Drago Gervais rodio se u Opatiji 1904. godine, gdje je završio osnovnu školu. U Zagrebu je studirao pravo. Radio je kao dramaturg Narodnog kazališta u Rijeci, jer se osim poezijom bavio i kazalištem. Pisao je komedije, od kojih se najuspjelijom smatra “Karolina Riječka”.
Gervais je ipak poznatiji ostao po svojoj dijalektalnoj poeziji. U svojim pjesmama oslikao je istarsko-primorski krajolik i ljude, koje promatra sa socijalnog i humanističkog gledišta. U njegovim pjesmama nerijetko nalazimo i humoristične portrete ljudi iz zavičaja (kao što je pjesma “Tri nonice”).
Nakon razdoblja moderne, dijalektalna poezija doživljava procvat u Krležinom djelu “Balade Petrice Kerempuha”. Kao čakavski pjesnici u to vrijeme profilirali su se upravo Drago Gervais i Mate Balota. Najpoznatije Gervaisove zbirke pjesama su “Čakavski stihovi” (1929.) i “Istarski kantat” (1951.), a drame “Reakcionari” i “Karolina Riječka”. Autor je i knjige humoristične proze “Kozerije i humoreske”. Umro je u Sežani 1957. godine.
Tri nonice – analiza pjesme
Pjesma “Tri nonice” socijalna je lirska pjesma, humoristične naravi. Pjesnik je u središte pjesme stavio tri nonice, tj. bakice iz istarskog kraja. Na taj način portretirao je život malih ljudi, sa svim njihovim vrlinama i manama. Iako bi ironija kojom se pjesnik služi nešto što bi moglo dati negativnu konotaciju stavu prema ljudima iz malih sredina, tri nonice su prikaz ljudskih mana općenito.
Narativnost pjesme ostvaruje se unošenjem likova triju nonica i žena koje nonice ogovaraju: Katu, Pepu, Jelu i Toncu. Drugi element narativnosti su vrijeme radnje (“od osme do polna”) i mjesto radnje (“pred kućun su stale”). Pjesnik je svakodnevni prizor iz svog zavičaja uspio preoblikovati u poetsku zbilju. Prikazao je jedan dan u životu tri bakice, koje ogovaraju druge ljude. Njihovo kritiziranje svijeta (“A svet da se j’ pokvaril,/ i prvo da j’ boji bil.”) i tračanje susjeda govori o idiličnom doživljaju prošlosti, kojem se često stariji ljudi priklanjaju. Starice kroz ogovaranje četiriju susjeda (koje nose osobna imena specifična za istarski kraj – Pepa, jela, Kata, Tonca) kritiziraju mane društva u cjelini: lijenost (“druga se zna lenit”) i rastrošnost (“treća sve zafraja”). Zbog toga radnju pjesme možemo smjestiti i izvan Istre, koja je u ovom slučaju poslužila kao mikroslučaj, prenosiv na svijet u globalu.
Ljudi odrasli u siromaštvu cijene rad i štedljivost, a u takvim su okolnostima živjele i bakice. One predstavljaju moralne propagatore u pjesmi, ali njihovi likovi su ocrtani ironijom i humorom, koji se posebno ističu u posljednjem distihu: “Su dve ustale/ i nju kritikale”. Nakon što je jedna nonica otišla, preostale dvije su i nju stale tračati. Ovakvim postupkom pjesnik je htio naglasiti da nijedan čovjek nije bezgrešan, ali još više htio je ukazati na ljudsko svevremeno licemjerje. Kritika društva ostvarena je stoga na dvije razine. Prvu čine mali, ali stari i mudri ljudi, koji su nešto proživjeli i znaju koje su prave vrijednosti u životu. Bakice su predstavnici tog sloja i kao da im je dan legitimitet da ogovaraju. Drugu razinu čini pjesnikova kritika nonica kao intelektualčeva kritika pojedinih mana bez obzira na društvenu klasu. Ironija kojom Gervais oslikava tri nonice dobiva dimenziju “maske” iza koje se on kao kritičar skriva.
Jezično govorimo o pjesmi čakavskog narječja. Osim odabira čakavskih riječi, pjesnik je pazio i na akcentuaciju pjesme, čime na leksičko- zvučnoj razini približava doživljaj istarskog kraja i njegovih ljudi. Specifičnost čakavštine je i kraćenje riječi, što je pjesmi dalo posebnu ritmičnost, ali je i dočaralo kolokvijalnost govora nonica. Dojam “kritikanja” (ogovaranja) ostvaren je i na stilskoj razini, polisindetonom (gomilanje veznika “i”) i anaforom. Dobivamo dojam kao da starice upadaju jedna drugoj u riječ, zbog čega pjesma ima ubrzan ritam. Stih je slobodan, ali ritam koji čini i parna rima pridonosi narativno-humorističnoj naravi pjesme.
Bilješka o piscu
Drago Gervais hrvatski je književnik i pjesnik. Rođen je 1904. godine u Opatiji. U rodom mjestu je upisao srednju školu, ali se zbog fašističke okupacije Opatije morao preseliti, pa je srednju školu završio u Sušaku. Kasnije je upisao pravo u Ljubljani, a Zagrebu ga diplomirao na Pravnom fakultetu.
Nakon fakulteta zaposlio se u Crikvenici, gdje se družio s Vladimirom Nazorom. Gervais je kasnije živio u Bjelovaru i Beogradu gdje je radio kao odvjetnički pripravnik. Nakon rata vratio se u Hrvatsku, ali je za vrijeme 2. svjetskog rata i NDH zbog straha opet je otišao u Beograd. Tamo se družio s ostalim izbjeglim Istrijanima i Primorcima, poput Mate Balote, Ivana Kabalina i drugih. Nakon oslobođenja, Gervais se vratio u Rijeku. Tamo je postao direktor drame u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan Zajc.
U svom književnom stvaralaštvu, Gervais je pisao pripovijesti, pjesme, feljtone i komedije. Ostao je poznat kao čakavski pjesnik jer je bio jedan od naših najboljih dijalektalnih pjesnika. On je još u Crikvenici, 1929. izdao zbirku pjesama “Čakavski stihovi” koji su kasnije imali još 7 izdanja. 1951. godine izdao je zbirku “Istarski kanat”.
Najpoznatije pjesme Drage Gervaisa su: “Tri nonice”, “Nonići stari”, “Trešete”, “Briškule”, “Na kafe”, “Pipa”, “Boći” i druge. Komedije su mu “Radi se o stanu”, “Karolina Riječka”, “Duhi”, “Reakcionari” i druge. Gervais je 1949. napisao i scenarij za film “Barba Žvane”.
Tragično je preminuo 1957. godine u Sežani, a u njegovu čast se svake dvije godine dodjeljuje književna nagrada Drago Gervais najboljem romanu na čakavskom narječju hrvatskog jezika.
Autor: I.D.
Odgovori