Vladimir Nazor (1876.-1949.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist, feljtonist i esejist. Pripada naraštaju pisaca koji su djelovali u jednom dijelu razdoblja moderne. Pripada najplodnijim i najraznovrsnijim piscima hrvatske književnosti.
Prve godine njegovog stvaralaštva zahvaćene modernističkim težnjama okarakterizirane su nacionalno angažiranom poezijom, koja se često oslanja na mitologiju i legende iz stare slavenske i hrvatske povijesti. Piše i tekstove nadahnute biblijskim motivima, a i svojevrsnu didaktičku poeziju. Prva faza njegovog stvaralaštva traje do 1915. godine, kada mu izlaze zbirke “Intima” (1913.) i “Pjesni ljuvene”. U njima se okreće temama žrtve, pročišćenja i osamljenosti, a izražava sve veću sklonost alegorijskom iskazu.
U njegovom opusu nalazimo i ditirampsku liriku, koja odiše optimizmom i životnim užitcima (pjesma “Cvrčak”), a podjednako je zastupljena i socijalna tematika, koju problematizira u mnogim pjesmama. U stilu neoromantizma okreće se i folklornim elementima, a bajkovitost lirike duguje modernističkim strujanjima. U razdoblju moderne, do 1916. godine, Nazor će tako ostvariti tri poetska kruga: aktivistički (poganski), nacionalistički i intimistički.
Najpoznatije pjesničke zbirke su mu: “Slavenske legende” (1900.), “Pjesme naroda hrvatskoga” (1902.), “Lirika” (1910.), “Hrvatski kraljevi” (1912.), “Intima” (1913.), “Deseterci” (1930.), “Knjiga pjesama” (1942.) i dr.
Analiza pjesme
Pjesma pripada zbirci “Hrvatski kraljevi” nastaloj 1912. godine. Za razliku od ostalih modernističkih pjesnika, Nazor u ovoj pjesmi pjeva o snazi naroda i alegorijski govori o povijesti Hrvatske i o svojoj viziji države, naroda i povijesnih događaja.
Motiv lađe poznat je kao leitmotiv svjetske književnosti, još od grčkog pjesnika Alkeja, koji je napisao istoimenu pjesmu (“Lađi”). Kao i kod njega, Nazorova pjesma o lađi predstavlja alegoriju države. Pjesma nastaje u vrijeme Nazorove okrenutosti povijesnim i narodnim legendama, a ovdje kao temu uzima događaje iz stvarne hrvatske povijesti. Kralj Zvonimir poznati je hrvatski vladar iz dinastije Trpimirovića, a uz njega se veže i kletva, u kojoj je prokleo hrvatski narod da neće imati narodnih vladara. Zvonimirova lađa predstavlja zadnji otkucaj slobodne i narodne hrvatske države: “Osamstoto minu ljeto,/ Što je mlate sa svih strana”. Lađa je dakle nasukana hrvatska država, koja već osamsto godina odolijeva svakakvim nevoljama.
Kroz razne metafore iz mornarskog rječnika Nazor govori o povijesnim i nacionalnim nevoljama koje su snašle alegorijsku “lađu”. Te metafore izražene su glagolima: mlatiti, lomiti, drmati, slomiti; te imenicama: oluje, vali, udarci, uvrede, talasi, vjetar. Svaka od tih riječi simbolizira stvarne udarce hrvatskoj državnosti i povijesne momente u kojima se država morala boriti protiv tih oluja.
Pjesnik u pjesmi ističe nacionalno-povijesne motive. Spominje personificiranu Zvonimirovu lađu u borbama kod Drača, Sasena, Krfa, Avlona. Metonimijama galije i dromona, bizantske i mletačke vrste lađe predstavlja protiv koga se hrvatska država morala boriti kroz povijest. Ali u svim opisima Nazor govori o slavnim borbama: “Na njojzi je sto znakova/ Veljih slavlja i pobjeda”. Tu ističe slavnu junačku prošlost hrvatske države i ističe njene vrline borbenosti i snage. Ožiljci i uvrede koji su lađi naneseni su ono što ružno čini čistom ljepotom, u čemu primjećujemo i simboličke preference estetike ružnoće.
Mnogi motivi označavaju slabost i padove, ali njima su suprotstavljeni snaga, izdržljivost i usponi. To je lađa koja već osamsto godina stoji, „na pijesku je – al još je tu!”
U petoj strofi pjesnik spominje motiv “kockastog barjaka”, simbola nacionalnog identiteta, koji se stojeći na lađi nekad vijorio na vjetru. U narednim strofama pjesnik sinegdohom izražava lađu – krma i utroba lađe. Personificirana krma škripi i pita se “gdje si sada, snažna ruko kormilara?” Ovaj stih govori o nedostatku čvrstog narodnog vladara koji bi državom upravljao i zbog toga “krma škripi”, odnosno narod nakrcan na metaforičkoj krmi pušta svoje jauke.
Naredne strofe donose i dramsku napetost, u kojoj se u retoričkom pitanju (“Oh, ta sika, do kada će da me drži u čeljusti od čelika?”) odražava nemoć i slabost odolijevanju takvim nevoljama. No, posljednje četiri strofe nastavljaju u optimističnom tonu, koji se suprotstavlja životnim nedaćama pod svaku cijenu: “Sanja lijepim o zemljama,/Hole borce i galije;/ A vjetar joj krmu ruši,/ A talas je u bok bije.” Lađa kao da se budi iz sna i moli da je dignu da zajedri “morem tijem”. Ovaj stih govori o pjesnikovoj viziji budućnosti hrvatske države, koja će se dignuti i ponovno zaploviti unatoč valima, munjama i jesenjim kišama.
Posljednja strofa ponavlja stihove iz druge strofe: “Slomila se, prignula se:/ Na pijesku je – al’ još tu je”. U ovim riječima izražena je i glavna misao i poanta pjesme. Pjesnik želi prije svega prenijeti domoljubnu poruku o mukotrpnoj hrvatskoj povijesti, kako bi senzibilizirao Hrvate i probudio kod njih osjećaje koji će ih potaknuti da promjene takvo stanje. Budući da je pjesma nastala u vrijeme kada je hrvatski povijesni prostor još uvijek dio Austro-Ugarske Monarhije, pjesnik spominje “pijesak”, kao veoma propusno i nestabilno tlo na kojem se trenutno Zvonimirova lađa nalazi nasukana. No taj pijesak označava i optimističnu nadu u bolju, svjetliju hrvatsku budućnost, jer će taj pijesak nestati, a lađa će opet ploviti morem života.
Pjesma se sastoji od jedanaest katrena, pisanih osmercem, koji je iza deseterca najzastupljenija vrsta stiha u narodnoj hrvatskoj književnosti. Rima je nepravilna i uglavnom unakrsna, ali zato Nazor slijedi tradiciju upotrebom mnoštva stilskih figura. Prije svega preuzima motiv lađe kao alegoriju povijesne hrvatske države. Metafore su najbrojnija stilska figura, a uglavnom opisuju na razne načine tegobe i tragedije koje je Hrvatska kroz povijest doživjela. Podvrste metafore u tekstu su sinegdoha (krma, utroba) i metonimija (galija, dromon). Ritmičnosti pjesme pridonose i brojne anafore (“Na njojzi je sto tragova,/… Na njojzi je sto znakova”) i polisindetoni (nizanje veznika i njihovo ponavljanje).
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori