Što se tiče razvoja Kranjčevićeve poezije možemo razlikovati njegove tri faze književnog stvaralaštva. Prvo je mladenačko razdoblje “Bugarkinja” koje su izašle 1885. godine, zatim njegovo klasično razdoblje s djelom “Izabrane pjesme” 1898. godine te na kraju kasnog i pesimističnog Kranjčevića koji se može primijetiti u djelu “Trzaji” iz 1902. godine.
Prije nego što je Kranjčević postao poznat i priznat pjesnik kada se pojavio pjesmom “Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, hrvatska je književnost ostala bez cijele jedne generacije pjesnika koji su nas prerano napustili, a najvažniji od svih među njima bio je August Šenoa. Tako su 1880-e godine bile u znaku poezije Augusta Harambašića. Ipak postoje dvije stvari po kojima se Kranjčević razlikuje od svog uzora Harambašića. Kod Kranjčevića nema trivijalne, ljubavne lirike koju je Harambašić neumorno u svojim djelima prikazivao, a niti je narod po njemu jedinstvo svih njegovih jedinki. Kranjčević je preuzeo neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te je glorificirao nacionalnu prošlost uspoređujući je sa sadašnjosti koja nije bila slavna. No, on je za razliku od svojih prethodnika uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba.
Postoje neke značajke iz “Bugarkinja” koje je Kranjčević zadržao i u svojim kasnijim zbirkama. Još od samog početka on se služi velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja je bila popularna među pjesnicima sedamdesetih godina 20. stoljeća. To su bili trohejski osmerac, deseterac, dvanaesterac, šesnaesterac, zatim jampski deseterac i jedanaesterac te stilizacija bugarštičkoga stiha, a služio se i suvremenim adaptacijama klasičkih strofa. Koristio se i genijskom i bardskom estetikom te lirskim glasom koji je u njegovim djelima nastupio kao prorok koji govori u ime kolikviteta patetičnim ili ozbiljnim tonom i nudi spas ili preuzima njihovu patnju.
U djelima nakon “Bugarkinja”, njegove se teme odmiču od nacionalnih pitanja i vežu se sada uz univerzalna ljudska pitanja (Smrti, Prolaznost, Misao svijeta), imaginaciju i ljudsku intimu. Uz sve to, u njegovu liriku sve više ulaze figure i simboli iz kršćanskog mita, no on ih značenjem mijenja u svojim pjesmama za razliku od toga kako su prikazani u biblijskim tekstovima.
Možemo zaključiti kako niti jedan hrvatski pjesnik, niti prije, a niti poslije Kranjčevića nije bio u tako velikoj mjeri usredotočen na mitske arhetipove. Potreba za mitskim i kršćanskim simbolima potječe iz filozofije povijesti koju je nastojao predočiti čitateljima u određenim pjesmama. On sveukupnu povijest vidi kao borbu čovjeka za slobodu i za kruh, a materijalne potrebe čovjeka i uzrok su njegovih patnji. Uz sve to, okretanje od religije još je više bilo ključno za vezivanje uz biblijsku problematiku. Snažni mitovi još više daju na važnosti mračnoj slici suvremenosti kao izdaju na ideal ranog kršćanstva.
Njegova poezija iz Trzaja koji su objavljeni 1902. godine te Pjesme koje su posthumno izdane ostale su jednake njegovoj prethodnoj fazi. Iako je bio malo privučen svjetonazorima iz druge polovice 19. stoljeća koja se mogu vidjeti i u njegovim djelima, općenito se struktura djela nije bitno mijenjala jer je ostao kod tradicionalnog učenja o pjesmi kao o harmoničnoj cjelini. Uzvišeni stil, jake slike i narativnost ostale su temeljnim odrednicama pjesama čije su teme bile važne i velike. U Trzajima je prisutna ljubavna, odnosno erotska poezija u prvom licu, no glavni naglasak je na zbirke kojima je tema ljudska situacija ili ljudska povijest. Nevjerica ili sumnja koja je postojala što se tiče religioznih dogmi u Izabranim pjesmama, postojala je i u Trzajima, no ovdje se slavi sloboda misli i ljudska pamet. To je dovelo do toga da je Kranjčević bio napadan od Katoličke crkve, ali i od velikog broja pisaca.
Veliko prihvaćanje i popularnost poezija Silvija Strahimira Kranjčevića doživjela je nakon Drugog svjetskog rata. Smatra se da je bio najveći pjesnik 19. stoljeća i most koji je vodio do moderne iako se ne svrstava u tu pjesničku grupaciju.
Vili pjesme – analiza pjesme
Pjesma je objavljena u “Viencu” 1891. godine. Već poznati Kranjčevićevi biblijski motivi prisutni su i u ovoj pjesmi. Bog je pjesnikova utjeha: “med svojima nemam svoga; nemam nikog doli tebe, svoje vjere, svoga Boga”. Lirski subjekt pati u samoći, ali se vjerno predaje Bogu i služi Mu. No, tu samoću i patnju prihvaća trenutno, a istovremeno se nada slavi i sreći: “Pelenom se ovjenčao, a sve mislim, lovor da je!”
I druga strofa počinje očajničkim vapajem: “O, ta nemoj pustit mene”. Motivi samoće i tuge, sveprisutni u hrvatskom modernom pjesništvu, odraz su najdubljih ljudskih strahova. Bog je apostrofiran i njemu se obraća u molitvi, s jedne strane jadajući Mu se za ono što ne želi, a s druge govoreći što želi i što mu treba.
Od rođenja je lirski subjekt privržen Bogu, čak i dok nije znao tko je On. Zato se divio oblaku i pjesmama čarnim, koje su “Lepet krila serafovih”. Božja prisutnost u njegovom životu pruža mu utočište i sigurnost koje osjeća od rođenja. No, čim je djetinjstvo prošlo, počeo je željeti. Stvorio je svijest o sebi i “plako sam s tajne želje svoje čežnje ne znajući”. On ne zna objasniti svoju bol i čežnje, nikada neće ni znati, ali zna da se te čudne boli liječe “Onim smiješkom sa oblaka!”, u Božjem zagrljaju.
U šestoj strofi dolazi do stapanja apostrofiranog Boga s ženskim likom: “Suzo svih srdaca”, “sjajni trače”, “O ti, koju srce voli, slatka vilo slađih usti”. Religiozna ljubav prema Bogu poistovjećena je sa zemaljskom ljubavi prema ženi. Ovime pjesnik iskazuje koliko mu je ta žena draga kad ju uspoređuju s Onim najsvetijim, kojemu se divi i utječe od rođenja.
Njegova molitva u posljednje četiri strofe upućena je ljubljenoj osobi s božanskim epitetima. Ona je sada sve ono što mu je Bog kao dječarcu bio, njegova utjeha i sreća: “A uza te svemir grlim, I kad dignem oči tebi, Ko po cvijeću trnjem hrlim”. Žena ima oči poput zvijezda, srce joj je sunce. Potreba za stapanjem zemaljskog i nebeskog, stapanje u jedno i ravnotežu duhovnog i materijalnog osnovna je ideja pjesme. Ona veliča ljubav prema Bogu i njega kao glavnu čovjekovu utjehu, ali i ljubav prema ženi, ali kao fizičkoj manifestaciji ljubavi koju još od rođenja osjeća. To je motiv “svete ljubavi” koju Kranjčević spominje u pjesmi “U ponoćje”.
Ženski lik u pjesmi može se interpretirati i kao prisutnost Djevice Marije (“Gdje ti dišeš, vilo lijepa, kroz prirodu na nebištu.”). Na ovaj način u liku zemaljske žene, objedinjeni su svemogući Bog, kao iskaz čiste i nepokvarene ljubavi u pjesniku, vila lijepa koja kroči zemljom te Bogorodica, nebeska vila. Blagoslovljen takvom ljubavlju za kojom moli, neće morati zboriti žarom “uzdižući kupu bola Bogu pravde pred oltarom”. Ljubav je za njega ostvarenje blaženstva i životne sreće. Zemaljska ljubav je za njega jednako sveta kao i ljubav prema Bogu i Njegovoj svetoj Majci.
Kompozicijski pjesma ne odstupa od drugih pjesnikovih ostvarenja. Organizirana je u deset oktava (strofa s osam stihova). Stihovi su osmerci, vezani ukrštenom rimom. Stilske figure prisutne u pjesmi su anafora (“O, ta nemoj pustit mene”, ponavljanje veznika “pa”, prijedloga “u”), aliteracija (gomilanje istovrsnih suglasnika), usporedba (“zvijezde su mi oči tvoje”, “munje tvoji osjećaji”) i brojne druge. Bogatstvo stilskih figura doprinosi poetičnosti pjesme, ali u Kranjčevićevoj poeziji često nailazimo i na dramske elemente. U “Vili pjesme” to je postignuto uvođenjem više likova, tj. lirskih subjekata (lirski “ja”, Bog, majka, žena, Djevica), izravnim obraćanjem (apostrofom) Bogu, majci, ženi i dijaloškim momentima koji su posebno istaknuti formom pitanja i odgovora.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rodio se 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio pučku školu i gimnaziju. No, nije nikada maturirao zbog svoje osornosti. Iz tog razloga morao je krajem 1883. godine u senjsko sjemenište gdje je proveo dva mjeseca te nakon toga još šest mjeseci u Rimu.
Zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji mu je omogućio stipendiju, odnosno učiteljski tečaj, riješio se svećeničkog poziva kojega nije želio.
Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu gdje se družio s književnicima koji su bili pravaški orijentirani. U isto je vrijeme pripremao i svoju prvu zbirku “Bugarkinje” koja će biti objavljena potkraj 1885. godine.
Pokušavao se zaposliti kao učitelj u Senju, ali pošto to nije uspio otišao je 1886. godine raditi u Bosnu.Sve do 1893. godine radio je u školama u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu gdje je i ostao do smrti.
Bio je urednik časopisa “Nada” kada je živio u Sarajevu. Časopis je izlazio devet godina, od 1894. do 1903. godine i tada je bio najutjecajniji i najkvalitetniji južnoslavenski književni časopis. U časopisu je objavio i veliku većinu svojih književnokritičkih napisa.
Za vrijeme kada je boravio u Sarajevu, u Zagrebu su mu izašle “Izabrane pjesme” s kojima je postao vodeći hrvatski pjesnik, a 1902. godine u Tuzli je objavio treću zbirku “Trzaji”.
Kada je “Nada” prestala izlaziti 1904. godine počeo je raditi kao direktor trgovačke škole.
Nakon što se razbolio, 1906. godine otišao je na operaciju u Beč, ali se nije uspio izliječiti. Umro je 1908. godine u Sarajevu. 1909. godine izašlo je njegovo izdanje “Pjesma”.
Autor: I.D.
Odgovori