opisivanje zavičaja dovodi ga do poniranje u vlastitu dušu i svijest, osjeća se osamljeno, pjesma sadrži tugaljiv ton, ali i nadu koja je vidljiva u kontrastu crni život (tužan, težak) – bijeli prozori.
Šimićevu poeziju obilježila je upotreba boja, a u ovoj su pjesmi zastupljene četiri boje. Plava (plav od sutona), crvena (krvlju namrljana, opeka), crna (crni život, noć, tama) i bijela (svijetli bijeli prozori). Plava boja atmosferi pridaje čudesnost, začudnost, otajnost, a crvena je sinonim strasti. Bijela i crna boja krajnji su kontrasti koji predstavljaju nešto krajnje tužno i teško naspram lijepog i bezbrižnog. Na ovaj način lirski subjekt iskazuje težinu i životnu muku, a s druge strane ljepotu i lakoću duše te nadu u bolje sutra.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: I.F.
Odgovori