Zbirka Voćka poslije kiše – izabrane pjesme sastoji se od brojnih vrhunskih pjesama Dobriše Cesarića. Zbirka je podijeljena u nekoliko dijelova. Dijelovi zbirke nose nazive poput dobro poznatog naslova Voćka poslije kiše, zatim Vidici srca, Obasjani trenuci, Davno i nedavno, Proljeće koje nije moje i slično.
Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. To uočavamo i u obrađenim pjesmama. One su redovito pisane jednostavnim jezikom, stoga su lako razumljive, ali to ne znači i plitke. Pjesnik na svakodnevnim motivima iz prirode gradi vrlo duboke stihove.
On opisuje ljepote malih stvari i u njima skriva dublja značenja koja otkrivaju promišljene ideje. U Cesarićevu stilu uočavamo i dosljednost forme pjesama koja uključuje i vezanost stiha. Neke Cesarićeve pjesme prožete su pozitivnim i vedrim tonom, primjerice kada govori o sretnoj, uzbudljivoj i uzvraćenoj ljubavi; neke pjesme su mu prožete sumornim tonom, poput pjesme koja govori o nesretnoj, završenoj ljubavi te načinu na koji se pjesnik pokušava s tim pomiriti.
Nije neobično da se u Cesarićevim pjesmama skrivaju i dublja, filozofska pitanja o prolaznosti vremena, života i ljubavi pa se nagovještaj istih može pronaći i u ovdje analiziranim pjesmama. U nekim pjesmama spominje prolazak mladosti te moć ljubavi koja svaku osobu može učiniti mladom u srcu.
Vidi se po temi stihova da je pitanje prolaznosti života koncept koji zanima pjesnika, pa upravo o njemu želi otkriti nešto više. Slično je se ostvaruje u pjesmi u kojoj se divi slobodi koju posjeduje ptica dok leti visinama i istražuje prostranstva. Pita se što ju je nagnalo na let u tom smjeru te što ona time želi postići ili otkriti. Mnoga pitanja u tom slučaju ostaju neodgovorena.
Cesarić je pjesnik koji obraća pažnju na sitnice koje ga okružuju, bilo u ljubavi ili u prirodi. Piše o vlastitim iskustvima jer obraća pažnju na trenutke i doživljaje istih te u pjesmama lirski doživljaj stavlja u prvi plan. On može male stvari i detalje koji bi običnom oku promakle, učiniti glavnim motivom pjesama.
Dočarava njihovu ljepotu te ih čini važnima, ostavši u svim pjesmama dosljedan svojem vlastitom izričaju. Sve to ostvaruje kroz jezik koji je razumljiv i jednostavan pa zbog toga opravdano nosi naziv pjesnika jednostavnog izričaja i malih stvari.
Bez oproštaja – analiza pjesme
Pjesma Bez oproštaja ljubavna je pjesma u kojoj se pjeva o nesretnoj, prošloj ljubavi. Pjesnik izražava svoje žaljenje za njom te žaljenje zbog načina na koji je ljubav završila, bez oproštaja. Pjesnik u svojem tugovanju postavlja mnoga pitanja na koja nema odgovor.
Intimna je ljubavna pjesma u kojoj se sukobljavaju snovi i realnost. Većina se može poistovjetiti s ovom pjesmom, a ponajviše u stihovima:
“Ne, ja se nisam oprostio s njom
Kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.”
Pjesnik osjeća toliku bol za koju želi da je i svi ostali vide, a u nekim trenucima kao da se toliko pomirio s njome da uživa u očaju i tuzi za koji je zaslužna ona koju voli:
“Da l mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?”
Pjesma se sastoji od šest katrena, podjednake dužine, a rima je u pojedinim strofama različita. U nekim strofama rimuju se drugi i četvrti stih (bonu- peronu, duši- suši), a neki stihovi imaju shemu unakrsne rime, abab (njom- lom, stranu- restoranu, vlak- znak, jače- plače, san- p’jan, su- jesu).
S obzirom na to da se u pjesmi obrađuje tema nesretne, završene ljubavi, ton pjesme odgovara temi. On je kroz cijelu pjesmu, sumoran i negativan, stoga je i ritam usporen.
Jednostavan jezik, glavno obilježje Cesarićevih pjesama, prepoznaje se i u ovoj pjesmi jer pjesnik koristi jednostavne izraze kako bi opisao nesretnu, prošlu ljubav. Koristi i mnoge motive. Osim glavnog motiva ljubavi, kojem Cesarić daje neizmjernu ljepotu, koristi i motive vlaka i perona da naglasi odlazak, a time ujedno i završetak njegove ljubavi.
Pjesma se može čitati i kao priča u kojoj pjesnik opisuje kako se odvio kraj te velike ljubavi. Kao što sam naslov kaže, nije se oprostio s njom dok je odlazila, a upravo to su i početni stihovi pjesme.
U prvoj strofi pjesnik koristi motiv zabačenog restorana u kojem se nalazio u trenutku odlaska njegove ljubavi. Govori kako je tamo sjedio i slušao kako se njegove nade lome. Njegova ljubav nestala je tako što je otišla na svoju stranu i on se od nje nije oprostio.
U drugoj strofi postavlja pitanje: “Kako je bilo?”, kao da ga je sam čitatelj to upitao. Odmah nudi i odgovor: “Nije teško reći!”.
Uvodi motiv vlaka, govori kako je krenuo obično i lijeno, uz zvuk trublje koja se oglasila kroz žamor na peronu. Odveo je njegovu ljubav, koju je u tom trenutku još uvijek volio. Cesarić priču uspijeva dočarati brojnim pjesničkim vizualnim slikama.
Čitatelj jasno može zamisliti pjesnika kako sjedi u restoranu dok vlak odlazi, može osjetiti sve što osjeća i on u tom trenutku, a to su tuga i žaljenje za ljubavi.
U trećoj strofi pjesnik se pita misli li njegova neprežaljena ljubav na njega u velikom gradu u koji se uputila? Je li ga očima tražila po peronu dok je odlazila. Ali na to pitanje još uvijek nema odgovora. Ipak, ostaje mu nada da nije zaboravljen, da njegova ljubav još uvijek misli za njega i plače za njim.
Ta nada vidi se vidi u sljedećoj strofi, u kojoj on zamišlja vlak kako odlazi negdje u daljinu. Postavlja pitanje: “Al što to moje srce kuca jače?”, na koje odmah sam daje odgovor. On lupanje srca prepoznaje kao nadu i tajni znak da još uvijek nije zaboravljen.
U sljedećoj strofi njegova tuga i nada mijenjaju se u ljutnju. On sam sebe kori zbog takvog razmišljanja. Govori sebi kako je pijan te da ne postoji mogućnost da ona još uvijek plače za njim jer sve su njezine čežnje davno nestale. Pokušava se pomiriti s tim (“A stvari jesu – kakve jesu.”).
To se nastavlja u posljednjoj strofi, ali se u njoj osjeća i konačnost, stvarno pomirenje sa situacijom. Pjesnik ostavlja mogućnost da ona još ponekad pomisli na njega, ali samo na trenutak koji brzo prođe, pa ga uspoređuje s listom koji se suši.
Iako cijelom pjesmom vlada sumoran ton, na početku pjesme jasno se osim tuge osjeća i žaljenje za ljubavi te čežnja i želja da se vrati. Pjesnik se odbija pomiriti s činjenicom da je otišla i da je njihova ljubav gotova. To se mijenja prema kraju pjesme, a na samom kraju ton se osjetno mijenja.
Još uvijek se osjeti sumornost, ali pjesnik se miri s činjenicom da njegove ljubavi više nema. On je stoga mora ostaviti u prošlosti i krenuti dalje. Od tih stihova u pjesmi više ne prevladava ljutnja i patnja, nego postoji nagovještaj nečega pozitivnog u budućnosti, koje dolazi tek kada raskrstimo s prošlosti i time u svom srcu napravimo mjesta za nove stvari.
Bilješka o piscu
Dobriša Cesarić rodio se u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje se s obitelji preselio kada je imao tri godine. U Osijeku je pohađao i osnovnu školu.
1916. godine s obitelji se preselio u Zagreb. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te je odmah nakon toga upisao studij prava. Pravo je ipak ubrzo zamijenio studijom filozofije, a radio je kao lektor, književnik i urednik.
Glavninu njegovog književnog stvaralaštva činilo je pjesništvo. Osim toga radio je kao prevoditelj, prevodeći s njemačkog, bugarskog, ruskog i slovenskog jezika.
Prvu pjesmu naziva “I ja ljubim…” objavio je još 1916. godine, a prva pjesma objavljena u književnom časopisu “Kritika”, zvala se “Buđenje” i tiskana je 1920. godine.
Nakon 1920. godine njegove pjesme izlazile su u mnogim časopisima.
Prva zbirka pjesama zvala se “Lirika” i objavljena je 1931. godine. Kasnije je objavio još “Osvijetljeni put”, “Spasena svjetla”, “Moj prijatelju”, “Slap”, “Povratak”, “Voćka poslije kiše” i mnoge druge. Svojim pjesmama prikazao nam je svoja razmišljanja o životu te nam je otkrio životne radosti, boli i ljepote.
Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 1980. godine u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori