Što se tiče razvoja Kranjčevićeve poezije možemo razlikovati njegove tri faze književnog stvaralaštva. Prvo je mladenačko razdoblje “Bugarkinja” koje su izašle 1885. godine, zatim njegovo klasično razdoblje s djelom “Izabrane pjesme” 1898. godine te na kraju kasnog i pesimističnog Kranjčevića koji se može primijetiti u djelu “Trzaji” iz 1902. godine.
Prije nego što je Kranjčević postao poznat i priznat pjesnik kada se pojavio pjesmom “Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, hrvatska je književnost ostala bez cijele jedne generacije pjesnika koji su nas prerano napustili, a najvažniji od svih među njima bio je August Šenoa. Tako su 1880-e godine bile u znaku poezije Augusta Harambašića. Ipak postoje dvije stvari po kojima se Kranjčević razlikuje od svog uzora Harambašića. Kod Kranjčevića nema trivijalne, ljubavne lirike koju je Harambašić neumorno u svojim djelima prikazivao, a niti je narod po njemu jedinstvo svih njegovih jedinki. Kranjčević je preuzeo neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te je glorificirao nacionalnu prošlost uspoređujući je sa sadašnjosti koja nije bila slavna. No, on je za razliku od svojih prethodnika uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba.
Postoje neke značajke iz “Bugarkinja” koje je Kranjčević zadržao i u svojim kasnijim zbirkama. Još od samog početka on se služi velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja je bila popularna među pjesnicima sedamdesetih godina 20. stoljeća. To su bili trohejski osmerac, deseterac, dvanaesterac, šesnaesterac, zatim jampski deseterac i jedanaesterac te stilizacija bugarštičkoga stiha, a služio se i suvremenim adaptacijama klasičkih strofa. Koristio se i genijskom i bardskom estetikom te lirskim glasom koji je u njegovim djelima nastupio kao prorok koji govori u ime kolikviteta patetičnim ili ozbiljnim tonom i nudi spas ili preuzima njihovu patnju.
U djelima nakon “Bugarkinja”, njegove se teme odmiču od nacionalnih pitanja i vežu se sada uz univerzalna ljudska pitanja (Smrti, Prolaznost, Misao svijeta), imaginaciju i ljudsku intimu. Uz sve to, u njegovu liriku sve više ulaze figure i simboli iz kršćanskog mita, no on ih značenjem mijenja u svojim pjesmama za razliku od toga kako su prikazani u biblijskim tekstovima.
Možemo zaključiti kako niti jedan hrvatski pjesnik, niti prije, a niti poslije Kranjčevića nije bio u tako velikoj mjeri usredotočen na mitske arhetipove. Potreba za mitskim i kršćanskim simbolima potječe iz filozofije povijesti koju je nastojao predočiti čitateljima u određenim pjesmama. On sveukupnu povijest vidi kao borbu čovjeka za slobodu i za kruh, a materijalne potrebe čovjeka i uzrok su njegovih patnji. Uz sve to, okretanje od religije još je više bilo ključno za vezivanje uz biblijsku problematiku. Snažni mitovi još više daju na važnosti mračnoj slici suvremenosti kao izdaju na ideal ranog kršćanstva.
Njegova poezija iz Trzaja koji su objavljeni 1902. godine te Pjesme koje su posthumno izdane ostale su jednake njegovoj prethodnoj fazi. Iako je bio malo privučen svjetonazorima iz druge polovice 19. stoljeća koja se mogu vidjeti i u njegovim djelima, općenito se struktura djela nije bitno mijenjala jer je ostao kod tradicionalnog učenja o pjesmi kao o harmoničnoj cjelini. Uzvišeni stil, jake slike i narativnost ostale su temeljnim odrednicama pjesama čije su teme bile važne i velike. U Trzajima je prisutna ljubavna, odnosno erotska poezija u prvom licu, no glavni naglasak je na zbirke kojima je tema ljudska situacija ili ljudska povijest. Nevjerica ili sumnja koja je postojala što se tiče religioznih dogmi u Izabranim pjesmama, postojala je i u Trzajima, no ovdje se slavi sloboda misli i ljudska pamet. To je dovelo do toga da je Kranjčević bio napadan od Katoličke crkve, ali i od velikog broja pisaca.
Veliko prihvaćanje i popularnost poezija Silvija Strahimira Kranjčevića doživjela je nakon Drugog svjetskog rata. Smatra se da je bio najveći pjesnik 19. stoljeća i most koji je vodio do moderne iako se ne svrstava u tu pjesničku grupaciju.
U ponoćje – analiza pjesme
Ono što je Kranjčević započeo krajem 19. stoljeća, početkom 20. stoljeća nastavili su Matoš, Ujević, Šimić i drugi pjesnici. Promatramo li motiv noći, na pamet nam mogu pasti tri Notturna (Matoš, Ujević, Krleža), čiji stihovi imaju nešto zajedničko i s početkom ove pjesme: “Na podbule vjeđe težak sjeda san” ( Ujević “Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote.”). Na tri hrvatska “notturna” podsjeća i Kranjčevićev stih: “Ponoć kuca… muklo kobni bije bat” (Matoš “S mrkog tornja bat, broji pospan sat.”).
Noćnost predstavlja početak tjeskobe, nemira, i prije svega nemoći. Noć je i svako ono mračno razdoblje u ljudskom životu, kada “bi duša zaplakala rada”. Pjesnik se u tim trenutcima spominje prvih zvijezda, prve zore, rajske sreće, anđeoskog milopoja. Takvi lijepi snovi, kao i lijepi trenutci u životu često su prekinuti smrću: “Al i prve smrtne svijeće, I što vidjeh: prvog groba!” Pjesma se temelji na suprotnostima između sna i jave, života i smrti, a posebno dobra i zla. Slatke snove prekida mučno spominjanje “bestidne, jadne jave” i sve što pjesnik čeka je zora, početak novog dana.
Početak agonije označava ponoć, kojom počinje već novi dan, ali njegov osvit je “uvijek daleko”. Tjelesne reakcije su u skladu s unutarnjom emocionalnom borbom: “Mojim vrućim mozgom palucaju srsi”. Njegovu agoniju ne potiču razmišljanja o prošlosti, nego o onome što će doći: “U budućnost kad se miso navrne”. Sva tjeskoba Kranjčevićevog “ponoćja” proizlazi iz straha od budućnosti, straha do smrti. Preostaje mu sveta ljubav, prema Bogu i vjera. Noć predstavlja za njega grob, smrt, a dan je kao spasenje. Povežemo li ove motive s biblijskom tematikom, možemo reći da pjesnik o zori i novom danu govori kao o uskrsnuću. Noć je tada noć njegovog života, odnosno posljednji mučni trenutci koje provodi na zemlji. Ponoć je početak kraja, a novi dan je spasenje: “Tek je ponoć, a zora – daleko…”.
Pjesnik se poistovjećuje s Isusom, jer je on patnik koji nosi cvjetnu krunu i kroči stazama punim trnja. A njegov život je kao cvijeće koje će mu ljudi prinijeti na odru. Motiv “ponoćja” s početka pjesme označavao je jednu svakodnevnu ljudsku tjeskobu, s kojom se svako bori na svoj način. No, pred kraj pjesme, motiv “ponoćja” počinje biti agonija iščekivanja, a ne straha. Štoviše, on se raduje smrti, i čekat će koliko bude trebalo (“Čekat ćemo – i dosad sam čeko”), samo da jednom sretne Boga i ostvari “svetu ljubav”.
Pjesma se sastoji od pet strofa s četrnaest stihova, a rima je promjenjiva. Za Kranjčevića je jako specifična figura anafore, posebno zbog dužine njegovih pjesama, pa se često jedan stih iz prvih strofa ponovi u nekoliko strofa kasnije, kako bi podsjetio na ono što tim stihom želi reći. Također, u pjesmi se često ponavljaju veznici i upitni prilozi na početku stihova, što doprinosi ritmičnosti stihova.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rodio se 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio pučku školu i gimnaziju. No, nije nikada maturirao zbog svoje osornosti. Iz tog razloga morao je krajem 1883. godine u senjsko sjemenište gdje je proveo dva mjeseca te nakon toga još šest mjeseci u Rimu.
Zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji mu je omogućio stipendiju, odnosno učiteljski tečaj, riješio se svećeničkog poziva kojega nije želio.
Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu gdje se družio s književnicima koji su bili pravaški orijentirani. U isto je vrijeme pripremao i svoju prvu zbirku “Bugarkinje” koja će biti objavljena potkraj 1885. godine.
Pokušavao se zaposliti kao učitelj u Senju, ali pošto to nije uspio otišao je 1886. godine raditi u Bosnu.Sve do 1893. godine radio je u školama u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu gdje je i ostao do smrti.
Bio je urednik časopisa “Nada” kada je živio u Sarajevu. Časopis je izlazio devet godina, od 1894. do 1903. godine i tada je bio najutjecajniji i najkvalitetniji južnoslavenski književni časopis. U časopisu je objavio i veliku većinu svojih književnokritičkih napisa.
Za vrijeme kada je boravio u Sarajevu, u Zagrebu su mu izašle “Izabrane pjesme” s kojima je postao vodeći hrvatski pjesnik, a 1902. godine u Tuzli je objavio treću zbirku “Trzaji”.
Kada je “Nada” prestala izlaziti 1904. godine počeo je raditi kao direktor trgovačke škole.
Nakon što se razbolio, 1906. godine otišao je na operaciju u Beč, ali se nije uspio izliječiti. Umro je 1908. godine u Sarajevu. 1909. godine izašlo je njegovo izdanje “Pjesma”.
Autor: I.D.
Odgovori