“Izabrana djela”, izdana 1982. godine, sadrže pjesme iz nekoliko najpoznatijih zbirki Vesne Parun. Među njima je i pjesma “Mati čovjekova”. Tu su pjesme iz zbirke “Zore i vihori” koja je izdana 1947. godine. Pjesme u toj zbirci su odraz mladenačkih razmišljanja, pa stoga ni sve pjesme nisu zrele ni staložene. Unatoč tome, pjesme su opojne i bogate raznim vizualnim i auditivnim slikama. Sve pjesme su u “zvucima, bojama, slikama, ugođajima.” U cijeloj zbirci su prisutna dva osnovna, a opet oprečna osjećaja. To su radost života, žudnja i živa mladost kojoj se suprotstavljaju rat i smrt, što i ne čudi, budući da je zbirka izdana netom poslije Drugog svjetskog rata.
Slijede pjesme iz zbirki “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini”, Vesna Parun otkriva svijet strasti, žudnje, patnje i bola. Za nju patnja nema kraja, ona ne miruje. Jedini trenuci bez bola i patnje su kratki trenuci sna i zaborava. Ljubav prikazuje kao “zlo i prokletstvo u kojem je sadržano uznesenje i padanje, življenje i umiranje, sa zvjezdanim osvjetljenjem i tamnim ponorima“. Unatoč tome, Vesna Parun je ljubav živjela i osjećala. Većina napisanih stihova izašla je kao proizvod neizmjerne patnje zbog ljubavi, a ne zbog doživljavanja strasti i zato se u njezinim stihovima često osjeća strah, strah od zaborava i prolaznosti.
Uz stihove iz ove tri zbirke, u ovom izboru nalazimo i pjesme iz zbirke “Vidrama vjerna”, “Pusti me da otpočinem”, “Jao jutro”, “Vjetar Trakije”, “Gong”, “Koralj vraćen moru” i “Ti i nikad” koje su pune osjećaja praznine i samoće, ali i “blage pomirenosti s nemilom sudbinom“. Uz to prisutna je i empatija prema drugim ljudima koji dijele istu sudbinu. U zbirkama “Ukleti dažd” i onima koje je napisala kasnije (“Tragom Magde Isanos”, “Sto soneta”, “I prolazim životom”, “Stid me je umrijeti” i “Olovni golub”) vidi se da su pjesme koje je napisala “po dubini i snazi iskaza nadilaze sva njena ranija (ljubavna) ostvarenja“.
Ti koja imaš nevinije ruke – analiza pjesme
“Ti koja imaš nevinije ruke” je pjesma koja zajedno s pjesmom “Da si blizu” pripada zbirci “Crna maslina”.
U ovoj pjesmi vidimo sudbinu pjesnikinje kao snažne žene koja je svjesna svog gubitka i svojih slabosti o kojima govori bez imalo srama i iz njih izlazi uzdignuta čela. Kroz cijelu pjesmu imamo osjećaj kao da ljepote života za nju više nema, a svoje stihove izgovara s bolnom iskrenošću. Nema tu nikakve ljutnje ni gordosti, ni mržnje, već samo iskrene molbe.
Ova pjesma je jedna od najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih, jer iako ne govori o sretnoj ljubavi, govori o onoj vrsti ljubavi gdje, ako nekoga stvarno voliš onda ćeš ga pustiti da ode, bez obzira na to kako ćeš se ti osjećati zbog toga.
Pjesma se sastoji devet strofa, a broj stihova u svakoj strofi nije jednak, pa tako u prvoj i trećoj strofi imamo osam stihova, u drugoj sedam, u četvrtoj, petoj, šestoj i sedmoj šest stihova, u osmoj deset, dok je u zadnoj strofi svega tri stiha. Stihovi nisu vezani rimom.
Već u prvom stihu vidimo da se pjesnikinja obraća drugoj ženskoj osobi za koju govori da je bolja od nje: “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Obraća joj se s molbom na usnama da usreći čovjeka kojeg ona nije mogla i da ostane uz njega kad već ona nije ta koju on želi:
“Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
I tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima (…)
Onda ostani pokraj njega (…)”
Ovdje vidimo kako je pjesnikinja iskoristila imperativ kako bi rekla toj drugoj osobi, suparnici, da ostane uz njezinu ljubav. Međutim, u nastavku slijedi i prijetnja i upozorenje:
“Boj se jeka što se približavaju
nedužnim posteljama ljubavi.”
U četvrtoj strofi pjesnikinja govori kako drugoj ženi kako se ne treba ničega bojati, jer je ona ona već ukrotila žedne zmije i prijazne guštere u kojima možemo vidjeti zavidne ljude.
“(…)Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.”
U petoj strofi je prikazana snažna pjesnička slika u kojoj pjesnikinja suparnici ostavlja ono najbolje od sebe, ono za što je živjela:
“Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.”
U sljedeće dvije strofe iskazuje žaljenje za neispunjenom budućnošću koju je mogla doživjeti s njime, ali isto tako i žalost što neće biti u mogućnosti jednog dana djeci koju bi imala s njim ispričati priče koje je već imala u svojoj glavi.
Osma i deveta strofa opet započinje stihom “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. U osmoj strofi pjesnikinja moli za dopuštenje:
“Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine (…)”
Pjesma završava molbom i imperativom suparnici da ostane kraj tog muškarca:
“(…) ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!”
Bilješka o autoru
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu. Vesna je zajedno sa svojom obitelji živjela teško, jer joj je otac kao općinski činovnik često ostajao bez posla. Osnovnu školu je pohađala na Visu.
Sa svojih 10 godina objavljuje prvu pjesmicu u Anđelu čuvaru. Maturirala je u Splitu 1940. godine. U jesen te iste godine upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme rata s obitelji je živjela u Sesvetama kod Zagreba. Često je pobolijevala, a uz tifus od kojeg je oboljela proživljavala je i krize zbog nesretne ljubavi.
Vesna Parun je jedna od najistaknutijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća. “Bljesnula je naglo i u punom sjaju zbirkom Zore i vihori (1947) koja je po mnogočemu značila datum u razvojnom toku novije hrvatske poezije.” Uz tu zbirku objavila je još i zbirke Pjesme (1947.), Crna maslina (1955.), Ropstvo (1957.), Ti i nikad (1959.), Koralj vraćen moru (1959.) i mnoge druge.
Njezini stihovi prevedeni su na mnoge strane jezike: poljski, ruski, češki, slovački, bugarski, slovenski, gruzijski…
Umrla je 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Autor: N.B.
Odgovori