Johan Wolfgang von Goethe davne je 1782. godine napisao “Vilinskoga kralja” (izvorno “Der Erlkönig”), baladu o djetetu koje u svojim posljednjim trenutcima života halucinira o vilinskome kralju. Pjesma je izvorno bila dio djela “Die Fischerin”, posebnog oblika njemačke opere iz 17. stoljeća, poznatog pod nazivom Singspiel. Postoji nekoliko teorija o podrijetlu naziva pjesme. Izraz Erlkönig potječe iz danskog jezika (ellekonge), koji imenuje biće koje se često opisuje kao bradati div ili goblin koji malu djecu mami u zemlju smrti. No, termin bi mogao potjecati i od imena kralja Herla (podrijetlo riječi je saksonsko, Erl). Herla je lik iz srednjovjekovnog engleskog folklora koji se povezuje sa zlom. U njemačkom se naziv povezuje s Erleom, mitskim drvetom koje je personifikacija zlog duha koji hara šumom.
Balada je inspirirana Herderovom verzijom, ali Goethe odmiče od Herderova opisa vilinskoga kralja i skandinavskog originala. U Goetheovoj verziji antagonist je sam vilinski kralj, a ne njegove kćeri, koji vreba djecu iz razloga neobjašnjenih u baladi. Goetheov prikaz vilenjaka slijedi germansku mitologiju, u kojoj su vilenjaci i Valkire prikazani kao sile smrti, a ne kao čarobna stvorenja.
Balada tematizira smrt djeteta. Usred noći otac juri kroz šumu na konju i nosi svog uznemirenog sina. Kako balada odmiče, sin u šumi čuje i vidi bića (vilinskoga kralja i njegove kćeri) koja otac ne vidi. Iz same balade ne saznaje se vidi li otac ta bića pa ih odlučuje ignorirati i tješi svoga sina, ili ih uopće ne vidi. Otac djetetu nudi realistična objašnjenja nadnaravnih pojava – vilinski plašt objašnjava kao pramen magle, vilenjakovo šaputanje kao šum lišća, a ples vilinskih kćeri kao ljeskanje vrbe. Balada dosiže vrhunac u trenutku kada dječak govori ocu da ga vilenjak napada. Otac pun jeze odjaše do dvora, gdje ustanovi da u rukama drži mrtvo dijete. Balada se sastoji od osam katrena vezanih parnom rimom.
Baladu je uglazbilo nekoliko autora, od kojih su najpoznatije verzije Carla Loewea i Franza Schuberta.
Vilinski kralj – analiza pjesme
Pjesma “Vilinski kralj” govori o ocu i sinu koji zajedno jašu šumom po mraku. Dječak je uplašen, a otac se brine i pita ga što nije u redu. Sin prestrašeno odgovara kako vidi Kralja vilenjaka. Otac ga želi smiriti pa kaže da mu se to samo pričinjava, to je samo magla. No, Kralj vilenjaka i dalje poziva dječaka na igru. Otac uvjerava sina da je to što čuje samo šuštanje lišća, a vile koje spominje samo su ljeskanje vrbe. Vilenjak dvaput nježno pokušava nagovoriti dječaka da mu se pridruži, no na kraju se dječak požali ocu da ga je Kralj vilenjaka ozlijedio. Otac se zabrinuo i prošla ga je jeza. Potjerao je konja brže kući, no kad je stigao do dvora shvatio je da u rukama drži mrtvoga sina.
Ova potresna pjesma sastoji se od osam katrena povezanih parnom rimom. Na samome početku, pjesma poprima tajanstveni ton, što možemo potvrditi stihovima koji opisuju vrijeme (“kasno po vjetru, sred mraka“). Važan je motiv vilinskoga kralja koji se pojavljuje u drugoj strofi. Gradacijom se dolazi do spoznaje da vilenjak predstavlja smrt, iako je na samome početku tek bio simbol nečeg čarobnog i bezazlenog (vilenjak u početku dječaka poziva na igru). Sama forma pjesme pridonosi napetosti i gradaciji – u obliku dijaloga izmjenjuju se djetetova pitanja i očeva prizemna objašnjenja nadnaravnih pojava, između kojih se javlja glas vilinskoga kralja.
Atmosfera je napeta, puna nemira i iščekivanja, što se pojačava kako pjesma primiče kraju. Vrhunac pjesme očituje se u posljednja dva stiha, u kojima dječak zapomaže da ga vilinski kralj napada, da bi otac na kraju otkrio kako mu je sin mrtav. Tu dolazi do preobrazbe vilinskoga kralja iz bezazlenog lika koji poziva na ples i igru u onoga koli odlučuje o životu i smrti (“Ljubim te, željan sam tvoje ljepote, Nisi li voljan, silom ću po te!“). Pjesma u čitatelju izaziva jezu, nemir i strah.
Parna rima pridonosi ritmu pjesme – postepeno se postiže napetost. Motivi koji se spominju u pjesmi izazivaju nelagodu, poput šuma vjetra, magle, šuštanja lišća. Dijelovi u kojima vilinski kralj opisuje svoje kćeri koje plešu u kolu, šarenu livadu s cvijeće, igru i ples, služe kako bi pjesma izazvala još snažniju reakciju kod čitatelja – ljepota prirode, nevinost plesa i igre suprotstavljena je motivu smrti. Ritam pjesme pojačan je korištenjem stilskih figura poput asonance i aliteracije.
Stilske figure koje pronalazimo u pjesmi su: asonanca “O, drago dijete, hodi amo”; aliteracija “To stari se vrbik sivkasto blista”, “Šum vjetra u suhu lišću to je”; metafora, gdje je vilinski kralj u plaštu magla, vilenjak što zbori je šum vjetra u suhom lišću, a kćeri u mraku znače da se stari vrbik sivkasto blista; epiteti su lijepe (igre), (cvijeća) šarena, bijela, zlatnih (odijela), suhu (lišću), noćnom (kolu), (dijete) mrtvo i simbol, gdje je vilinski kralj simbol smrti.
Sama pjesma nam ne otkriva je li ono što dijete vidi stvarno ili možda halucinira zbog toga što je, primjerice, bolesno, što bi se moglo iščitati iz prvoga stiha, u kojem vidimo da otac usred noći nekamo juri sa svojim sinom. Ovo je pokazatelj da je ova pjesma i fanastična, jer je nemogućnost otkrivanja identititeta nadrealnih pojava kao nečeg što je zbilja van ovoga svijeta ili nečeg što je samo produkta nečije lucidnost, definicija fantastičnih djela.
Zanimljivo je spomenuti da je pjesma navodno inspirirana stvarnim događajem. Goethe je jedne noći, dok je išao u posjet prijatelju, vidio pognutu figuru kako juri kroz šumu noseći nešto u rukama, da bi idućega dana saznao da je to bio starac koji je u rukama nosio svoga bolesnog sina, tražeći pomoć. Taj je događaj Goethe pretočio u pjesmu, iskoristivši pritom motiv vilinskoga kralja koji je preuzeo iz mitologije.
Vrsta djela: balada
Forma: 8 strofa (katrene) po 4 stiha (11-erac, 10-erac, 8-erac)
Rima: parna (aa bb)
Tema: smrt djeteta
Bilješka o autoru
Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.) smatra se najvećim njemačkim književnikom svih vremena. Radi se o književniku koji se proslavio u skoro svim književnim vrstama, a zahvaljujući Goetheu, razdoblje dok je djelovao se naziva Goetheovo doba ili razdoblje predromantizma. Njegova dva najpoznatija djela su Faust i roman Patnje mladog Werthera.
Rođen je u Frankfurtu na Majni, 28. kolovoza 1749. godine. Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu, a na poziv vojvode Karla Augusta otišao je u Weimar gdje ne neko vrijeme djelovao kao tajni savjetnik. Godine 1780. dobiva plemstvo, a neko je vrijeme radio i kao upravitelj kazališta.
Johann Wolfgang von Goethe je poznat kao tvorac ideje i pojma svjetske književnosti kao kulturne vrijednosti čovječanstva. Poznati književnik je u svom bogatom periodu stvaralaštva preveo i Hasanaginicu na njemački.
Njegova najpoznatija djela bila su: Egmont, Ifgenija, Rimske elegije, Mletački epigrami, Zapadno-istočni divan, Iz mog života, Poezija i zbilja.
Umro je u Weimaru, 22. ožujka 1832. godine.
Autor: N.B.
Odgovori