“Izabrana djela”, izdana 1982. godine, sadrže pjesme iz nekoliko najpoznatijih zbirki Vesne Parun. Među njima je i pjesma “Mati čovjekova”. Tu su pjesme iz zbirke “Zore i vihori” koja je izdana 1947. godine. Pjesme u toj zbirci su odraz mladenačkih razmišljanja, pa stoga ni sve pjesme nisu zrele ni staložene. Unatoč tome, pjesme su opojne i bogate raznim vizualnim i auditivnim slikama. Sve pjesme su u “zvucima, bojama, slikama, ugođajima.” U cijeloj zbirci su prisutna dva osnovna, a opet oprečna osjećaja. To su radost života, žudnja i živa mladost kojoj se suprotstavljaju rat i smrt, što i ne čudi, budući da je zbirka izdana netom poslije Drugog svjetskog rata.
Slijede pjesme iz zbirki “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini”, Vesna Parun otkriva svijet strasti, žudnje, patnje i bola. Za nju patnja nema kraja, ona ne miruje. Jedini trenuci bez bola i patnje su kratki trenuci sna i zaborava. Ljubav prikazuje kao “zlo i prokletstvo u kojem je sadržano uznesenje i padanje, življenje i umiranje, sa zvjezdanim osvjetljenjem i tamnim ponorima“. Unatoč tome, Vesna Parun je ljubav živjela i osjećala. Većina napisanih stihova izašla je kao proizvod neizmjerne patnje zbog ljubavi, a ne zbog doživljavanja strasti i zato se u njezinim stihovima često osjeća strah, strah od zaborava i prolaznosti.
Uz stihove iz ove tri zbirke, u ovom izboru nalazimo i pjesme iz zbirke “Vidrama vjerna”, “Pusti me da otpočinem”, “Jao jutro”, “Vjetar Trakije”, “Gong”, “Koralj vraćen moru” i “Ti i nikad” koje su pune osjećaja praznine i samoće, ali i “blage pomirenosti s nemilom sudbinom“. Uz to prisutna je i empatija prema drugim ljudima koji dijele istu sudbinu. U zbirkama “Ukleti dažd” i onima koje je napisala kasnije (“Tragom Magde Isanos”, “Sto soneta”, “I prolazim životom”, “Stid me je umrijeti” i “Olovni golub”) vidi se da su pjesme koje je napisala “po dubini i snazi iskaza nadilaze sva njena ranija (ljubavna) ostvarenja”.
Za sve su kriva djetinjstva naša – analiza pjesme
“Za sve su kriva djetinjstva naša” je još jedna pjesma koja se nalazi u zbirci “Ropstvo”. Pjesma se sastoji od 5 strofa s nejednakim brojem stihova. U prvoj, četvrtoj i petoj strofi je četiri stiha, u drugoj strofi pet, a u trećoj samo tri stiha.
Spisateljica govori u množini odmah od prvog stiha: “Izrasli smo sami kao biljke.” Dalje nastavlja s navodima da su oni svi “postali istraživači/ zapuštenih predjela mašte“.
Međutim, iako u prvoj strofi sve izgleda idilično, jer su oni svi sada odrasli i nisu navikli na “poslušnost zlu“, u drugoj strofi opet je prisutan taj strah koji je stalno prisutan u pjesamama ove zbirke. Strah ih je “divljih kopita koji će nas pregaziti“, a ona su simbol nezaustavljive snage, a u ovom slučaju i zla i nasilja koje prijeti da će ih pregaziti. Cijela treća strofa je jedna iznimno teška pjesnička slika:
“Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.”
U ovoj strofi pjesnikinja pokazuje ranjavanje koje uzrokuje zlo i od kojeg nitko nije pošteđen. Život se događao oko njih i ulazio u njih bez obzira jesu li oni bili spremni suočiti se s tim što im se događalo ili ne: “Svijet je u na ulazio neskladno/ i ranjavao naša čela”
Prisutno je saznanje kako svijet nije vedar i veseo, već naprotiv pun tame i zla. Ne progovara o ratu izravno, ne govori izravno o nasilju i krvoproliću, već govori o onom što to nasilje ostavlja na ljudima. Progovara o ožiljcima koje ono ostavlja i što ostaje od ljudi nakon toga:
“Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi,
oteščale i tužne.”
Bilješka o autoru
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu. Vesna je zajedno sa svojom obitelji živjela teško, jer joj je otac kao općinski činovnik često ostajao bez posla. Osnovnu školu je pohađala na Visu.
Sa svojih 10 godina objavljuje prvu pjesmicu u Anđelu čuvaru. Maturirala je u Splitu 1940. godine. U jesen te iste godine upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme rata s obitelji je živjela u Sesvetama kod Zagreba. Često je pobolijevala, a uz tifus od kojeg je oboljela proživljavala je i krize zbog nesretne ljubavi.
Vesna Parun je jedna od najistaknutijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća. “Bljesnula je naglo i u punom sjaju zbirkom Zore i vihori (1947) koja je po mnogočemu značila datum u razvojnom toku novije hrvatske poezije.” Uz tu zbirku objavila je još i zbirke Pjesme (1947.), Crna maslina (1955.), Ropstvo (1957.), Ti i nikad (1959.), Koralj vraćen moru (1959.) i mnoge druge.
Njezini stihovi prevedeni su na mnoge strane jezike: poljski, ruski, češki, slovački, bugarski, slovenski, gruzijski…
Umrla je 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Autor: N.B.
Odgovori