Elegije Flaviji

Ilija Crijević, latinizirano Aelius Lampridius Cervinus (1463. – 1520.) rođen je u Dubrovniku. Školovao se u Rimu, gdje je na njega imao utjecaj humanist Julije Pomponije Leto, osnivač Rimske akademije. Crijević je prvi hrvatski poeta laureatus, pjesnik okrunjen lovorovim vijencem za svoje “nježne ljubavne pjesme”. 1484. godine. Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu, nakon čega se vraća u Dubrovnik, gdje se ženi i obavlja razne važne gradske službe. Godine 1510. umrla mu je supruga, a on se odlučuje zarediti.

Crijeviću je za života objavljeno tek četiri epigrama, a ostatak njegove književne ostavštine ostao je u rukopisu. Dva najvažnija rukopisa čuvaju se u Vatikanskoj knjižnici. Prozni dio njegovog stvaralaštva čini jedanaest pisama i dvadesetak govora. Njegova proza stilski i kompozicijski slijedi Cicerona.

Pjesnički opus čine pjesme pisane na latinskom, i to 240 pjesama, raspoređenih u 9 knjiga. Pisao je epigrame, himne, ode i rimske ljubavne elegije, od kojih su najpoznatije “Elegije Flaviji”. Upućene su djevojci Flaviji, stvarnoj ili imaginarnoj Rimljanki, koja mu je priuštila ljubavne jade dok je boravio u Rimu. Obrazac ljubavne elegije Crijević nasljeduje iz antike, od Propercija, Tibula i Ovidija. Svaka od tih elegija govori o fatalnom zaljubljivanju, nakon kojeg slijedi ljubavna patnja zbog neuzvraćene ljubavi, a na kraju slijedi realno poimanje situacije i otrježnjenje od ljubavne opijenost.

Ilija Crijević slijedi antičke obrasce u duhu humanizma, piše na latinskom jeziku, štoviše prezire pisanje na narodnom jeziku, koji je za njega stribiligo illyrica (“ilirska iskrivljenost”).

Elegije Flaviji – analiza pjesme

I.

Ljubavne elegije koje je Crijević kao pjesničku vrstu preuzeo od ponajboljih antičkih pisaca tematiziraju ljubavnu patnju zbog neuzvraćene ljubavi. U njima se isprepliću ljubavne emocije i podsmijeh, žudnja i strast, romantična i erotska ljubav, životni užitci i spoznaja o prolaznosti. Elegije su već u samom naslovu usmjerene na jednu osobu, Rimljanku Flaviju. Pjesme u elegijskim distisima spajaju pojam estetske ljepote, koji ne krije i petrarkističke kanone ljepote, emocije i misaona razmatranja. U ovim elegijama Crijević pribjegava ironiji i autoironiji, postupcima koji trebaju izazvati začudnost, ali i dvojnost osjećaja koji se unutar pjesnika, koji je i lirski subjekt, kovitlaju.

Prvu elegiju koju ćemo analizirati, preveo je na hrvatski Darko Novaković. Ova elegija temelji se na kontrastima subjektovih stanja, koja osjeća uznemiren pred ljepotom i neuzvraćenom ljubavi prema ženi. Od prvog stiha lirski subjekt apostrofira Flaviju i niže usporedbe i metafore kojima opisuje njenu ljepotu, u maniri petrarkizma: “mekša od mlijeka”, “ničim nedodirnut snijeg”, “parski mramor se ne diči takvom bjelinom”, “udovi tvoji blješte”, “vrat se srebreni”, “prebijela put gizdavu otkriva draž”. Uspoređuje njezinu tjelesnu ljepotu s akromatskim, bijelim motivima – mlijeko, snijeg, parski mramor, srebro. Bijela “boja” simbolički ukazuje na emocionalnu hladnoću djevojke prema pjesniku i na neuzvraćenu ljubav, koja je tema ove elegije.

Pjesnik već u četvrtom distihu elegije počinje s nabrajanjem pjesničkih usporedbi koje iskazuju brutalnost djevojčinog odbijanja. Ova elegija prije svega iskazuje mladenački duh muškarca koji svoju ljubav želi ostvariti i na romantičnoj i na erotskoj razini. Djevojku uspoređuje sa “skliskim mramorom”, “oblutak iz mora”, “glatka školjka”, što su sve metafore za njeno izmicanje iz njegovih ruku: “Jednak je posao tvoje migoljivo tijelo/ kao iz mora na sprud izvući Protejev lik.” Njegove ruke žele grliti njeno tijelo, dotaknuti obraz, ljubiti usne, dirati grudi, vrat. Sve to predstavlja motive erosa. U hrvatskom prijevodu neizvjesnost i mučnost tog odbijanja i djevojčinih izgovora izraženi su anaforama (“kad sam te želio ljubiti… kad sam dodirnuti htio…kad sam kušao spriječit”).

Flavija ima ulogu lijepe i strasne žene, koja dovodi zaljubljenog muškarca do mučnog zdvajanja. Ona predstavlja njegovu “žarku želju”, “nedostižan let”. No, naziva je i “prijetvornom djevom”, što izražava i njena uzvraćanja, odnosno poigravanja s njegovim emocijama, što njegovu patnju diže na još veću razinu. Elegija završava očajničkim vapajem: “Hajde, prestani stalno moje zakidati ruke,/ nemoj dati da ćud toliku ima ti moć!”

Ova elegija predstavlja napon mladenačke snage i osjećaje koji su intenzivirani zbog vrhunca ljubavnog zanosa. Govore o gotovo patetičnim doživljajima ljubavnih odbijanja, koji se više odnose na tjelesnu nego na romantičnu dimenziju ljubavi.

II.

Ova elegija razlikuje se od prve prije svega po perspektivi lirskog subjekta. On je sada već zreli, stariji čovjek, koji promišlja i o smrtnom času. No i ovdje je tema prolaznosti života i neizbježnost smrti postavljena u suodnos s ljubavnom patnjom. Pjesnik ovdje ljubav predstavlja kao vječnost: “jer i u grobu će mom živjeti ljubavni žar”. Ova hiperbola zapravo objašnjava eruptivnost i trajnost njegove zaluđenosti. Iako možemo govoriti o zrelom poimanju ljubavi kao duhovne dimenzije, i dalje je prisutna tjelesna dimenzija – strast, a “smrću ne prestaju prijašnje strasti”.

Bitna značajka Crijevićevih elegija je uvođenje mitološke simbolike i metafora. To jednim dijelom pokazuje antičko naslijeđe humanizma, ali i Crijevićevu opčinjenost antičkom mitologijom. Flavija je tako uspoređena s Laodamijom, Protezilajevom ženom koja je svojevoljno pošla s mužem u podzemlje. Djelomično takve usporedbe odražavaju pjesnikove želje i tlapnje, kakvom bi želio da Flavija bude.

Crijević najprije iznosi mogućnost da Flavija umre prva, pa govori kako će mu život izgledati nakon njene smrti. Ni tada neće prestati njegova ljubav prema njoj: “zvat ću se tvojom, Flavijo, sjenom”; “ni Tindarka meni nit ikoja druga/ slavna ljepotica tvoj neće zamijeniti lik.” Ovdje Flaviju uspoređuje s antičkim pojmom ljepote, Helenom. Ipak, u takvim razmišljanjima nije siguran da će moći podnijeti život bez nje, ali kao i da nije siguran da će je voljeti tako kako joj sad obećava. Stoga navodi bolje rješenje: “premda bih radije, Flavijo mila, da posmrtnu počast/ meni iskažeš ti, nadživiš odlazak moj.”

Za razliku od prve elegije, u ovoj pjesnik u naznakama govori o njihovoj ljubavi kao o ostvarenoj, ali sada se boji da će mu i to zbog smrti jednog ili drugog uzmaknuti. Posljednjim distihom pjesnik izražava poantu pjesme: “Dok još možemo, živimo sretni, obostranu ljubav/ užijmo; svaki je vijek kratak za ljubavnu slast.” Želi reći da je ljudsko vrijeme prekratko za zaljubljene, jer se ne mogu zasititi jedno drugog. Ali prije svega, pjesma izražava prolaznost ljudskog života i kratkoću lijepih stvari, kao što je ljubavna slast.

Bilješka o autoru

Ilija Crijević rođen je u Dubrovniku 1463. godine. Latinski prijevod imena mu je Aelius Lampridius Cervinus. Bio je hrvatski pjesnik, leksikograf, humanist i latinist, a živio je u vrijeme Marka Marulića, te bio dio njegova dubrovačkog humanističkog kruga.

Crijević se školovao u Dubrovniku,a onda i u Rimu i Ferrari. Za vrijeme boravka u Rimu napisao je svoje najvažnije radove, među kojima su latinski enciklopedijski rječnik, rasprava o Vergiliju i mnoštvo pjesama, uglavnom erotskog sadržaja. Među njima su svakako najpoznatije “Elegije Flaviji”, za koje ga je inspirirala ljubav prema Rimljanki Flaviji. Pjesme imaju sve elemente humanističkog pjesništva. Uz te erotske pjesme, ostale su očuvane i Crijevićeve ode, himne, epigrami, epistole i razne rasprave.

Nakon povratka u Dubrovnik, Crijević je radio kao gradski pravobranitelj, kaštelan, rektor škola i td. Postao je i kanonik, a onda i rektor škola u Dubrovniku.

Iza njega ostala je nedovršen spjev “O Epidauru”.

Crijević je bio jedan od onih humanista koji su bili potpuno neskloni hrvatskom jeziku. Za njega je latinski jezik bio jedini dostojan toga da bude službeni i književni, iako su već postojala velika književna djela i pisci koji su stvarali na narodnim jezicima.

Ilija Crijević umro je u rodnom gradu 1520. godine.

Autor: I.D.